DJ: Kako je znanstvena zajednica primila vaš rad?

 

CB: Osim nekih znanstvenika s margine, poput Ruperta Sheldrakea, moj rad je u početku primljen s podsmijehom, zatim s neprijateljstvom, a u zadnje vrijeme uglavnom je praćen šutnjom.

 

Isprva su primarnu percepciju nazivali «Backsterov učinak», možda u nadi da će ismijati ova zapažanja nazvavši ih po tom čudaku koji tvrdi da vidi stvari koje su promakle konvencionalnoj znanosti. Ime se zadržalo, a budući da se primarna percepcija ne može odbaciti, to više nije posprdan naziv.

 

Dok su znanstvenici ismijavali moj rad, popularni tisak ga je istovremeno vrlo pažljivo pratio, desecima članaka i u mnogim knjigama, kao što je Tajni život biljaka. Nikada nisam tražio da se napiše bilo kakav članak, i nikada nisam imao materijalne koristi od ovog rada. Ljudi su uvijek dolazili k meni i tražili dodatne informacije.

 

U svakom slučaju, botaničari su se prilično uznemirili. Htjeli su do kraja ispitati tu «besmislicu s biljkama», i namjeravali su riješiti to pitanje 1975. na sastanku Američkog udruženja za napredak znanosti u New Yorku. Arthur Galston, poznati botaničar sa Sveučilišta Yale, okupio je izabranu grupu znanstvenika kako bi, po mom mišljenju, pokušali neutralizirati ovaj rad. To je tipičan odgovor znanstvene zajednice - «uspoređivanje mišljenja» - o kontroverznim teorijama. Godinu dana ranije u Chicagu usredotočili su se na Immanuela Velikovskog koji je napisao knjigu Worlds in Collision. Već sam bio naučio da se u takvim situacijama ne može pobijediti, može se samo preživjeti. I ja sam u tome uspio.

 

Oni su sada došli do točke u kojoj ne mogu opovrgnuti moja istraživanja, i stoga je njihova strategija da me jednostavno ignoriraju, u nadi se da ću nestati. Dakako, ni to nije djelotvorno.

 

DJ: Koja je njihova glavna kritika?

 

CB: Najveći problem, ujedno i najveći problem u istraživanju svijesti općenito, predstavlja ponovljivost. Događaji kojima sam svjedočio moraju biti spontani. Ukoliko ste unaprijed o njima razmišljali, već ste ih promijenili. Sve se svodi na jednu vrlo jednostavnu stvar: ponovljivost i spontanost ne idu jedno s drugim, i sve dok članovi znanstvene zajednice budu prenaglašavali taj aspekt znanstvene metodologije, neće daleko dogurati u istraživanju svijesti. U to sam siguran. To je upravo ono što već godinama koči napredak.

 

Kao i kod mojih prvih zapažanja iz 1966. nije važna samo spontanost, nego i namjera. Ne možete se pretvarati, jer se u tom slučaju jednostavno neće dogoditi. Kažete li da ćete zapaliti list na biljci a to ne mislite, ništa se neće dogoditi. Zato se ne možete pretvarati kada prijetite «dobrobiti» biljke, niti možete planirati kada radite na ponovljivosti.

 

Mladi ljudi znaju da spontanost i ponovljivost ne idu zajedno. Stalno mi se iz raznih dijelova zemlje javljaju ljudi koji žele znati što moraju napraviti kako bi izazvali reakciju biljke. Odgovaram im: «Nemojte raditi ništa. Idite za svojim poslom; radite bilješke kako biste kasnije mogli utvrditi što ste radili u određeno vrijeme, a zatim to prenesite na vaš grafikon praćenja promjena. No, nemojte ništa planirati, inače pokus neće uspjeti.». Ljudi koji tako postupe često otkriju vlastiti ekvivalent mojih početnih zapažanja, i često osvoje prvu nagradu na znanstvenim izložbama i slično. Kasnije, međutim, dođu na fakultet gdje im kažu da ono što su doživjeli nije važno.

 

Nekoliko je znanstvenika pokušalo ponoviti moj pokus s račićima, ali svi su ti pokušaji bili metodički neispravni. Kad su čuli da moraju automatizirati eksperiment, samo su otišli s druge strane zida, odakle su preko kamera promatrali što se događa.

 

Očito je da nisu odvojili svoju svijest od pokusa. Vrlo je lako doživjeti neuspjeh u tom eksperimentu, a budimo iskreni, neki od znanstvenika koji su ga pokušali ponoviti osjetili su olakšanje kad nisu uspjeli, jer bi uspjeh značio ići protiv korpusa znanstvenog znanja.
Na kraju sam jednostavno odustao od pokušaja borbe sa znanstvenicima jer sam znao da čak i ako pokus ne uspije, ljudi koji ga pokušavaju izvesti ipak će vidjeti stvari koje će promijeniti njihovu svijest. To znači da nikad više neće biti isti.
Danas mi dolaze ljudi koji prije 20 godina ne bi rekli ništa. Često mi znaju reći: «Mislim da vam sada mogu slobodno reći da ste mi stvarno promijenili život onim što ste radili 1970-ih.». To su znanstvenici koji su u ono vrijeme osjećali da ne smiju ići protiv struje zbog straha da bi to dovelo u pitanje njihov kredibilitet, a time i tražena sredstva.