Psihopatija, kao mentalni poremećaj, igra veliku ulogu u ljudskom društvu. Ljudska bića su svakodnevno izložena manipulaciji od strane onih koji pate od ovog ‘oboljenja’.

S tim u vezi, bilo bi veoma uputno da se pozabavimo ovim ‘fenomenom’ sa naučne tačke gledišta, tj. uz pomoć dostupnih nam saznanja sa polja psihologije i psihijatrije.

Danas postoji sasvim dovoljno naučnih podataka na temu psihopatije, mada se oni iz nekih "čudnih" razloga ne populariziraju a dobre knjige na tu temu nisu lako dostupne. Koji bi razlozi za to mogli biti, vidjećemo kasnije. Pri svemu tome moramo imati na umu da psihopatija ima i neke osobine "zaraznog" oboljenja, tako da će i normalni ljudi moći u sebi prepoznati neke "simptome" karakteristične za taj poremećaj. Naravno, ovdje se ne radi o prenosu "uzročnika", nego određenih ‘simptoma’ u smislu karakternih crta, osobina, načina razmišljanja i ponašanja, od strane psihopata na normalne ljude. Sam mehanizam "prenošenja" bolesti takođe je interesantan, tako da se može čak metaforično reći da većina nas već sada u sebi nosi taj "virus", odnosno, neke njegove ‘varijante,’ ali od našeg imunog sistema uveliko zavisi da li će se i u kojoj mjeri to oboljenje manifestovati, a isto tako da li ćemo ga uspjeti kompletno iskorijeniti iz našeg mentalnog sistema. Od našeg poznavanja ove problematike i lične volje, zavisiće to koliko će naš zaštitni sistem biti jak, odnosno, u stanju da se uspješno bori protiv ove vrste pošasti.

Većini ljudi kad čuju pojam – psihopat, odmah na pamet pada neki serijski ubica tipa Hanibala Lectora iz filma Silence of the Lambs. Međutim, čini se da kad se o ovom problemu radi, stvar nije baš tako jednostavna. Psihopate su često inteligentni ljudi koji ne dolaze u sukob sa zakonima. Oni mogu čak i da ih pišu a mogu da budu i predsjednici država, generali, doktori, sveštenici, advokati, sudije, sportisti, glumci itd.

U generalnom smislu, možemo reći da je jedna od glavnih psihopatskih osobina - jedna opsesivna potreba za nametanjem svoje volje, stavova, ideja ili iluzija drugima, s ciljem da bi se oni kontrolisali. S obzirom da se radi o individuama koje su opsjednute sticanjem vlastite moći i kontrolom drugih, ne bi trebalo biti nikakvo čudo što će se mnogi od njih odlučiti na to da se bave politikom, religijom ili drugim djelatnostima uz pomoć kojih mogu ostvariti tako nešto. Isto tako, kao individue bez savjesti a često prilično inteligentne, oni su veoma prodorni na svim društvenim hijerarhijskim ljestvicama, uključujući i one religijske, naravno. To su ljudi koji teže ostvarenju svog cilja po SVAKU CIJENU.

Nakon što uspiju da se popnu na vrh piramide vlasti, oni se okružuju sa sebi sličnima koji su im istovremeno lojalni, što podrazumijeva jedan proces – negativne selekcije kadrova. Neke psihopate tokom naše istorije dolazile su i još uvijek dolaze na prijesto država po samom pravu naslijeđa, kao što je to slučaj s tzv. "kraljevskim lozama" ( "plava krv") jer koliko je poznato, psihopatija je takođe i nasljedno oboljenje, dok drugi, opsjednuti vlašću, bezobzirno gaze sve na svom putu do nje.

Tako, često imamo i slučaj da na čelo država dođu ljudi koji u suštini pate od jednog mentalnog poremećaja kojeg nije lako dijagnosticirati ali koji je kao oboljenje već od davnina poznato u nauci, odnosno, psihijatriji i psihologiji. Nakon što dođu na pozicije vlasti, te individue onda sprovode tzv. “negativnu selekciju kadrova” što podrazumijeva okruživanje individuama sličnim sebi i njihovo postavljanje na sve ključne funkcije u državi (uprava, informativni mediji, ekonomija, bankarstvo, vojska, policija, obrazovanje itd. itd.)

Stvar komplikuje to što usljed tendencije običnog čovjeka da se identificira sa svojim vođama, uskoro započinje proces ‘psihopatizacije’ naroda, koji je uveliko potpomognut medijima, koja su pod njihovom kontrolom. Tako običan čovjek nakon određenog vremena izložen ‘mentalnoj obradi’ (ispiranje mozga i programiranje svijesti) poprima nove osobine, te mjenja način rezonovanja i ponašanja.

Mi danas već uveliko igramo na muziku koju nam psihopate sviraju, a o dirigentima i kompozitorima nećemo ovom prilikom.

Klasičan primjer za proučavanje same dinamike ove pojave i razvoja ovog ‘fenomena’ je nacistička Njemačka, mada, na žalost, sličnih primjera može se naći bezbroj, kako kroz cijelu našu istoriju, tako i dan danas. Naravno, za područje Balkana ovaj ‘fenomen’ je takođe prilično karakterističan, tako da neki mogu lakše da ga razumiju u kontekstu proučavanja istorijskih događanja na tom području.

Naravno, nisu sve psihopate oni koji su na vlasti, niti su svi koji su na vlasti psihopate. Mnogi od onih koji pate od ovog mentalnog poremećaja su obični ljudi, članovi naše familije, kolege s posla ili prijatelji i poznanici koje mi često volimo da nazovemo "ekscentricima". (Čini se da je ovaj pojam smišljen jer ljepše zvuči od pojma – psihopat).

Doduše, odnedavno je pojam – psihopat - izbačen iz zvanične upotrebe i zamijenjen pojmom - sociopat. Prema najnovijoj terminologiji, psihopate danas nazivaju i osobama sa ‘anti-socijalnim poremećajem ličnosti’. Interesantna definicija koja normalnom čovjeku ostavlja utisak da se tu radi o nekom hermitu koji živi povučeno i nikoga ne dira, što u suštini, nema veze sa stvarnošću. Čini se da neki danas u svijetu ulažu velike napore da se odvrati pažnja ljudi sa ove problematike, odnosno, da se na ovom polju unese što veća konfuzija ili stvar zataška koliko je to god moguće.

Istovremeno, psihopatski psihološki profil i način ponašanja, propagira se na jedan veoma vješt način uz pomoć medija, kao - "cool"!!! Tako, prema njima, svi mi bi trebali da se bavimo samo - stilom, kao i oni; a ne – suštinom. Mi treba samo da pratimo trendove koje nam oni zacrtavaju.