Psihološko ratovanje i programi financirani iz 'crnih' budžeta

Moderne psihološke operacije (psy-ops) znatno su usavršene tijekom Drugog svjetskog rata, a primijenjene su na američkoj javnosti tijekom 1950-ih zajedno s formiranjem široke mreže društvenih znanstvenika, novinara, političara, vojnih specijalista i obavještajnih operativaca. Psihološke operacije su korištene za promoviranje raznih programa u suradnji s vojno-industrijskim kompleksom. Njihov ključni dio informacijskog ratovanja bila je komunistička «Crvena prijetnja».
Potkraj 1950-ih desničarski kadar unutar nove CIA-e bio je zaposlen osnivanjem tajnih vojski, planiranjem atentata i općenito smišljanjem planova za svjetsku dominaciju koji se provode još i danas. Primjer toga je operacija Gladio, dobro dokumentirana i međunarodnog opsega, u kojoj su pripadnici desnog krila američke obavještajne zajednice formirali «pozadinske» vojske u mnogim europskim zemljama. Te su se vojske uspjele infiltrirati u najviše političke krugove (najviše u Italiji, gdje Gladio znači «dvosjekli mač»), i smatra se da su odgovorne za brojne terorističke akcije pod lažnom zastavom, provedene tijekom 1980-ih i 1990-ih. Terorizam i propaganda često idu ruku pod ruku u ekstremističkim elementima unutar naših vojnih i obavještajnih zajednica.

Kako bi se neutralizirale podjele unutar obavještajne zajednice, veći je utjecaj dan organizacijama, kako formalnim tako i neformalnim. Tijekom 1950-ih jedna takva grupa, prvi Odbor za trenutnu opasnost (CPD), proglasio je niz «kriza zaostajanja». Bombardersko zaostajanje, Raketno zaostajanje, Svemirsko zaostajanje i Zaostajanje u pranju mozga i psihotronici iskorišteni su kao opravdanje za povećanje potrošnje na vojnu tehnologiju. Kongres je bio zaveden da povjeruje kako su Sovjeti puno veća prijetnja nego što su zaista bili, i da se razvija zastrašujuće novo oružje koje će ugroziti Ameriku. Tako su ih uspjeli uvjeriti da glasaju za doslovno svaki 'crnobudžetni' prijedlog koji im je bio upućen. CPD je preko mreže Mutual Broadcasting emitirao niz emisija koje su posijale strah u javnosti.

Pod prvim civilnim direktorom CIA-e, Allenom Welshom Dullesom, kompanija je počela provoditi svoj plan uvjeravanja američkog naroda da prihvati novo stanje neprekidne ratne industrijalizacije. Dulles je bio osoba s jakim vezama i uspješan špijun OSS-a u Švicarskoj za vrijeme rata, u rodu s tri državna tajnika, i glavni Deweyev savjetnik u njegovoj kandidaturi na predsjedničkim izborima 1948. Dulles je imao pristup najvišim razinama gdje se donose političke odluke, a utjecaj mu je bio globalan. Među njegovim bliskim prijateljima bio je Henry Luce, nakladnik magazina Time. Uvelike se oslanjajući na pouzdane krugove kontakata unutar nacionalne medijske elite, Dulles je pridobio ključne pripadnike medija da rade izravno za CIA-u u sklopu operacije Mockingbird – psihološko-informacijske kampanje protiv američkog naroda.

U kampanji koja će dovesti do prihvaćanja tajnosti za sva pitanja od važnosti za «nacionalnu sigurnost», «Crvena prijetnja» postala je izgovor za trošenje ogromnih svota novaca na sustave naoružanja i povećanje broja tajnih operacija i u stranim zemljama i u Sjedinjenim Državama. Tijekom 1950-ih i 1960-ih, filmovi, novinski članci, knjige te radijske i televizijske emisije bili su pažljivo prožeti antikomunističkim porukama i slikama osmišljenim tako da dovedu do prihvaćanja politike koju je promicala propagandna mašinerija obrambene elite.
Sva ta aktivnost bila je više nego dovoljna da raspiri strahove javnosti i potakne kreatore politike da prihvate hladnoratovski svjetonazor. To je predsjedniku Trumanu omogućilo da uvjeri Kongres da odobri utrostručeni vojni budžet koji je sadržavao sredstva za tajna istraživanja i razvoj, kao i da zažmiri (u ime nacionalne sigurnosti) na programe «crnih operacija» odobrene pod novom hladnoratovskom stavkom «obuzdavanje» (utjecaja neprijateljskih država, prim. prev.) i usmjerene na podrivanje inače miroljubivih zemalja i poticanje ratova, mučenja i ubojstava u tako različitim zemljama kao što su Iran, Gvatemala i Indokina.

Poslijeratni razvoj stanja u Europi, posebno povlačenje Britanaca iz Grčke, naveo je Trumana na odluku da je nužno uspostaviti trajnu američku prisutnost na Starom kontinentu radi sprječavanja komunističkog utjecaja. General George C. Marshall, državni tajnik, kreirao je opsežan plan koji je obuhvaćao ekonomsku pomoć i tajne akcije usmjerene na uspostavljanje demokracije i navođenje glasača u stranim zemljama na «donošenje pravih odluka». Direktiva Vijeća za nacionalnu sigurnost NSC 10/2, koju je praktično napisao George Kennan, američki ambasador u SSSR-u, službeno je odobrila stvaranje protukomunističke mreže za ometanje.
U tom kritičnom trenutku Truman je, kroz primjenu Zakona o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. i novoformirano Vijeće za nacionalnu sigurnost, odobrio ogroman broj tajnih projekata s kemijskim, biološkim, nuklearnim i elektromagnetskim eksperimentima. Bivši nacisti postavljeni su za vođe mnogih osjetljivih programa i postrojenja. Vojna Agencija za balističke rakete povjerena je bivšem SS-ovom časniku Wernheru von Braunu. Kurt Debus, još jedan bivši SS-ov časnik, upravljao je Cape Canaveralom. U to vrijeme znanstvenici su počeli ozbiljnije raditi na «crnim» projektima, uključujući pokušaje da se «izgubljene» teorije Nikole Tesle konačno razviju za vojne i obavještajne primjene.

Tesla je još 1915. razvio metode daljinskog upravljanja zrakoplovom, nagovijestivši bespilotne letjelice s današnjih bojišta. Godine 1934. Tesla je ponudio da će izraditi «smrtonosne zrake» koje će neprijateljsko zrakoplovstvo učiniti beskorisnim. To je jedna od najranijih zabilježenih izjava o oružjima s usmjerenom energijom. Tesla je ponudio da će izraditi taj uređaj za američku vladu po vrlo niskoj cijeni, ali uz mnoga upozorenja, odbili su ga dužnosnici kojima je bilo draže umjesto toga pumpati novac u novo Američko vojno zrakoplovstvo, koje je pak dovelo do rađanja vojno-avijacijskog kompleksa koji danas imamo.

Prije rata civilna zrakoplovna industrija nije bila značajan dio američkog ekonomskog života. Međutim, zahvaljujući ogromnim ugovorima potpisanim za vrijeme rata, moć korporacija kao što su Hughes, McDonnell Douglas, Lockheed i Northrop brzo je narasla uz financijski eldorado otkriven na europskim i pacifičkim bojištima. Te kompanije formirale su jezgru «vojno-industrijskog kompleksa». Njihovi investitori i menadžeri počeli su učvršćivati svoj utjecaj u političkim krugovima kako bi održali naciju na ratnom ekonomskom režimu. Jedno jednostavno i vrlo moćno oružje koje bi avione, bombe, rakete i pripadajuću industriju učinilo nepotrebnim svakako je moralo biti shvaćeno kao izravna prijetnja rastućoj moći vojnog arsenala.

Umjesto toga, pokrenut je «crnobudžetni» program koji je iskoristio rad Roberta Oppenheimera, Alberta Einsteina i drugih. Projekt Manhattan, koji je 1942. pripremilo Ministarstvo obrane, stvorio je strahovito razorno oružje za koje je bila potrebna razvijena i nevjerojatno skupa aviokozmička industrija, zajedno s dotad neviđenim razinama tajnosti i neovisnosti o Kongresu i javnosti.