Svjetlost mi je objasnila kako smrt ni ne postoji; mi smo vječna bića. Mi oduvijek živimo! Shvatio sam da smo mi dio jednog prirodnog životnog sistema koji beskonačno reciklira samog sebe. 

Nitko mi nikada nije rekao da se moram vratiti nazad. Ja sam jednostavno - znao - da ću se vratiti. To se podrazumjevalo samo po sebi, na osnovu svega onoga što sam vidio.

Stvarno ne znam koliko sam vremena proveo u Svjetlosti, prema našem poimanju vremena. Međutim, došao je momenat kada sam shvatio da sam dobio odgovore na sva svoja pitanja i da je došao čas mog povratka. Kad kažem da sam na drugoj strani dobio odgovore na sva moja pitanja, ja stvarno tako i mislim. Sva moja pitanja bila su odgovorena. 

Svako ljudsko biće ima različit život i svoja osobna pitanja koje treba istražiti. Neka od naših pitanja su univerzalna, međutim, svako od nas ispituje tu stvar koju nazivamo Život, na sebi svojstven način. Tako je to i sa svakim drugim oblikom života, od planina pa do svakog lista na svakom drvetu. 

A to je upravo ono što je od najveće važnosti za mnoge od nas, u ovom univerzumu, jer sve to na svoj način doprinosi stvaranju jedne Globalne Slike, punoće samog Života. Mi smo bukvalno Bog koji istražuje samog sebe u jednom beskonačnom Plesu Života. Vaša posebnost oplemenjava taj Život u svoj njegovoj cjelini. 

 

Povratak na zemlju

Kada sam se počeo vraćati u životni ciklus, nije mi uopće palo na pamet, niti mi je tko rekao, da ću se vratiti u isto tijelo. To mi nije bilo ni bitno. Imao sam potpuno povjerenje u Svjetlost i sam proces Života. Kada se matica svijesti stopila s tom veličanstvenom Svjetlošću, uputio sam joj molbu da nikada ne zaboravim otkrića i osjećanja koje sam doživio na drugoj strani. Dobio sam pozitivan odgovor. To, “da”, osjetio sam kao poljubac u dušu. 

Onda sam, kroz Svjetlost, ponovo bio vraćen u ovu vibracijsku oblast.

Cijeli taj proces se ponovo odigrao unatrag, sada sa još više informacija koje sam usput dobio. Vratio sam se kući, i prilikom toga dobio sam sve lekcije u vezi procesa reinkarnacije.  Dobio sam odgovore na i najmanja pitanja koje sam imao: “Kako to funkcionira?” “Kako ono funkcionira?” Znao sam da ću se reinkarnirati. Zemlja je jedan ogromni energetski procesor, i individualna svijest evoIuira iz nje van, u svakoga od nas. 

Po prvi put sam o sebi razmišljao kao o jednom ljudskom biću, i bio sam sretan zbog toga.

S obzirom na sve ono što sam vidio, sada bi bio sretan kada bih bio i samo jedan atom u ovom univerzumu. Samo - jedan atom.

  Tako, biti ljudski dio Božjeg bića… pa,to je najveličanstveniji blagoslov. To je jedan blagoslov izvan najmaštovitije pomisli kakav bi najbolji blagoslov mogao uopće biti. Biti ljudski dio jedne takve pustolovine, za svakoga od nas je nešto najljepše što se uopće može desiti. Svi smo mi zajedno, i svako ljudsko biće posebno, bez obzira gdje se nalazi, i u kavoj situaciji, blagoslov za ovu planetu.

Tako sam prošao kroz proces reinkarnacije očekujući da ću se pojaviti negdje opet kao novorođenče.Dobio sam informacije o tome kako se individualna ličnost i svijest razvijaju.

Tako sam se reinkarnirao - opet u isto tijelo. Bio sam stvarno veoma iznenađen kada sam otvorio oči. Ne znam zašto je to bilo tako, jer sam sve te stvari već bio shvatio, međutim, još uvijek je za mene bilo iznenađenje to što sam se vratio nazad u ovo tijelo, nazad u onu moju sobu, gdje se neko, plačljivog pogleda, neprestano brinuo o meni. To je bila moja njegovateljica. Ona se još prije sat i po pomirila s tim da sam zauvijek otišao, nakon što me je pronašla mrtvog. Ona je sa sigurnošću utvrdila da sam umro; tu su bili i svi znakovi smrti – moje tijelo se takođe počelo i kočiti. Ne znam koliko dugo sam bio mrtav, ali ono što je sigurno, to je da je prošlo najmanje jedan i po sat od momenta kada me je moja njegovateljica našla mrtvog. Ona je ispoštovala moju želju da ostavi moje tek umrlo tijelo par sati na miru, odnosno, koliko god je to bilo moguće. Imali smo i jedan stetoskop kao i neke druge načine za provjeru vitalnih funkcija mog tijela, tako da je ona mogla utvrditi moju smrt.

Tu se nije radilo ni o kakvom doživljaju bliske-smrti. Ja sam stvarno bio umro, i bio sam mrtav najmanje tokom jednog i po sata.  Kada me je pronašla mrtvog, provjeravala je nekoliko puta uz pomoć stetoskopa, u toku tog jednog i po sata, da li moje srce kuca, kao i krvni pritisak. 

Onda sam se ja probudio i vidio svjetlost vani. Pokušao sam odmah ustati i prići joj ali sam samo pao s kreveta. Kada je moja njegovateljica čula “tresak”, utrčala je u sobu i pronašla me kako ležim na podu.

Kada sam se oporavio bio sam još uvijek iznenađen ali i ushićen zbog svega što mi se dogodilo. U prvom momentu nisam se sjećao svih detalja u vezi mog putovanja, kao što se sada sjećam. Na momente sam se gubio i neprestano pitao, “Da li sam ja to živ?” Ovaj svijet mi se više činio kao neki san, nego onaj. Tek nakon tri dana počeo sam se opet normalno osjećati, bio sam mnogo bistriji, ali ipak, osjećao sam se drugačije, tj. kao nikada prije u mom životu. Kasnije sam se počeo sjećati svih detalja s mog putovanja. Nisam više bio u stanju vidjeti išta pogrešno u vezi bilo kog ljudskog bića koje sam ikada vidio. Nekada prije, bio sam prema svima kritički nastrojen. Smatrao sam većinu ljudi “uvrnutim”, osim sebe, naravno. Sada sam na čisto u vezi svega toga.  

Tri mjeseca poslije ovog mog doživljaja, jedan prijatelj mi je sugerirao da odem kod doktora na kontrolu, tj. da me opet detaljno pregledaju. Stvarno sam se lijepo osjećao ali sam se pomalo i plašio loših vijesti. Sjećam se kako mi je doktor, nakon što je pregledao prijašnje i sadašnje snimke sa skenera, rekao: “Pa, ovdje sada nema ničega.” Ja sam mu na to rekao, “Stvarno, mora da se radi o nekom čudu?” On je na to odgovorio: “Ne, te stvari se događaju, to se zove spontana remisija.” Ponašao se kao da ga sve to nije nimalo impresioniralo. Međutim, čudo se jest dogodilo; i ja sam bio veoma impresioniran, bez obzira bio to netko drugi ili ne. 

 

Lekcije koje sam naučio

Misterija života ima vrlo malo toga zajedničkog sa inteligencijom. Zbivanja u ovom univerzumu nemaju nikakve veze sa inteligencijom. Inteligencija može biti od pomoći; ona jest briljantna, ali upravo sada ona je sve na što se mi, kao ljudska bića, trenutno oslanjamo; umjesto toga trebali bi da se malo više oslonimo na naše srce - i mudrije dijelove nas samih.

Centar Zemlje je jedno ogromno mjesto gdje se odvija transmutacije energije, i izgleda upravo onako kao na slikama zemljinog elektromagnetnog polja. On predstavlja i krug u kome se mi krećemo, upijajući u sebe i ponovo vraćajući nazad reinkarnirane duše. Znak da dostižemo ljudski nivo je kada počnemo razvijati individualnu svijest. Životinje imaju grupnu dušu i reinkarniraju se kao grupna duša. Tako će npr. jedan jelen provesti vrlo dugo kao jelen. Međutim, samim tim što je neko rođen kao ljudsko biće, to je već jedan znak koji pokazuje da se ta osoba već nalazi na putu razvoja individualne svijesti. Ta individualna svijest je istovremeno i dio jedne grupne svijesti, a to je – svijest čovječanstva ili - ljudskih bića. Vidio sam da neke nacije, kao npr. Francuzi, Nijemci ili Kinezi, imaju i svoj personalitet. Gradovi takođe imaju svoju ličnost, svoju lokalnu grupnu dušu koja privlači određene ljude.

I porodice imaju grupnu dušu. Individualni identitet se razvija i grana; grupna duša istražuje u našoj individualnosti. Različita pitanja koja svako od nas nosi sa sobom su vrlo važna. To je upravo ono, kako Božje biće istražuje samo sebe, svoju suštinu, - kroz nas same. Tako, slobodno postavljajte svoja pitanja i tražite odgovore na njih. Na kraju ćete pronaći ono svoje istinsko Ja, svoje suštinsko biće; tada ćete shvatiti i da se ste pronašli Boga, jer on se upravo tu i nalazi. On je naše – suštinsko ja.

I još nešto, takođe sam saznao da smo svi mi, ljudska bića, duše koje su u jednom stalnom prijateljskom odnosu jedna s drugom. Mi smo dio jedne duše koja je, iako razgranata na sve strane, još uvijek jedna te ista duša. Sada, kada gledam neko ljudsko biće, ja vidim - svog duševnog prijatelja, osobu za kojom sam oduvijek tragao. Izvan svega, najdraži i najbolji duhovni prijatelj kojeg ćete uvijek imati, to ste vi sami. Svi smo mi, u svojoj suštini, istovremeno - i muškarci i žene. Mi smo svjesni toga kada smo u maternici naše majke, a isto tako i kada smo u stanju reinkarnacije. Ako tragate za svojim najodanijim duhovnim prijateljem, izvan samog sebe, može se dogoditi da ga nikada ne pronađete, jer on nije tamo. Isto kao što i Bog nije “tamo negdje”. Bog je ovdje. Nemojte tražiti Boga nigdje drugo, do - ovdje. Tražite ga kroz svoje suštinsko biće. Možete se slobodno upustiti u jednu ljubavnu aferu … sa svojim istinskim Ja. Ono na što ćete tu naići, vrlo ćete zavoljeti.

  Spustio sam se tamo što neki mogu nazvati i – Paklom, i što je veoma iznenađujuće, nisam tamo vidio ni Lucifera niti đavole. Moje spuštanje u Pakao bilo je, u stvari, dolazak u mizeriju ljudske ignorancije i tamu čovjekovog neznanja. ( moj komentar: pa da, Lucifer ionako simbolizira ljudsku rasu - pad "Anđela" )

Međutim, svaka od miliona duša oko mene stalno je kod sebe imala na raspolaganju jednu iskru svjetlosti. Ali, činilo se da niko od njih nije uopće ni obraćao nikavu pažnju na nju. Oni su toliko bili preokupirani svako svojim vlastitim brigama, patnjom i mizerijom. Ali, nakon jednog perioda koji se činio skoro beskonačnim, ja sam počeo sam dozivati Svjetlost, kao dijete kad doziva majku u pomoć. Tada se Svjetlost pojavila formirajući jedan tunel koji je stigao ravno do mene i izolirao me od cijelog tog straha i patnje. To je bilo ono kako pakao, u stvari, stvarno izgleda. Ono što mi sada činimo, mi sada učimo da se držimo za ruke, da se međusobno zbližimo, držeći jedan drugog za ruke. Vrata pakla otvorena su upravo u ovom momentu. Mi samo trebamo stati jedno pored drugog, uhvatimo se za ruke i da tako zajednički izađemo van iz njega.

Kada mi je Svjetlost prišla, pretvorila se u jednog ogromnog zlatnog anđela. “Da li si ti anđeo smrti?” upitao sam ju. Saopćila mi je kako je ona, u stvari, moja Nad-Duša, matrica moje istinske ličnosti, mog Višeg Ja, koje je jedan pra-iskonski dio nas samih. Tada me je ta Svjetlost uzela sa sobom.

Uskoro će naši kvantni fizičari vjerovatno kvantizirati i duh. Zar to neće biti lijepo? Danas već imamo uređaje koji su osjetljivi na tu suptilnu energiju, odnosno, duhovnu energiju. Fizičari koriste atomske čestice za razbijanje atoma kako bi vidjeli od čega su ovi sastavljeni. Već su stigli i do najsitnijih čestica. Jednoga dana, tako će stići i do one najsitnije tvari koja nas drži sve skupa na okupu. Oni će to onda možda nazvati i…Bogom?

Uz pomoć atomskih čestica, oni ne samo da vide šta se tu nalazi, oni stvaraju i nove čestice. Hvala Bogu, većina njih je vrlo kratkog života, možemo reći par milisekundi ili nanosekundi.  Mi tek sada počinjemo razumijeti kako i mi stvaramo, dok se krećemo prema naprijed.  Kako sam uspio vidjeti - zauvijek, vidio sam i jednu oblast u kojoj postoji jedna točka kada mi predajemo svo naše znanje i počinjemo stvarati narednu, novu granu, sljedeći nivo. Mi imamo tu moć kreiranja dok istražujemo. A to je upravo kako taj Bog širi samog sebe, kroz nas.  

Otkako sam se vratio, još mnogo puta sam se spontano susreo sa Svetlošću. Naučio sam ostvariti to u bilo koje vrijeme, uz pomoć meditacije. Svatko od vas može to učiniti. Čovjek ne mora umrijeti kako bi iskusio tako nešto. Sve je to samo dio naše osobne opreme. Naše tijelo je najveličanstvenije Svjetlosno Biće, koje postoji. Naše tijelo je jedan nevjerovatni svjetlosni univerzum. Duh ni u kom slučaju ne nastoji rastopiti, odnosno, poništiti to naše tijelo. To nije ono što se događa. Prestanite s pokušajima da postanete Bog; Bog postaje - vi. Ovdje i sada.

  Naš um je kao dijete koje hoda po univerzumu pokušavajući ga prisvojiti, i još misli kako ga je ono stvorilo. Ja bih tom našem umu postavio samo jedno pitanje: “Kakve to veze ima s tvojom majkom?” Tu se radi o jednom višem nivou duhovne svjesnosti. “Uh! Mojom majkom!? U tom momentu vaš ego će se naglo utišati, jer vi niste jedina duša u ovom univerzumu. 

  Jedno od pitanja koje sam postavio Svjetlosti bilo je i: “Što je to nebo?” Tada kao da je za mene bila organizirana jedna turistička tura prilikom koje sam obišao sva ta tzv. “nebesa” koja postoje: Nirvane, Vesela Lovačka Polja, itd. itd. Prošao sam kroz njih. To su konstrukcije, odnosno, tvorevine naših misaonih formi koje smo mi stvorili. Mi u suštini ne idemo na nebo, mi se reprocesiramo. Međutim, kad god nešto stvorimo, mi ostavljamo jedan dio sebe tamo. To postoji, i stvarno je realno ali to nije sve od naše duše. 

  Vidio sam i Kršćansko Nebo. Mi smatramo kako bi to moralo biti jedno prekrasno mjesto, čovjek stane ispred nekog trona i moli se do besvijesti. Ja sam pokušao, i moram priznati da mi je to bilo vrlo dosadno! Pa zar je to sve što neko može raditi? Jedna obična djetinjarija. Naravno, ovim nisam mislio nikoga vrijeđati. Neka neba su vrlo interesantna, a neka vrlo dosadna.  Meni osobno su ona prastara nebesa dosta interesantnija, kao npr. ona koje su stvorili indijanci - Vesela Lovačka Polja. I Egipćani imaju prekrasna nebesa. Ima ih koliko hoćeš. U svakom od njih postoji jedan odjeljak tj. vaša osobna interpretacija, ukoliko ne pripadate nekoj grupnoj duši koja vjeruje u samo jednog Boga, tj. onog kojeg određena religija promovira. U tom slučaju ste tu svi skupa, u istoj “plesnoj dvorani”. Ali čak i u tom slučaju svaki pojedinac je bar malo drugačiji od ostalih, tj. onaj vaš dio kojeg ste ostavili tamo. Smrt je u vezi sa Životom, a ne sa tamo nekim nebesima.

Upitao sam Boga: “Koja je najbolja religija na ovoj planeti?  Koja od njih je ispravna?”  Božje biće mi je odgovorilo, s ogromnom ljubavlju: “Ma, nije me briga.”  Nevjerovatno pošteno. To bi značilo da smo mi ovdje vrlo brižljiva bića. Svevišnje Božje Biće poručuje nam: “Uopće nije bitno kojoj religiji pripadate.”  Sve one dolaze i prolaze, mijenjaju se. Budizam ne postoji ovdje oduvijek, Katolicizam ne postoji oduvijek, svi oni će, s vremenom, postati mudriji. 

  U ovom momentu u naš sistem dolazi sve više i više svjetlosti. Na duhovnom planu dogodit će se jedna obnova, po svojoj dramatici možda slična onoj protestantskoj reformaciji. Bit će mnogo onih koji će se boriti protiv nje, religije će se sukobljavati jedna s drugom, svaka od njih s vjerom kako je samo ona u pravu. Sve od njih misle kako je Bog na njihovoj strani, religije i filozofije, pogotovo religije, jer one formiraju jake organizacije na temelju određene filozofije. 

Kad mi je Bog u vezi toga rekao: “Ma, nije me briga,” ja sam tada shvatio da smo mi ti koje bi to trebalo biti briga. Svevišnjem Božjem Biću uopće nije bitno da li ste vi protestant, budist, katolik, musliman, ili bilo što drugo. Sve je to samo jedan aspekt cjeline. Volio bih kada bi to religije razumjele i kada bi pustili jedni druge da žive na miru. To ne bi značilo njihov kraj, mi na kraju krajeva govorimo o istom Bogu. Živi i pusti druge da žive. Svi mi imamo različite poglede. A sve to na kraju doprinosi ljepoti cijele slike; zbog toga je to od velike važnosti.

Otišao sam na drugu stranu sa puno straha od toksičnog otpada, nuklearnih raketa, eksplozije populacije, uništavanja prašuma. Vratio sam se nazad voleći svaki od ovih problema. Volim atomski otpad. Volim gljivu atomske eksplozije; to je najsveća mandala koju smo, kao jedan arhetip, do danas uspjeli manifestirati. Ona nas je sve odjednom zbližila više nego ijedna religija ili filozofija na ovoj planeti. Dovela nas je zajedno do jednog novog, višeg nivoa svijesti.  Kada znamo da danas možemo uništiti ovu planetu 50 puta, ili 500 puta, onda na kraju postajemo svjesni da je možda upravo to razlog zašto smo sada svi zajedno ovdje. Oni su morali aktivirajti sve te bombe tokom određenog perioda kako bi nam skrenuli pažnju na to. Onda smo im odgovorili, “nama to stvarno nije više potrebno.” Sada živimo u svijetu koji je sigurniji nego što je to ikada prije bio. Tako sam se vratio nazad voleći toksični otpad, jer nas je on, na neki način, približio jedne drugima. To su ogromne stvari. Kako Peter Russell reče, ti problemi sada imaju veličinu naše duše. Da li imamo odgovor na to koliko je velika naša duša? DA!