Dok sam pisao svoju drugu knjigu, Genesis Unveiled (Razotkriveni postanak), usvojio sam širok duhovni svjetonazor utemeljen na povezanim idejama o reinkarnaciji i karmi kao okviru unutar kojeg bi se trebale interpretirati drevne globalne predaje o pretpovijesti čovječanstva. I to je pokrenulo zanimljiv lanac događaja. Kao prvo, moj je izdavač inzistirao da nekoliko primjedbi u fusnotama nisu dovoljan dokaz za ovakav svjetonazor, što me prisililo da poduzmem neka nova dodatna istraživanja kako bih mogao ubaciti cijelo novo poglavlje sa spomenutim dokazima na početku knjige.

Već sam bio vrlo impresioniran istraživanjima koja je proveo psiholog Ian Stevenson sa Sveučilišta Virginia, o djeci koja se spontano sjećaju prošlih života. Ali sam također, pomalo slučajno, otkrio rad kalifornijskog psihologa Michaela Newtona. U to vrijeme, bio sam općenito donekle skeptičan u vezi s regresijama u prošle živote, pretpostavljajući, poput mnogih ljudi, da se radi o previše subjektivnoj liniji istraživanja, s prevelikom mogućnosti da subjekte aktivno navodi njihov regresor. Ali ono što me privuklo kod Newtonovog rada bila je dosljednost s kojom su njegovi subjekti opisivali međuživot, ili njihov «život između života» u eterskim razinama. Osim toga, činilo se da transkripti njegovih seansi ne dopuštaju bilo kakvu ozbiljnu mogućnost subjektivnog navođenja, budući da su se subjekti redovno smijali ili ga čak grdili kada bi rekao nešto što su smatrali smiješnim ili netočnim.

Zatim sam, kada je 2002. objavljena knjiga Genesis Unveiled, otkrio da je vrlo velik broj ljudi bio fasciniran dokazima iznesenim u ovom novom poglavlju. Moj apetit je porastao, i, opet zahvaljujući nizu sretnih slučajnosti, brzo sam otkrio da je određen broj drugih pionira psihologa i psihijatara istraživao međuživot, mnogi od njih prije Newtona, i s uglavnom konzistentnim rezultatima. Činilo se da nitko prije mene nije prikupio i usporedio te rezultate, pa sam smatrao da je to važna knjiga koju treba napisati.

Od tog vremena pojavili su se razni novi faktori. Odlučio sam se vratiti osnovama i napisati knjigu koja će sadržavati sve dokaze u prilog reinkarnacijskom svjetonazoru, uključujući čak i ključno istraživanje iskustava na rubu smrti za koje se pokazalo da pružaju važnu potvrdu iskustava iz međuživota. Nakon primjerenog istraživanja, također sam otkrio da sam bio u krivu kada sam općenito odbacivao regresije u prošle živote, zbog dva važna razloga koje ćemo uskoro razmotriti. Tako sam s jedne strane, i bez prethodnog planiranja, shvatio da gradim osnovni duhovni okvir utemeljen u potpunosti na modernim dokazima, umjesto na «otkrivenoj mudrosti». S druge strane, postajalo mi je sve očiglednije da su pokušaji materijalista da objašnjenjima pobiju ove različite linije istraživanja potpuno neuspješni – zapravo, potpuno nelogični ako se uzme u obzir širina i dubina dokaza koji su na stolu. Iako sam se i ranije bavio tom idejom, to je bilo ono što me uvjerilo da je stvaranje izraza «racionalna duhovnost» potpuno na mjestu.

Međutim, nešto kasnije, u posljednjim fazama pregledavanja knjige, otkrio sam da se još uvijek borim s dinamikom karme i idejom da se ona temelji na nekoj vrsti «akcije i reakcije» ili «žetve onoga što si posijao». Nakon puno zbrke i razmišljanja, došao sam do onoga što sam do onoga što sam smatrao vitalnim zaključkom u vezi s netočnošću ovog gledišta, kao što ću uskoro objasniti. Ali opet, to je učvrstilo moju želju da odvojim duhovni okvir koji sam razvijao od bilo koje otkrivene mudrosti iz prošlosti.

The Book of the Soul: Rational Spirituality for the Twenty-First Century (Knjiga duše: Racionalna duhovnost za dvadeset prvo stoljeće), moja najnovija knjiga, objavljena je krajem 2004. U ovom članku namjeravam sažeti dokaze i analize u vezi s reinkarnacijom i karmom, koji se mogu naći i u knjizi zajedno s odgovarajućim izvorima podataka.

Prošli životi, reinkarnacija i karma

Gotovo bez ičije pomoći kroz više desetljeća, Ian Stevenson bavio se pionirskim istraživanjem djece koja se spontano sjećaju prošlih života. Tek danas, poluumirovljen, počinje dobivati priznanje koje tako bogato zaslužuje. Mnogi njegovi slučajevi uključuju provjerljive detalje koji su tako opskurni da nisu mogli biti dobiveni normalnim sredstvima, osim ako se nije radilo o dogovorima i namjernom obmanjivanju – a njegova metodologija bila je namjerno tako uređena da uoči ove i druge sumnjive motive.

Da ukratko prepričamo samo jedan od njegovih impresivnijih slučajeva, od rane dobi Swarnlata Mishra spontano se sjećala detalja iz života jedne druge indijske djevojčice po imenu Biya Pathak, koja je živjela u drugom gradu na određenoj udaljenosti od njenog sadašnjeg doma i čija je obitelj na kraju pronađena. Stevenson je otkrio da je ona dala ukupno 49 tvrdnji o svom prethodnom životu, od kojih se samo par moglo smatrati u bilo kom pogledu netočnim, i od kojih je 18 dano prije nego što je došlo do bilo kakvog kontakta između dviju obitelji.

Te tvrdnje uključivale su identificiranje članova nekadašnje obitelji, ponekad uz aktivno krivo navođenje, spominjanje slabo poznatih nadimaka, pa čak i otkrivanje njenom bivšem suprugu da je uzeo 1.200 rupija iz njene kutije s novcem – za što je znalo samo njih dvoje. Ima još mnogo sličnih impresivnih slučajeva među Stevensonovim materijalima.

Ako se sada okrenemo regresiji u prošle živote, njena vrijednost kao dokaza reinkarnacije leži u dva glavna područja. Prvo i najočiglednije ponovno uključuje slučajeve u kojima se javljaju povijesni detalji koji nisu samo provjerljivi, nego su i tako opskurni da nisu mogli biti dobiveni bilo kakvim normalnim načinom – i, opet, u kojima je mogućnost podvale tako mala da se može zanemariti.

Neki od najboljih primjera dolaze iz istraživanja australskog psihologa Petera Ramstera, koji svakako dosad javnosti nije bio poznat, barem ne izvan Australije, u mjeri koju nesumnjivo zaslužuje. Ramstera su tako zaintrigirala sjećanja na prošle živote nekoliko njegovih boljih subjekata da ih je odlučio odvesti u Europu, gdje su se ti životi navodno bili odigrali, i koju oni u svom sadašnjem životu nisu nikada ranije posjetili. On je također sastavio ekipu za snimanje dokumentarnog filma koja je snimala događaje pod kontroliranim uvjetima.

Jedan od njegovih najboljih subjekata bila je Gwen McDonald. Ona se u početku sjećala brojnih opskurnih detalja iz života djevojke Rose Duncan, koja je u 18. stoljeću živjela u Glastonburyu, Engleska. Kad su je doveli u Englesku, lokalni povjesničari i stanovnici potvrdili su sve te detalje – uključujući slabo poznata ili zastarjela imena mjesta i ljudi, arhaizme lokalnog dijalekta, i detalje kuća i drugih građevina onakvih kakve su bile u 18. stoljeću.

Najšokantnije je bilo njeno inzistiranje da ju se odvede u ladanjsku kuću čije su podne kamene ploče bile ukradene iz Glastonbury Abbeya; jedna od njih je na sebi imala uklesan opskuran znak, koji je ona skicirala dok je još bila u Sydneyu. Kad ih je dovela do onoga što je sada bilo oronuli štagalj s pilićima, i nakon što su pomeli ptičji izmet koji se tu desetljećima gomilao, pronašli su točno onakav znak kakav je ona nacrtala! Ramster i drugi autori iznose mnoge druge jednako dojmljive slučajeve.

Drugi način na koji regresija u prošle živote pruža impresivne dokaze o reinkarnaciji javlja se u slučajevima koji uključuju dramatične terapeutske koristi. Mnogi od pionirskih terapeuta koji su koristili regresiju u prošle živote, čiji je rad procvao 1960-ih i 1970-ih, bili su znanstveno obrazovani psiholozi i psihijatri, ali većina njih su u početku bili skeptici i ateisti. Među tim pionirima bili su Alexander Cannon, Denys Kelsey, Morris Netherton i Edith Fiore (vidi The Book of the Soul).

Tehnika regresije se i prije toga desetljećima povremeno koristila, ali se čini da su je ti terapeuti otkrili neovisno i manje ili više slučajno, često kad bi u regresiji vraćali pacijente u njihovo djetinjstvo. Osobe pod hipnozom doslovno shvaćaju neprecizne naredbe, i kada se, na primjer, od pacijenata tražilo da se «vrate dalje u prošlost», oni bi iznenada počeli opisivati događaje koji nisu mogli imati veze s njihovim trenutnim životima.

Zaintrigirani, pioniri su nastavili eksperimentirati i u mnogim su slučajevima otkrili da su ozbiljni psihološki i psihosomatski poremećaji – koji su ostali doslovno nedirnuti nakon godina konvencionalne terapije – bili potpuno uklonjeni, ponekad nakon samo par seansi s vraćanjem u prošle živote. Također, terapija je bila uspješna bez obzira da li su pacijenti, ili terapeut, što se toga tiče, vjerovali u reinkarnaciju. Upravo je to univerzalno iskustvo uvjerilo sve pionire da se ne radi o običnom placebo-efektu, i da je reinkarnacija stvarnost.

Ali čak i ako su materijalisti potpuno nesposobni na zadovoljavajuć način objasniti te razne tipove dokaza, postoje li alternativna paranormalna objašnjenja koja ne uključuju reinkarnaciju? Jedan od prijedloga je da subjekti crpe sjećanja predaka koja su primili preko njihovih gena. Ali često bi se pokazalo da su mnogi životi previše vremenski blizu jedan drugom, a ipak uključuju različite kontinente ili čak rase, u vrijeme kada ljudi općenito nisu bili previše pokretljivi. Osim toga, mnogi Stevensonovi slučajevi uključuju živote koje razdvaja samo nekoliko godina, i moguće je dokazati da dvije uključene obitelji nisu genetski povezane.

Drugo moguće paranormalno objašnjenje je da se subjekti povezuju s nekom vrstom univerzalnog sjećanja ili svijesti, i da prošli životi kojima na ovaj način pristupe ne pripadaju toj osobi. Ali terapeutski rezultati se nikada ne bi mogli dobiti kada bi to bila istina. Pored toga, većina slučajeva regresije u prošle živote pokazuje jasne karmičke veze između života koji su osobni i individualni.

To nigdje nije tako očigledno kao u najizvanrednijim slučajevima koje je Stevenson istražio – slučajevima djece rođene s neobičnim madežima i defektima. Istražujući izvještaje o autopsiji i tome slično, on je otkrio da se u određenom broju slučajeva madeži i defekti točno podudaraju s ranama koje su ubile prethodnu ličnost za koju dijete tvrdi da je bilo i o kojoj je dalo druge provjerljive podatke.

Ovi slučajevi madeža i defekata ne samo što potkrepljuju ideju o ponovnom utjelovljenju individualne duše, nego zapravo pružaju najuvjerljivije dokaze da su povijesne predodžbe o karmi netočne – iako njihova važnost kao pokazatelja karmičke dinamike nije uočena ranije, a svakako ne od strane samog Stevensona, budući da se on uvijek profesionalno suzdržavao od bilo kakvih zaključaka o dalekosežnijim implikacijama svojih istraživanja. Čini se kao da subjekti trpe fizičku «kaznu» u svom trenutnom životu, a ipak su obično bili prilično nedužne žrtve u svom prošlom životu. Kako to može predstavljati karmički proces «akcije i reakcije»? Odgovor je, zaključio sam, da ne predstavlja.

Moderna istraživanja međuživota pokazuju da naprednije duše ne samo što provode detaljnu analizu svojih prošlih života, nego također planiraju svoje sljedeće živote. Čak i kada izaberu teške okolnosti, kao što su tjelesni invaliditet ili financijski ili emocionalni problemi, oni to čine kako bi unaprijedili svoju karmu kao dio iskustva učenja. Ali ovo istraživanje također pokazuje da manje napredne duše često zanemaruju analizu i savjete o planiranju u međuživotu, i kao rezultat toga u njihovim su životima često vidljivi ponavljajući obrasci.

Međutim, čak i kada se kao rezultat toga opetovano suočavaju sa sličnim negativnim okolnostima, smisao toga je da im se da nova mogućnost da nauče lekciju koju su u prošlosti propustili – a ne zbog neke vrste karmičke kazne ili dinamike akcije i reakcije. Najvažniji test je na odgovarajući način asimilirati jake negativne emocije mržnje, straha, ljubomore, osvete i tako dalje, bilo tijekom utjelovljenog života ili u međuživotu, kako te emocije više ne bi predstavljale ograničavajući karmički teret.

Čini se da su unesrećeni s madežima ili defektima, iz razloga što nisu imali odgovarajuće iskustvo u međuživotu, zadržali umjesto raspršili te snažne emocije iz njihovog prošlog života koje su se utisnule u njihovo sljedeće tijelo – iako bi to moglo konstruktivno poslužiti kao podsjetnik da imaju emocije iz prošlosti koje trebaju raščistiti.

Moj najjači zaključak iz analize modernih dokaza je da se kod karme i karmičkog napredovanja radi isključivo o učenju i doživljavanju obje strane svakog novčića. Nema karmičkog zakona akcije i reakcije, i taj aspekt otkrivene mudrosti iz prošlosti zapravo ne samo što navodi na zablude, nego je i istinski štetan.

S druge strane, da stavimo sve ovo u puni kontekst, povijesna predodžba da je cilj svih duša dovoljno napredovati da «pobjegnu od zemaljskih karmičkih ciklusa» je manje-više točan, osim što istraživanja međuživota također pokazuju da je to samo pripremni korak – i da čak i nakon toga slijedi još puno učenja i razvijanja na eterskim razinama.

nastavlja se