Steven Greer:

Profesor Jacobs je ugledni profesor na glavnom američkom sveučilištu. Radio je u Zračnim snagama 60-ih godina. Bio je zadužen za optičke instrumente, a posao mu je bio da snima balističke testove raketa koje se lansiraju iz zračne baze Vandenburg u Kaliforniji. Godine 1964., za vrijeme testiranja prve rakete koju je snimio, zabilježen je NLO koji se približavao raketi. Profesor Jacobs kaže da je objekt izgledao kao dva spojena tanjura, čija je gornja površina bila u obliku ping-pong loptice.

 

Film prikazuje kako je zraka svjetlosti usmjerena od objekta prema raketi. Ovo se dogodilo četiri puta, iz četiri različita kuta, dok je raketa bila na visini od oko 60 milja i kretala se brzinom između 11.000 i 14.000 milja na sat. Raketa se srušila, a NLO je nestao. Sljedeći dan njegov nadređeni rekao mu je da nikada ne govori o ovome.  Profesor Jacobs o ovome nije govorio 18 godina. Nakon nekoliko godina, objavljen je članak o filmu, a profesor Jacobs je počeo primati uznemirujuće telefonske pozive u ranim jutarnjim satima, a poštanski sandučić ispred kuće bilo je pretrpan.

 

 

Profesor Jacobs:

Ono što smo snimili iznad zračne baze Vandenburg imat će utjecaja na ostatak mog života i na moje shvaćanje svemira i vladine manipulacije našim mislima.

 

Pozadina ovog događaja je da smo testirali balističke projektile koji mogu nositi nuklearna oružja. Zbog toga su oni bili tamo. Mi nismo lansirali prava nuklearna oružja, nego samo lažne bojeve glave koje su bile iste veličine, oblika, dimenzija i težine kao i stvarne nuklearne glave. Bio sam zapovjednik zadužen za optičke instrumente u zračnoj bazi Vandenburg  u 1369. foto diviziji i dužnost mi je bila da nadgledam fotografije svakog projektila koji padne na to zapadno područje. Tada smo ih nazivali ICBM (inter-county ballistic missiles), jer se mnoge od njih sruše prilikom lansiranja. Naš posao je bio da odredimo zašto se sruše i da inženjerima pružimo kvalitetne fotografije kako bi mogli vidjeti što nije bilo u redu sa plamenicima.

 

Incident se dogodio 1964. godine, a brigadir Mansmann je to potvrdio. On je to napisao i znao je točan datum. Gledali smo u smjeru juga, jugo-zapada i raketa se pojavila kroz maglu. Bilo je prelijepo. Momci sa uzvišenja M45 za praćenje sa 180-inčnim objektivima snimili su projektil. I veliki BU teleskop je to pratio. Mogli smo vidjeti sva tri stadija rakete, odvajanje pogonskih plamenika nakon što su izgorjeli. Tada je sve što smo mogli vidjeti golim očima bio trag dima dok se to kretalo prema meti –otoku na Tihom oceanu. To je bilo naše prvo snimanje lansiranja.

 

Poslali smo film u bazu i, ne znam točno koliko dugo je bilo nakon događaja, možda dan ili dva, pozvan sam u ured brigadira Mansmann-a u ured zrakoplovne jedinice. Ušao sam u ured gdje se nalazio ekran sa postavljenim 16mm projektorom. Mansmann je rekao da sjednem na kauč. Bila su dva čovjeka u sivim odijelima, civilnoj odjeći koja je bila prilično neobična. Mansmann je rekao „Gledaj ovo!“ i uključio projektor. Na ekranu sam gledao lansiranje od prije jednog ili dva dana.

 

Bio je vrlo uzbudljivo. Zbog dužine teleskopa mogli smo vidjeti cijelu treću fazu. Gledali smo prvo, a zatim drugo i treće izgaranje. Tada smo na tom teleskopu mogli vidjeti lažnu bojevu glavu. To je letjelo, a u kadru se pojavilo nešto drugo i ispalilo svjetlosnu zraku na bojevu glavu.

 

Sve ovo je letjelo brzinama od nekoliko tisuća milja na sat. Dakle, NLO je ispalio zraku svjetlosti koja je pogodila bojevu glavu, zatim se pomaknuo na drugu stranu i ispalio još jednu zraku, pa se pomaknuo ponovo i ispalio još jednu zraku, pa onda još jednu odozdo i nakon toga nestao u smjeru odakle je došao. Bojeva glava se počela rušiti. Objekt i bojeva glava letjeli su na visini od oko 60 milja i kretali se brzinom između 11.000 i 14.000 milja na sat kada ih je sustigao i obletio NLO.

 

Vidio sam to na filmu! To je bilo tamo! Kada su se svjetla upalila, Mansmann se okrenuo , pogledao me i upitao što je to bilo. Rekao sam da to za mene izgleda kao NLO. Ta stvar koju smo vidjeli, objekt koji je uletio, bio je okrugao, oblika dva spojena tanjura sa ping-pong lopticom na vrhu. To je ono što sam vidio na filmu.

 

Nakon diskusije oko toga, Mansmann mi je rekao da o tome nikada ništa ne govorim. Rekao je: „To se nije nikada dogodilo“. Nisam o tome govorio 18 godina.

 

Nisam o tome govorio nikome iz baze Vandenburg. Nitko osim mene nije vidio taj film. Čak ni moj zapovjednik Lewis S. Clement  nije to vidio. Njegov pomoćnik Lieutenant Ronald O. Baylor nije to vidio. Njihov pomoćnik Spooner nije to vidio. Nitko iz moje divizije to nije vidio. Nisam o tome nikome govorio zbog zapovjedi brigadira Florence J. Mansmann-a.

 

Nakon 18 godina dogodilo se da o ovom incidentu mogu govoriti, jer mi nitko nije rekao da se radilo o klasificiranoj strogo povjerljivoj stvari. Mansmann je rekao da govorim da se ovo nikada nije dogodilo. Pa, to nije svrstano u stroge tajne, zar ne?Zbog toga se osjećam slobodnim da o tome govorim. To nije priča iz druge ruke. To se dogodilo meni i bio sam dio procesa prikrivanja istine američkih zračnih snaga 18 godina.

 

Nakon članka o ovom incidentu, počeo sam biti uznemiravan na poslu i primati čudne telefonske pozive cijelu noć.

 

Takve stvari su mi se događale od 1982. godine. Rekao sam vam , otkad se pojavila ova stvar sa History Channel-om i otkad ste počeli postavljati pitanja, ponovo sam počeo primati telefonske pozive.  Kada bih podigao slušalicu ne bilo glasa sa druge strane. Više ne brinem za to. Da li me žele diskreditirati, prikazati kao budalu? To je sve što mogu učiniti.

 

Vjerujem da je ova stvar oko NLO-a dio sporazumnog napora da se sruši ozbiljno proučavanje. Kad god bi neko pokušao ozbiljno proučavati ovu temu, bili bismo predmet ismijavanja. Ja sam profesor na jednom uzornom sveučilištu. Siguran sam da bi mi se moje kolege smijali kada bi čuli da se zanimam za proučavanje neidentificiranih letećih objekata i to je samo jedna stvar sa kojom moramo živjeti.

 

Ako se susretnemo sa bićima sa superiornom tehnologijom, možda bismo se zagrlili s njima i bili dobri prema njima, jer oni nam možda pokazuju kako da preživimo.