Ove okolnosti su, u svojim detaljima, uvijek nove; ali u široj perspektivi vidimo ponavljanje priče koja se proteže unatrag barem do početka civilizacije. Oni koji drže vlast uvijek traže načine da je zaštite i prošire, te da svoju vlast prikažu kao legitimnu, nužnu ili ju učine nevidljivom, kako bi se prosvjedi javnosti izgledali besmisleni ili uzaludni. Ako dođe do prosvjeda, moćnici uvijek pokušavaju skrenuti bijes na nekog drugog. Čini se da vođe novog populističkog pokreta dobro razumiju i trenutne okolnosti i povijesnu pozadinu iz koje se te okolnosti rađaju. Izgleda da su uvidjeli da će, kako bi bio uspješan, novi populizam morati:

 

• Izbjegavati uključivanja u postojeće političke stranke;

 

• Savladati rasne, klasne i spolne podjele i aktivno se oduprijeti bilo kakvoj kampanji žrtvovanja nemoćnih društvenih grupa;

 

• Izbjegavati identifikaciju s ideološkim kategorijama – «komunizmom», «socijalizmom» ili «anarhizmom» - koji su zahvaljujući korporacijskoj propagandi već postali odbojni većem dijelu javnosti;

 

• Usmjeravati javnu raspravu prema najranjivijim karikama u korporacijskom lancu moći: pravnoj utemeljenosti korporacija;

 

• Internacionalizirati pokret kako ga se korporacije na bi mogle riješiti jednostavnim prebacivanjem svoje baze operacija iz jedne zemlje u drugu.

Kao što je Lawrence Goodwyn primijetio u svom izvrsnom djelu The Populist Moment, izvorni Populisti «pokušavali su izgraditi, unutar okvira američkog kapitalizma, neku vrstu zadružne države». To je bio «posljednji jači pokušaj promjene strukture hijerarhijskih ekonomskih formi u modernoj Americi».⁶

 

Najavljujući formiranje Alijanse za demokraciju, u članku u The Nationu od 14. kolovoza 1996, aktivist Ronnie Dugger sastavio je popis političkih prijedloga koji sadrži neke od središnjih zahtjeva novog populističkog pokreta. Među njima su:

 

• Zabrana davanja novčanih priloga i bilo kakvih političkih aktivnosti od strane korporacija;

 

• Nacionalno zdravstveno osiguranje s javnim fondom i automatskim univerzalnim pokrićem;

 

• Udvostručavanje minimalne plaće, i vezivanje za inflaciju;

 

• Opća nacionalna politika niskih kamata, s ukidanjem sustava federalnih rezervi;

 

• Ustavni opoziv sudske odluke da su korporacije «osobe»;

 

• Osnivanje nacionalne javne naftne kompanije;

 

• Ograničenje vlasništva nad novinama, magazinima te radijskim i televizijskim postajama na jedno od bilo koje vrste po osobi ili entitetu koji je vlasnik.

 

• Prepolavljanje izdataka na vojsku.

 

Novi populisti su, prema riječima Ronnia Duggera, «spremni preuzeti nadgledanje korporacija s kolektivnom voljom da vrate prava koja su nam one otele».⁷

 

Novi populizam dio nadahnuća crpi iz rada Programa za korporacije, pravo i demokraciju (Program on Corporations, Law and Democracy, POCLAD), populističkog «trusta mozgova» koji istražuje pravnu osnovu moći korporacija. POCLAD vjeruje da je moguće kontrolirati – i, ako je potrebno, ukinuti – korporacije ispravljanjem ili poništenjem njihovih povelja.⁸

 

Budući da najveće korporacije danas djeluju na transnacionalnoj razini, novi populizam se njihovim zlostavljanjima mora suprotstaviti globalno. Međunarodni forum o globalizaciji (International Forum on Globalization, IFG) osnovan je s tim ciljem 1994, kao udruženje 60 aktivista, znanstvenika, ekonomista i pisaca (među kojima su i Jerry Mander, Vandana Shiva, Richard Grossman, Ralph Nader, Helena Norberg-Hodge, Jeremy Rifkin i Kirkpatrick Sale), radi poticanja novih ideja i zajedničkog djelovanja prema ovim smjernicama.

 

U izjavi o stajalištu, sastavljenoj 1995, Međunarodni forum o globalizaciji kaže «...međunarodnu trgovinu i sporazume o ulaganju, uključujući GATT, WTO, Maastricht i NAFTA-u, u kombinaciji s politikom strukturnog prilagođavanja Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, smatramo izravnim stimulatorima procesa koji slabi demokraciju, stvara svjetski poredak pod kontrolom transnacionalnih korporacija i ekološki uništava svijet. IFG će proučavati, objavljivati i aktivno zagovarati opoziciju trenutnoj trci prema ekonomskoj globalizaciji, i nastojat će obrnuti njen smjer. Istovremeno, zagovarat ćemo razvoj diverzificirane, lokalno upravljane ekonomije. Vjerujemo da će stvaranje pravednijeg ekonomskog poretka – temeljenog na principima raznolikosti, demokracije, zajednice i ekološke održivosti – zahtijevati nove međunarodne sporazume u kojima će potrebe ljudi, lokalnih ekonomija i prirodnog svijeta biti ispred interesa korporacija.»⁹

 

Čini se da vođe novog populizma shvaćaju da antikorporatizam nije potpuno rješenje za svjetske probleme; da početni fokus na korporacijskoj moći mora s vremenom biti zamijenjen općom kritikom centralizacije i neodrživih tehnologija, ekonomije temeljene na novcu i trenutnih državnih i nacionalnih struktura upravljanja, s radom na zaštiti tradicionalnih kultura i ekosustava, i obnavljanjem kulture i duhovnosti.

 

Bilo bi naivno podcijeniti strahovite poteškoće koje će novom populizmu stvoriti trenutna američka administracija i šovinističko, ratoborno raspoloženje javnosti nakon 11. rujna 2001, koje pothranjuju korporacijski mediji. Usprkos tome, POCLAD, Alijansa za demokraciju i IFG (zajedno s desecima organizacija za zaštitu ljudskih prava, okoliša i antiratnih organizacija širom svijeta) predstavljaju važna zborna mjesta za samozaštitu građana od tiranije u njenom modernom, nevidljivom, djelotvornom, pa čak i zavodljivom obliku.