CB: Nakon rada s biljkama, bakterijama i jajima, počeo sam se pitati kako će reagirati životinje. Dakako, nemoguće je držati psa ili mačku na jednom mjestu dovoljno dugo da se obavi neko smisleno promatranje. Zato sam koristio bris s ljudskog nepca. Međutim, uspijevao sam dobiti samo kratka očitanja što je nedovoljno dugo da bih mogao izvući zaključke. Tada sam pomislio da bih mogao pokušati sa spermom koja je idealna ljudska stanica jer je u stanju dugo preživjeti izvan tijela i zasigurno ju nije teško nabaviti.
U ovom promatranju uzorak donora stavljen je u epruvetu s elektrodama, a donor je bio nekoliko soba udaljen od sperme. Tada je donor udahnuo amil nitrat – onaj «poppers» o kojem pričaju mladi ljudi – koji bi kad se uzima na konvencionalan način trebao širiti krvne žile i sprečavati kap. Samo otvaranje amil nitrata uzrokovalo je jaku reakciju u spermi, a kad ga je donor udahnuo, sperma je podivljala.
Vidio sam, dakle, jednostanične organizme na ljudskoj razini – spermu – koji su reagirali na osjećaje donora, čak i kada više nisu bili u istoj prostoriji s donorom. Međutim, nije bilo moguće nastaviti s tim istraživanjem. To bi bilo znanstveno opravdano, ali politički glupo. Predani skeptici nedvojbeno bi me ismijavali, pitali bi me gdje je moj masturbatorij, i takve stvari.
Zatim sam na jednom skupu u Houstonu upoznao jednog istraživača stomatologa koji je bio usavršio metodu uzimanja bijelih krvnih zrnaca iz usta donora. To je bilo izvrsno. Bilo je politički dopustivo, jednostavno za izvođenje, i nije zahtijevalo liječnički nadzor koji bi bio nužan kod ekstrakcije bijelih krvnih zrnaca izravno iz krvi.
Nakon što smo riješili taj problem, počeo sam snimati pokuse s podijeljenom slikom, na način da bih na donjem dijelu ekrana prikazivao dijagram s očitanjem aktivnosti donora. Otkrili smo da osoba može biti udaljena 10 blokova, ili čak 30 kilometara, a da ipak dođe do reakcije.
DJ: Kako ste obavljali praćenja na daljinu?
CB: Uzeli bismo uzorke bijelih krvnih zrnaca, a ljude bismo poslali kući da gledaju televiziju. Unaprijed bih odabrao program koji će kod njih izazvati emocionalni odgovor: na primjer, dokumentarnu emisiju u kojoj veteran iz Pearl Harbora govori o neprijateljskim zračnim napadima na zapadnom Pacifiku, a potom bih snimao i program i reakcije njihovih stanica. Otkrili smo da stanice izvan tijela i dalje reagiraju na emocije koje proživljavamo, čak i ako smo kilometrima udaljeni.
Najveća udaljenost na kojoj smo vršili testiranje bila je 480 kilometara. Brian O'Leary, koji je napisao Exploring Inner and Outer Space, ostavio je svoje leukocite ovdje u San Diegu, a zatim je odletio kući u Phoenix. Putem je pozorno pratio razne stvari koje su ga ometale, pažljivo zapisujući kada se što dogodilo. Korelacija se održala usprkos udaljenosti.
DJ: Implikacije svega toga su...
CB: Da, zapanjujuće. Imamo dvije različite vrste bakterije koje su međusobno jako usklađene. Imamo biljke koje reagiraju na naše namjere. Imamo biljke koje reagiraju na smrt drugih bića. Sav moj rad, koji se sastoji od ladica punih ovakvih vrlo kvalitetnih neempirijskih dokaza, bezbroj je puta pokazao da su ova stvorenja – bakterije, biljke i tako dalje – sva fantastično usklađena jedno s drugim.
Međutim, kada dođemo do čovjeka, ta se sposobnost gubi. Na jednom promatranju nakon predavanja koje sam održao na Sveučilištu Yale postdiplomci su nadzirali biljku i istovremeno gnjavili pauka, stavili bi dlanove oko njega i branili mu da pobjegne. Kad bi podigli ruke, opazili bi reakciju na promatranom listu trenutak prije nego što bi pauk počeo bježati, očigledno točno u trenutku kad bi donio odluku. To je tip visoko kvalitetnih opažanja kakva sam često viđao.
I ljudske stanice imaju ovu sposobnost primarne percepcije, ali se ona na neki način gubi; kod ljudi ona, iz nekog razloga, ne dopire do površine svijesti. To nas primorava da se zapitamo da li smo izgubili tu sposobnost, i da li smo ikada imali taj dar.
Došao sam do zaključka da kada se čovjek dovoljno duhovno razvije da može koristiti ove druge percepcije, on će postati na pravi način emocionalno usklađen. Sve dotad, moglo bi biti bolje ne biti usklađen, zbog štete koju uzrokujemo pogrešnim tumačenjem primljenih informacija.
Ponekad smo skloni tome da sebe vidimo kao najrazvijeniji oblik života na Planetu. Vrlo smo uspješni u intelektualnim pothvatima. Ali, možda to i nije najvažniji kriterij za prosudbu. Možda postoje druga bića koja su duhovno razvijenija. Osim toga, nije nemoguće da se približavamo vremenu u kojem ćemo moći na siguran način proširiti svoju percepciju. Mislim da sve više ljudi radi na ovim dosad marginaliziranim poljima istraživanja.
bglavac
edin.kecanovic
