Kada psihopate zauzmu ključe funkcije u okviru sistema jedne države, tada započinje proces – „psihopatizacije" naroda. Ovaj termin je naravno nezvaničan. Neki psiholozi koriste pojam – transpersonalizacija. Znači, radi se o prenosu psihopatskih osobina i načina razmišljanja na „normalne" ljude.

Prenos „simptoma" ove bolesti na ljudsku populaciju obavlja se najviše uz pomoć medija koja su pod njihovom kontrolom; formira se tzv. „zvanična kultura", kroz koju se promoviše životni stil, način razmišljanja i ponašanja koji je karakterističan za psihopate. Ta vrsta mentalnog programiranja može se prepoznati po jednom očiglednom – odsustvu duše (na žalost, za mnoge od nas ovo ne može više biti - „očigledno")

Lobaczewski:

(Radnja se odvija u Poljskoj u vrijeme kada su zavladali komunisti):

"Molio bih čitaoca da zamisli jednu veoma veliku dvoranu u gotskoj univerzitetskoj zgradi. Mnogi od nas su se skupljali tamo u ranijem periodu naših studija kako bi slušali predavanja izvanredno dobrih filozofa. Godinu dana prije završetka studija počeli su nas tjerati da idemo tamo na časove indoktrinacije koji su tada tek bili uvedeni. Pojavio se neko koga niko nije poznavao, stao je za govornicu i saopštio da će nam on od sada biti profesor. Njegovor govor je bio tečan ali u njemu nije bilo ničega naučnog. On nije bio u stanju da razlikuje naučne koncepte od onih običnih svakodnevnih dok je kojekakve maštarije smatrao mudrostima u koje se nije smjelo sumnjati. Svake sedmice po devedeset minuta zapljuskivao nas je jednom naivnom paralogistikom koja je bila bazirana na pretpostavkama i jednim patolološkim pogledom na ljudsku realnost. On je na nas gledao s prezirom i loše kontrolisanom mržnjom. S obzirom da je svako zbijanje šale s njim moglo da povuče užasne posljedice, mi smo morali pažljivo da ga slušamo i zaozbiljno da uzimamo sve što on kaže.

Na osnovu vina kojeg je pio, saznali smo odakle dolazi. Došao je iz jednog predgrađa Krakova gdje je neko vrijeme pohađao srednju školu, mada nikome nije bilo poznato da li ju je ikada i završio. U svakom slučaju, ovo je bilo prvi put kad je on prešao prag jednog univerziteta, a tom prilikom odmah kao - profesor! […]

Nakon jedne takve torture mozga, trebalo bi nam mnogo vremena da progovorimo. Počeli smo proučavati sami sebe jer smo osjećali da je nešto čudno preokupiralo naše umove dok je istovremeno, nešto veoma dragocjeno, nepovratno isticalo iz njih napolje. Svijet psihološke realnosti i moralnih vrijednosti bio je suspendovan u nekoj prohladnoj izmaglici. Naša ljudska osjećanja i studentska solidarnost izgubili su svaki značaj, isto tako i patriotizam i oni davno formirani kriterijumi. Tako smo jednom zapitali jedan drugog: "Da li i ti takođe prolaziš kroz to?” Svaki od nas se brinuo za svoju ličnost i budućnost na svoj vlastiti način. Neki od nas su odgovorili na to pitanje ćutanjem. Sama dubina tih iskustava bila je različita kod svakoga od nas.

Tako smo počeli razmišljati i kako da se zaštitimo od efekata ove "indoktrinacije". Teresa D. je prva predložila rješenje: "Hajde da provedemo jedan vikend u planinama". Pomoglo je. Ugodno društvo, malo šale i viceva, a onda zamor praćen dubokim snom u jednoj kolibi, tako da su se naše ljudske ličnosti povratile, mada sa nekim malim zaostacima. Ispostavilo se da je i vrijeme pripomoglo da stvorimo neku vrstu psihološkog imuniteta, mada, na žalost, ne kod svakoga od nas.
Analiza psihopatskih karakteristika "profesorove" ličnosti ispostavila se kao jedan odličan način za zaštitu nečije lične psihičke higijene.

Možete samo zamisliti koliko smo se zabrinuli i razočarali kad su neke naše kolege, koje smo dobro poznavali, naglo počele da mijenjaju njihove poglede na svijet; njihov način razmišljanja sve više nas je podsjećao na "profesorovo" laprdanje.

Njihova osjećanja, koja su sve donedavno bila topla i prijateljska, sasvim primjetno su postajala sve hladnija, mada još uvijek ne i neprijateljska. Dobronamjerne primjedbe i savjeti upućeni im od strane drugih studenata odbijali su se od njih kao od zida. Oni su počeli odavati utisak kao da posjeduju neko tajno znanje; mi smo bili samo njihove bivše kolege, koji još uvijek vjeruju u ono što su ih učili tamo neki zastarjeli profesori. Morali smo dobro paziti šta ćemo im reći.

Naše bivše kolege uskoro su se pridružile partiji. Ko su bili oni? Iz koje socijalne grupe su dolazili? Kakvi studenti i ljudi su oni bili? Kako i zašto su se oni toliko promijenili za manje od godinu dana? Zašto nisam ja ili većina drugih kolega podlegao tom fenomenu ili torturi?
Mnoga takva pitanja strujala su onda kroz naše glave. Ta vremena, pitanja i odnosi, indicirali su nam da se taj fenomen može objektivno razumjeti. To je bila jedna ideja čiji se mnogo veći značaj počeo vremenom sve više kristalizirati. U početnim opservacijama i reflekcijama učestvovalo je mnogo nas ali se većina postepeno osipala usljed nekih materijalnih ili akademskih problema. Samo je nekolicina nas ostala, tako da je autor ove knjige jedan od poslednjih Mohikanaca.

Bilo je prilično jednostavno odrediti područje sa kojeg potiču, odnosno, porijeklo onih ljudi koji su podlegli toj proceduri, koju sam ja onda nazivao "transpersonifikacija". Oni su dolazili iz raznih socijalni grupa, uključujući aristokratske kao i one duboko religiozne porodice, a prouzrokovali su štetu u našoj studentskoj solidarnosti po nekoj stopi od 6%. Ostala većina pretrpjela je različit stepen dezintegracije ličnosti što je vodilo do pojedinačnih pokušaja potrage za vrijednostima potrebnim da bi se čovjek ponovo vratio sebi; rezultati toga bili su raznoliki a ponekad i kreativni.

Mi još onda nismo nimalo sumnjali u to da se tu radi o jednoj patološkoj prirodi tog procesa "transpersonifikacije", koji se odvijao na jedan sličan ali ne identičan način u svim slučajevima. Trajanje tog fenomena je takođe variralo. Neki od tih ljudi kasnije su postali fanatici. Drugi su kasnije iskoristili priliku usljed raznih okolnosti da se povuku i ponovo uspostave njihove prekinute veze sa normalnim ljudima. Oni su bili zamjenjeni drugima. Jedina konstantna vrijednost tog socijalnog sistema bila je magična brojka od 6%.

Pokušali smo da utvrdimo koliko talentovane su bile one naše kolege koji su podlegli tom procesu transformacije ličnosti, i stigli smo do zaključka da su oni u prosjeku bili na jednom nešto malo nižem nivou od prosjeka studentske populacije. Njihova slabija otpornost vjerovatno je bila bazirana na bio-fiziološkim osobinama koje su najvjerovatnije bile heterogene u kvalitativnom smislu.

Morao sam pručavati predmete koji su se graničili sa psihologijom i psihopatologijom kako bih pronašao odgovore na pitanja koja su se pojavljivala kod naših opservacija; naučno zapostavljanje tih područja ispostavilo se kao jedna prepreka koju je bilo teško savladati. U isto vrijeme, bilo je očigledno to da je neko, ko je imao istinsko znanje o svemu tome, ispražnjavao biblioteke od bilo čega što se moglo naći u vezi te tematike.

Analizirajući tu pojavu sada, nakon mnogo vremena, možemo reći da je taj "profesor" predstavljao jedan opasan mamac koji je visio nad našim glavama i koji je bio baziran na jednom specifičnom znanju iz psihologije kojim je taj psihopata raspolagao. On je unaprijed znao da će uloviti one individue koje su podložne, međutim, bio je razočaran što njihov broj nije bio veliki. Ovaj proces transpersonalizacije obično uspijeva kod individua čiji se instiktivni substratum može označiti "blijedim" ili ima određene nedostatke.
U nešto manjem stepenu, to je takođe uspijevalo kod ljudi koji su imali neke druge nedostatke ali je takođe stanje koje je kod njih izazvano bilo djelomično nestabilno, što je mahom bilo rezultat psihopatološke indukcije.

To znanje o postojanju prijemčivih individua i kako se radi s njima biće i dalje jedna njihova alatka za porobljavanje svijeta, sve dok to ostane kao jedna tajna u rukama takvih "profesora." Kada to postane kroz nauku popularizovano, onda će to pomoći mnogim nacijama da izgrade svoj imunitet. Međutim, nikome od nas to nije bilo poznato u to vrijeme.

U svakom slučaju, moramo priznati da nam je ovaj profesor, demonstrirajući nam osobine patokratije na jedan tako bolan način, pomogao da razumijemo samu prirodu ovog fenomena u jednom mnogo širem obimu, nego što su ga uspjeli razumjeti mnogi istinski naučnici koji se bave na ovaj ili onaj način proučavanjem iste problematike."