Kognitivna disonanca je fenomen socijalne psihologije koji se odnosi na mentalni konflikt sa samim sobom koji se događa kada se ponašanje i stavovi osobe ne poklapaju. Ona se može dogoditi i kada osoba ima dva stava koja su međusobno kontradiktorna.

Svijest u umu necete pronac. Informacije da, no svijest, svjesnost i informacija, razliciti su pojmovi. Ljudi danas imaju puno informacija no nemaju svjesnost sto one uopce znace, sto kreiraju, sto ce s njima, kamo vode, kako je doslo do njih... mozak je samo organ koji je zaduzen za prikupljanje i procesuiranje informacija.

Svjesni smo onda kada smo potpuno prisutni. Sa svim. U trenutku sada. Bez da ulazimo u vjerovanja, da dijelimo i prosuđujemo sto je dobro, a sto ne, bez gomile misli i rasipanja mišljenja... Jedino tako je moguće. Tada nas nista ne moze uzrujat, niti odvest u pretjeranu euforiju. Tada imamo mir bez obzira sto se dogadja. Potpuno svjesni možemo percipirati i znati što stvarno jest, a sto nije.

Prvu teoriju kognitivne disonance objavio je psiholog Leon Festinger 1957. godine u svojoj knjizi Teorija kognitivne disonance. Festinger je iznio tezu da ljudi osjećaju nelagodu kada imaju sukobljena uvjerenja ili kada njihovi postupci proturječe njihovim uvjerenjima.

Kognitivna disonanca od tada je postala jedna od najutjecajnijih i najviše istraživanih teorija u socijalnoj psihologiji.

Ljudi najčešće pokušavaju smanjiti tu disonancu kako bi ublažili nelagodu koju osjećaju zbog nje. Težnja za razrješavanjem kognitivne disonance naziva se “načelom kognitivne dosljednosti”.

Važno je napomenuti da se kognitivna disonanca ne događa automatski kada osoba ima sukobljena uvjerenja. Osoba zapravo mora biti svjesna nekonzistentnosti uvjerenja da bi osjetila nelagodu.

Pored toga, ne doživljavaju svi kognitivnu disonancu u istoj mjeri. Neki ljudi imaju veću toleranciju prema nesigurnosti i nedosljednosti i oni disonancu mogu doživjeti u manjoj mjeri od osoba koji osjećaju potrebu za dosljednošću.

Drugi čimbenici koji utječu na razinu kognitivne disonance koju pojedinac osjeća su vrste uvjerenja (uvjerenja koja su osobi važnija vode do jače disonance), vrijednost uvjerenja (uvjerenja koja ljudi visoko poštuju obično vode do jačeg osjećaja disonance) i ‘veličina’ kontradiktornosti (znatan nesklad između sukobljenih i skladnih uvjerenja rezultira jačom disonancom).

Kognitivna disonanca ima neposredan učinak izazivanja osjećaja nelagode i tjeskobe. Budući da ljudi obično imaju urođenu želju za izbjegavanjem nelagodnosti, kognitivna disonanca ima značajan utjecaj na ponašanje, misli, odluke, uvjerenja i stavove te mentalno zdravlje osobe. Kada dožive kognitivnu disonancu, ljudi mogu primijetiti osjećaje tjeskobe, krivnje i sramote.

Kao rezultat toga mogli bi pokušati skriti svoje postupke i uvjerenja od drugih, kontinuirano racionalizirati svoje postupke i izbore, izbjegavati razgovore ili rasprave o određenim temama, izbjegavati nove informacije koje se protive njihovim uvjerenjima ili ignorirati istraživanja, članke iz novina ili savjete liječnika koji uzrokuju osjećaj disonance.

Izbjegavanje činjenica im omogućuje da nastave s ponašanjima s kojima se ne slažu u potpunosti. Naravno, kognitivna disonanca kod nekih ljudi može dovesti do promjena u ponašanju tako da svoje postupke krenu usklađivati sa svojim uvjerenjima. Na taj način im se otvara mogućnost da preispitaju svoje vrijednosti i postignu kognitivnu dosljednost.

S druge strane, mnogi se ljudi zbog osjećaja kognitivne disonance odluče suočiti s problematičnim stavovima i postupcima i naprave pozitivne promjene u svom životu, poput rješavanja nezdravih prehrambenih navika, ovisnosti ili problema s kontrolom bijesa i slično.

Što je kognitivna disonanca, piše Ranko Marinković

Kognitivna disonanca je mentalno stanje nalik konfliktu u kojem pojedinac živi iskustvo dvaju ili više inkompatibilnih vjerovanja koje narušavaju stečena vjerovanja, vrijednosti, svjetonazore i sl. Prosječan čovjek zbog posla i nedostatka slobodnog vremena tako prihvaća servirane informacije (najčešće od medija), bez preispitivanja i kritičkog pogleda pa nerijetko sam gaji stavove koji su oprečni jedni s drugima

Slaganje s društvenim konsenzusom

Situacija u kojoj čovjek ulazi u generalni konsenzus s masama isključivo jer im je teško za prihvatiti da velika većina ljudi nije u pravu s određenim stavovima. Slijediti mase ne znači da su mase u pravu. Dakle, ako je društveni konsenzus nametnut, onda nije i ne mora biti ispravan. A ‘Status Quo’ možda nije najispravniji put…

Paradigma današnjeg društva i stvarnosti posluh je autoritetima. Odbijanje tog posluha čak je i u famoznom psihijatrijskom priručniku DSM-u ušlo u dijagnostiku. No to ne znači da su odgoj ili hijerarhija stvarni obrasci ljudske prirode. Niti da su akademski građani i praktični stručnjaci apsolutni autoriteti, naročito ako ne razmišljaju van utanačenih okvira. ‘Znanstvenici su dokazali’ nije loša polazišna točka, no uvijek treba motriti tko su znanstvenici, tko stoji iza istraživanja i koje su buduće konsekvence istog. Kako je Krešimir Mišak ustvrdio, ne postoji ‘kritičko razmišljanje’. Čisto jer je svako razmišljanje kritično – inače niti nije razmišljanje…

Dokazi i obrasci postaju ‘slučajnosti’ ili ‘teorije’
Najbolji primjer su učestali gubitci dokumenata (putovnica) terorista u zgarištima unatoč tisućama stupnjeva sagorijevanja eksplozivnih naprava ili stambenih kompleksa. I medijski natpisi kako je riječ o ‘čudnoj koincidenciji’. Slično je i slijepo vjerovanje u službene izvještaje vojnih, vladinih ili obavještajnih instanci pod argumentom ‘Zašto bi nam obavještajci lagali?’

Stotine su ovakvih primjera kroz povijest. K. Mišak je to opisao kao dvije uvriježene struje u proučavanju događanja – ‘teoretičare zavjere’ koji smatraju da iza nečega stoji predumišljaj, te ‘teoretičare slučajnosti’ koji vjeruju u povijest kao niz slučajnih i neočekivanih događaja.

Tako je i društveni inženjering od discipline društvenih znanosti unatoč tisućama dokaza postao ‘teorija zavjere’, a društvo samo još jedno bezglavo krdo.

‘Težak rad nikome nije naudio’ (*ili budimo odgovorni) tipična je floskula koju mase slijepo ponavljaju.

Slična stvar je i kada se priča o konvencionalnoj medicini kao jedinom legitimnom tretmanu, iako znamo da farmaceuti ne prezaju od zabrane biljnih pripravaka unatoč dokazanoj učinkovitosti. Najbolji primjeri su tretmani uljem Ricka Simpsona (kanabis) i ogroman medicinski potencijal psihodelika.

Gubitak sposobnosti širine razmišljanja (‘divergent thinking’) Obrazovni sustav koji se stoljećima nije promijenio i počiva na darvinističko-spartanskom modelu pojedinca je ne samo odvojio od kapaciteta razmišljanja izvan uobičajenih obrazaca već ga je pretvorio u ponavljača prisilnih informacija

Promjena paradigme zato se čini gotovo nemogućom dok je prije svega pedesetak godina bila generator društvenih promjena. ‘Status Quo’ sam je po sebi postao paradigma, a programirane mase stvorile su svojevrsni mentalitet roja. Manipulacija je stoga nikad lakša jer ljudi nemaju vremena za razmišljanje, a naročito ne širinu.
‘Nemoguće’ kao poštapalica
Zbog navedenih točaka ljudi suočeni s predrasudama, dogmama i društvenim normama nemaju kapacitet razbiti veo vlastite iluzije.

Sav moj sakupljeni materijal o kognitivnoj disonanci možete pronaći ovdje: KOGNITIVNA DISONANCA