Stanovnici nebu stremeće Azije, koju s pravom nazivaju Krovom svijeta, stoljećima su već svjesni postojanja Šambhale. Vjerovanje u Sveto kraljevstvo mudrih ljudi živi stoljećima, a u prilog postojanju Šambhale dodatno govori i tisućljetni zapis. Do nas je dospio iz ruskog izvora pronađenog 1893. godine u rukopisu u pustinjačkom manastiru Vyshenski-Uspenski u blizini Shatska u provinciji Tambov. Ova priča pod nazivom „Saga o Belovodye“ (Belovodye je ruska riječ za Šambhalu ili Zemlju živućih bogova) pojavila se u izdanju od 4. travnja 1949. ruskog lista Novaya Zarya („Nova zora“) u San Franciscu.

Govori o mladom slavenskom redovniku Sergiusu koji je proveo nekoliko godina u manastiru na planini Atosu u sjevernoj Grčkoj pored Egejskog mora. Bližeći se tada tridesetoj godini života, zbog narušenog se zdravlja svoga oca morao vratiti u Kijev. Nedugo nakon povratka pozvan je da posjeti kneza Vladimira Velikog (956.-1015.). Zadaća mu je bila knezu ispričati što je u manastirskoj knjižnici saznao o tajanstvenoj „istočnoj zemlji u kojoj vladaju vrline i pravednost“ („Saga o Belovodye“, Novaya Zarya, ibid.). Kneza Vladimira je priča o toj legendarnoj zemlji toliko oduševila da je godine 987. Sergiusa imenovao vođom velike ekspedicije koju je opremio i poslao u potragu za ovom čudesnom azijskom zemljom. Kneževi savjetnici procijenili su da će 9.660 km s povratkom dugo putovanje potrajati tri godine, ali prošla su i desetljeća bez glasa o ekspediciji. Kijevljani su vjerovali da su svi članovi ekspedicije poginuli. Međutim, 1043. godine u gradu se pojavio starac koji se predstavio kao redovnik Sergius kojega je prije 56 godina Vladimir Veliki poslao u potragu za Dolinom besmrtnika. Navažnije dijelove njegove priče uredno su zabilježili i sačuvali mistici jednog ruskog manastira i upravo je to taj spis koji je pronađen 1893. godine.

Otac Sergius ispričao je da su potkraj druge godine njihovoga napornog putovanja mnogi ljudi i životinje u njihovoj grupi izginuli, što od ekstremnih vremenskih uvjeta, što od napada vukova i medvjeda. Na jednom pustom predjelu skupina je naišla na hrpu kostura ljudi, konja, deva i magaraca, što ih je toliko uplašilo da nisu željeli poći dalje. Samo dva člana ekspedicije odlučila su nastaviti putovanje sa Sergiusom, a pred kraj treće godine putovanja to je dvoje njegovih drugova ostalo u nekom selu zbog sve lošijeg zdravlja. I sam je otac Sergius došao do same granice izdržljivosti, ali je ostao odlučan da nastavi putovanje ili umre. Glasine na koje je nailazio u različitim krajevima kroz koja je prolazio dale su naslutiti da čudesna zemlja Šambhala doista postoji i da putuje u pravom smjeru. Uzeo si je drugog vodiča, koji ga je uvjeravao da ga može povesti bliže Svetom kraljevstvu, koje su lokalni stanovnici nazivali „Zabranjenom zemljom... Zemljom živućih bogova i Zemljom čuda“ („Saga o Belovodye“, ibid.).

Tri mjeseca kasnije otac Sergius došao je do granice Šambhale. Na jednom je mjestu njegov jedini preostali vodič odbio nastaviti put, plašeći se nevidljivih čuvara snježnih planina. Sergius se i dalje nije bojao smrti i čvrsto je vjerovao u postojanje zajednice svetih ljudi koju je odlučio pronaći. Osim toga, sada je već bio i suviše iscrpljen da bi se vratio nazad. Poslije još nekoliko dana usamljenog hodanja iznenada su mu prišla dva neznanca koje je razumio premda su govorili nepoznatim jezikom.

Odveli su ga u neko selo, u kojem je nakon oporavka dobio posao uređivanja rukopisa u nekoj vrsti manastira. Kasnije je prebačen u podzemnu spilju koju je osvjetljivalo neobično svjetlo, izazivajući u njemu čuđenje načinom na koji je „osvjetljivalo sve oko sebe, rastjerujući tamu i sjenke tako da se sve činilo ravnomjernim i blagim“ („Saga o Belovodye“), ibid.). Kasnije je preseljen na obližnju lokaciju, gdje su ga prihvatili za brata.

Kako su prolazili mjeseci i godine, ovaj je slavenski redovnik stekao ogromno duhovno znanje. Bio je presretan što je konačno pronašao strpljive, suosjećajne i svevideće mudre ljude koji su radili za dobrobit čovječanstva. Shvatio je da oni na neviđeno prate sve što se zbiva u vanjskom svijetu i da ih brinu sve moćnije sile zla na Zemlji. Shvatio je i da je velik broj ljudi iz različitih zemalja pokušao ući na ovaj teritorij, ali bezuspješno. Njegovi stanovnici držali su se strogog zakona po kojem njihovo mjesto u sto godina smije posjetiti samo sedam osoba. Šestoro njih će se vratiti u vanjski svijet obogaćeno tajnim znanjem, a jedan će od njih ostati živjeti u Šambhali i neće starjeti jer je vrijeme u njegovom biološkom satu prestalo teći.

Prije povratka u Kijev otac Sergius te je posljednje godine proveo prenoseći mudrost u sustavu spilja, koji se kasnije razvio u Manastir spilja. Čini se da su i ona šestorica, baš poput Sergiusa, postali vanjski suradnici Šambhale, čineći tako maleni vanjski krug poznavatelja mudrosti. Jedan takav „suradnik mahatmi, Brahma Jyoti iz Delhija, bio je u stalnoj vezi sa superbićima s Himalaja koji upravljaju svijetom snagom misli“ (Anne Marshall, Hunting the Guru in India, Victor Gollancz Ltd, London, 1963.).

Govori se također da su „tijekom stoljeća malobrojni tibetanski mudraci [iz Doline besmrtnika?] bili zaslužni za osnivanje Bijelih misterijskih škola Istoka i Zapada“ (Albert Mackey, dr. med., Concise History of Freemasonry, Mc Clure Publishing, Philadelphia, 1917., natuknica „Origins“). Prosvijetljene duše iz Šambhale smatraju se „apostolima iz Doline besmrtnika“ jer su „glasnici koje neposredno vode mahatme i koji imaju zadaće u neko doba u povijesti otići u određeni dio svijeta“ (Sergy C. Tatyana, Crimson Snow-heaps in the Himalayas, Lvovich, Moskva, 1925., prijevod Larissa M. Vasiler, str. 97).

Prema tibetanskoj predaji, nekoć su postojali brojni zapisi o Šambhali i njezinim stanovnicima. Objavljeni su u nekoliko svezaka Yung-Lota-tiena, najveće enciklopedije na svijetu, koja je čuvala veliku količinu drevnog znanja, uključujući i zbirku drevnih viđenja yetija (yeti na tibetanskom znači „magično stvorenje“). Ovo veličanstveno djelo, prikupljeno u 15. stoljeću, sastojalo se od 50 milijuna rukom pisanih kineskih znakova u 11.095 svezaka. Dok se čuvalo u Yuan Ming Yuanu, staroj ljetnoj palači u Pekingu, većinom je uništeno kad su palaču djelomično razorile britanske i francuske snage 1860. godine tijekom Drugog opijumskog rata. Danas postoji svega 370 sačuvanih svezaka, razasutih po knjižnicama diljem svijeta.

Kad vidimo koliko je kulturne baštine starijih civilizacija izgubljeno, ne bi nam trebalo biti teško zamisliti da je možda bilo mnogo ranijih „visokih“ civilizacija o kojima se malo zna, sa Šambhalom kao jednom od njih.

 

http://www.teledisk.hr/svjetlost/