nedavno sam čula jednu priču o kretanju duša nakon napuštanja fizičkog tijela....
prije nego započnem, preporučam svima onima koji su preosjetljivi ili jako podložni sugestiji ili se jednostavno ne osjećaju dobro kada čitaju o ovakvim temama, da ne nastavljaju s daljnjim čitanjem ovoga teksta....
kaže ovako....
jako puno duša koje su na svom putu u Svjetlost ostanu u „zakačene“ u 4. dimenziji, jako blizu ovoj dimenziji u kojoj živi fizičko tijelo čovjeka, životinje i sva priroda.
te duše su vječno živa i nikada ne umiruća Svijest ljudi koji su, kazano pojmovima 3. dimenzije, „umrli“.
u prvih nekoliko tjedana nakon napuštanja fizičkog tijela, one imaju mogućnost da potraže mjesta i ljude koje su poznavali, da se oproste s njima ili da okončaju svoje materijalno bivanje i ponesu sa sobom sve naučeno, kako bi nastavili dalje u više dimenzije, u Svjetlo.
Svjetlo je stanje Bezuvjetne Ljubavi iz koje se inkarnira svako buduće novorođenče.
duše o kojima ova priča govori, „zapele su“ na korak do Svjetla iz (u svojoj ljudskoj svijesti ugrađenog) straha (od kazne, pakla, posljednjeg suda....) ili zbog njihove vjere ili učenja da se život poslije smrti ne nastavlja.... one nisu otpustile svoju materijalnu, u proteklom životu naučenu svijest.
kaže se „izgubljene duše“ , a moglo bi se i reći da su upravo te duše one koje katolička Crkva naziva „duše u čistilištu“.... no strah koji je velik dio njih doveo (ne na to mjesto, jer nije mjesto! već) u to stanje često proizlazi upravo iz učenja KC....
te duše ne pronalaze put u Svjetlo.... čak i katolička Crkva, koja inače govori drugačije od ove priče, govori da je potrebno moliti za duše u čistilištu, dakle pomoći im da se spase....
među tim dušama je jako puno svećenika i časnih sestara koji u fizičkom tijelu nisu uspjeli odživjeti život prema zapovijedima i ugovorima, pa su u iščekivanju strašne kazne za svoje grijehe.
svoju „vjeru u Boga koji kažnjava i sudi“ ponijeli su sa sobom.... Bog koji sudi i kažnjava – zabluda katoličke Crkve sa teškim posljedicama....
a Bog je Ljubav! dakle, ne postoji kažnjavajući Bog, samo Bog koji je Ljubav, Svjetlo, koji ne osuđuje i ne baca u oganj pakleni, i ne nagađa se s dušama, Bog ljubi.... i dopušta dušama da uče....
duše ili bića koja su zapela u nižim razinama manifestiraju se kao svijetlosive ili tamnosive sjene koje se mogu vidjeti u aurama, ljudi, životinja, stabala.... nalijepe se na i u fizičkog čovjeka privučene energijom koja je poput njihove (strah, bijes, bol, patnja...)
ta bića, „podstanari“, svojim prisustvom pojačavaju pojedine emocije, želje, požudu, ovisnosti....
tako npr. alkoholičari privlače duše pokojnih alkoholičara.... tko voli slatko, privlači duše sladokusce....
duša je u stanju nadviti se nad glavom ili viriti nekome iza ramena da bi osjetila miris kave, cigarete, alkohola, hrane.... dakle, da bi uživala.... tako se i ovisnost pojačava, a kada čovjek poželi odreći se svog omiljenog užitka, to biće koje se nalijepilo na njega, poduzima sve samo da ga u toj ovisnost i održi.... ova priča kaže da je to i jedan od bitnih razloga zašto je ljudima teško prestati piti, pušiti, odreći se neke hrane, kocke, seksualne ovisnosti, laži, varanja....
jer ima svog nevidljivog „pomoćnika“ kojega istovremeno zadovoljava, ni ne znajući da taj postoji....
ova priča ima i odgovor, zašto se ta bića zadržavaju u nama i oko nas....
(nastavlja se....)