Na svom povratku s Mjeseca u Apolu 14 misiji, astronaut Edgar Mitchell je buljio kroz prozor s vrhunskim pogledom na naš plavi planet Zemlju. U tom trenutku nešto mu se produhovljeno dogodilo. Odjednom je bio prisilno izmješten iz svoje normalne svijesti i osjetio je intenzivnu jednotu povezanosti s planetom Zemlja i u stvari s cijelim svemirom. Nikada ranije nije imao takvo iskustvo. Njegov ego i odvojeni svijet izvan njega su se spojili. Više nije mogao prepoznati razliku; postao je sam svemirom! Njegove misli su izgleda imale utjecaj na vanjski svijet, a vanjski je svijet izgleda utjecao na njegove misli. Bio je potpuno svjestan činjenice da je razdvojenost njegovog ega i cijelog svemira prestala postojati. To je iskustvo opisao znanstveno David Bohm kao trenutak kada motritelj postane motreno!  Mnogi su ljudi tijekom svojih šetnji života kroz godine izvješćivali o takvom iskustvu, nazivajući ga mističnim iskustvom. U blijesku više svijesti, otkrivala se viša istina, koja je dramatično mijenjala život osobe s takvim iskustvom. A to je bio slučaj i s Edgar Mitchell-om.

Nakon što je Descartes pozvao na razdvajanje znanosti i religije, svijest i znanost nisu nikada bili bliski prijatelji. Znanost je jednostavno ignorirala relevantnost svijesti. Znanost se smatrala objektivnim proučavanjem prirode, pa nije bilo interesa za subjektivna iskustva svijesti ljudskih jedinki. Za znanost su to samo dvije odvojene stvari. U svakom slučaju kako bi znanost mogla proučavati prirodu, ako naše osobno iskustvo igra značajnu ulogu u njoj?

Psihički fenomeni kao telepatija, prekognicija, van osjetilna percepcija (ESP), izvan tjelesno iskustvo (OBE), lucidno sanjanje i iskustvo blizu smrti (NDE), o kojima je izvješćivalo uvijek iznova toliko mnogo ljudi, jednostavno su se slali u područja mitova i parabola. Do sada, sa stajališta znanosti od koje se očekuje proučavanje svakog aspekta naše egzistencije, to je bio vrlo neznanstveni pristup! Skeptičko stajalište koje je usvojila znanost, kreiralo je tabu u zapadnom društvu, koji i danas prevladava. Ljudi koji su prošli takvo iskustvo često se osjećaju neshvaćenim odnosno neshvaćanim ozbiljno. Čak i danas mnogi znanstvenici se boje čak i razmotriti istraživanje tih fenomena, zbog straha od ugrožavanja svojih karijera, jer su neki koji su to pokušali bili izbačeni iz znanstvene zajednice. Na sreću je kvantna znanost prisilila znanstvenike na promjenu svojih umova glede te teme, pa je nastalo pozitivnije stajalište u zadnja dva desetljeća. Znanstveni je tabu konačno slomljen zahvaljujući i ljudima kao što je Edgar Mitchell, a svijest je postala konačno ozbiljan predmet znanstvenog istraživanja. U ovom poglavlju pružit ćemo vrlo interesantne znanstvene uvide u enigmu ljudske svijesti.

 Kvantni mozak

Možda je najteže pitanje ikada postavljeno u znanosti ono što se naziva "teškim problemom" ili "problemom povezivanja". Radi se o problemu sučeljavanja nematerijalnog svijeta naših misli i osjećaja s materijalnim svijetom našeg tijela. Emocionalna stanja, kojima su uzrok misli i osjećaji (nematerijalni svijet) se izravno reflektiraju u fiziologiji našeg tijela (materijalni svijet).  Na primjer, kada se nematerijalna misao pojavi u mozgu o dizanju ruke, trenutno mozak pokreće proizvodnju neurotransmiterskih glasnika, koji se pronose živčanim sustavom. Elektronički impulsi se šalju mišićima u ruci što će konačno biti odgovor na početnu misao. Kako je to uopće moguće? Kako može nešto nematerijalno kao misao imati stvarni primjetni fizikalni učinak? A to se događa stalno u našem tijelu! Od kada je Descartes odlučio odijeliti tijelo od uma, najvjerojatnije ne ćemo dobiti odgovore iz Newton-ijanske fizike. Pa kako se onda može prijeći most između nematerijalnog svijeta uma i materijalnog svijeta tijela? Možda možemo dobiti odgovore od kvantne fizike? Totalitet vanjskog realiteta, koga percipiramo mozgom dolazi od pet osjeta, sluh, njuh, okus, dodir i vid. Prema filozofu Immanuel Kant-u (1724. – 1804.) trebali bi razlikovati između noumenalnog (umnog, svjesnog) svijeta, svijeta po sebi (daß Ding an sich) i fenomenskog svijeta, kakvog ga percipiramo. Ono što je Kant mislio je nemogućnost izravne percepcije svijeta, jer ga možemo jedino percipirati kroz svoja osjetila. Kakav je vanjski realitet nitko ne zna, upravo zato što ga nikada ne možemo percipirati izravno. Može se postaviti i pitanje postoji li uopće fizikalni realitet. Kant je međutim vjerovao u stvarnost fizikalnog realiteta, kao izvora naših percepcija. Immanuel Kant je tvrdio kako sve što znamo o svijetu je samo interpretacija našeg mozga.

 Možda o tomu niste nikada mislili na taj način, no crvena boja ne postoji! Crvena boja je subjektivna konstrukcija onog što je samo elektromagnetski val s određenom frekvencijom, amplitudom i fazom. Insekti sa samo dva tipa pigmentskih perceptora boja imaju kompletno drugačiju subjektivnu predstavu te iste boje koju mi nazivamo crvenom, jer ju ne mogu vidjeti, pa će ju percipirati kao crnu. Čak ne znamo ni kako ostali članovi čovječanstva percipiraju crvenu boju!  To je Immanuel Kant mislio rekavši kako vjerojatno ne možemo vidjeti noumenalni svijet, svijet sam po sebi, jer vidimo samo svoju osobnu verziju, interpretaciju realiteta koji je tamo vani. A priori je ta verzija ograničena, jer percipiramo tek nekoliko posto od cijelog spektra postojeće elektromagnetske energije. Naučili smo u školi kako je naš mozak neka vrsta super kompjutera s velikim brojem neurona, koji šalju impulse prema sinapsama, obrađujući vibracijske informacije primljene od pet osjetila. Naše su misli osobne i pretpostavlja se kako nitko drugi osim nas nema njima pristupa. Naše su memorije ugravirane u sive stanice, koje konstituiraju mozak. To je ono što se većinu ljudi poučavalo u školama i u to se još uvijek danas vjeruje. Znanost je prilično napredovala od vremena prašnih, starih i istrošenih školskih knjiga, pa se sada koristi kvantna znanost za objašnjavanje svijesti.

1920 je Wilder Pinfled vjerovao kako se memorira podatke slično kompjutoru specifične lokacije memorije. Karl Lashley je tražeći engrame (fizikalne promjene u memorijskim stanicama mozga) u eksperimentima na štakorima pronašao kako se memorirano uopće ne smješta na dedicirane lokacije unutar mozga. Zato što je skladiše memoriranog distribuirano po cijelom mozgu, a svaki dio sadrži kompletno sjećanje (sve memorirano), moguće je objasniti zašto ljudi s disfunkcionalnim područjima u mozgu ipak zadržavaju svoja sjećanja.

Taj aspekt memorije mozga, 'dio sadrži cjelinu', potaknuo je Stanford-skog neurofiziologa Karl Pribram-a, dok je učio holografiju 1960, na novo objašnjenje spremanja sjećanja, vjerujući da mozak sprema memorirano kao mustru valne interferencije, kao hologram. Hologram je trodimenzionalna slika koja je spremljena na dvo-dimenzionalnu fotografiju kao valna mustra. Konstruira se dijeljenjem koherentne laserske zrake u dvije zrake korištenjem zrcala. Te se dvije zrake snimaju kao mustre interferencije valova na fotoosjetljivu ploču gdje se predmet fotografira jednom raspršenom zrakom i drugom koja dolazi izravno na ploču. Kada se gleda na normalnom dnevnom svijetlu, hologram nema smilsa, sadrži samo zamućene krugove! Međutim kada se hologram prosijava laserskom zrakom, pojavljuje se tro-dimenzionalna slika originalnog predmeta, koja se može gledati iz više kutova. Tro-dimenzionalna slika izgleda kao snimani objekt, koji lebdi u zraku. Danas se smatra kako moždane memorije pohranjuju podatke na isti način kojim hologram sprema sliku. Holografsko pohranjivanje sjećanja može objasniti i ogroman kapacitet memorije mozga koji je reda veličine 10 bilijuna bitova informacija u prosječnom trajanju života. Hologramima se također dobro objašnjava vrlo brzi način upravljanja pristupom i prizivanjem stvari iz ogromnog repozitorija informacija. U treptaju oka prepoznajemo lica nekoga koga nismo vidjeli godinama čak i ako je facijalni izražaj osobe ostario. Holografske slike se mogu lagano komparirati i provjeravati identičnost, iako one nisu potpuno iste.

Pribram je pokazao kako se ne samo memorijski, veći i svi naši kognitivni procesi, miris, okus, sluh i vid mogu objasniti holografskim principima. Uzmimo na primjer vizualnu percepciju. Po trenutnom stajalištu znanosti, slika svijeta se projicira kroz leće oka na platno, retinu na pozadini oka i ta se slika nekako 'digitalizira' mozgom, koji sprema piksle (podatke o točama slike). Pribram je dokazao kako se dedicirane živčane stanice u oku odzivaju na određene frekvencije elektromagnetskih valova, koji udaraju u oko. Slika se smatra skupom frekvencija, a ne skupom pojedinih točaka ili piksla (pixel-a). Možemo se sada pitati kako slika može sadržavati frekvencije? U procesu nazvanom Fourier-vim transformacijama, mogu se prostorne informacije preslikati u frekventni spektar. Jean Fourier je dokazao kako se bilo koja vrsta valnog oblika može konstruirati iz čistih sinusoidalnih valova. Kada se više sinusoidalnih valova različitih frekvencija, faza i amplituda superponira, može se konstruirati bilo koja vrsta valnog oblika. Ono što je pronašao Pribram, govori o tomu kako cortex mozga izvodi Fourier-ove transformacije na vizualnoj slici u oku i distribuira konstituirajuće frekvencije slike preko svih neurona u mozgu. Tako se slika stvarno internalizira i memorira kao mustre interferencije valova, jednako tako kao što hologram sprema sliku.

Originalno se sjećanje može rekonstruirati iz holografske predstave inverznom Fourier-ovom transformacijom, čime se dobiva slika unutar glave. Kada se kombinira holografska teorija mozga Karl Pribram-a s teorijom David Bohm-a po kojoj je cijeli svemir samo ogromni hologram, dobit ćemo interesantno stajalište o realitetu, nazvanom holografska paradigma. U holografskoj paradigmi, svemir se smatra samo ogromnim repozitorijem elektromagnetskih frekvencija koje kodiraju višestruke razine realiteta. Mislimo kako se krećemo kroz kruti svijet slika koje percipiramo mozgom, no temeljna bi istina mogla biti kako jednostavno dekodiramo samo jedan relaitet od mnogih paralelenih svjetova. Holografska paradigma rješava mnoge misterije uključujući i paranormalne fenomene, jer su pojedini mozgovi samo dio cjeline, univerzalnog mozga. Svi mozgovi u holografskoj paradigmi su beskonačno povezani, pa paranormalne informacije (telepatija) mogu lagano teči od jednog do drugog mozga.  Klasična interpretacija neurobiologije je počivala na koncentracijama različitih iona koji su nosili impulse u i iz centralnog živčanog sustava i koji su bili odgovorni za sve informacija obrađivane u živčanom sustavu kao cjelini.

Zamislite si što se dešava kada ste ludo zaljubljeni i osoba koju volite odjednom skoči pred vas. Cijelo tijelo i mozak će se trenutno odazvati i skladnom jedinstvu. Oči će se širiti, srce će početi brže pumpati, disat ćete brže, rasti će razina adrenalina, a osjetit ćete leptire u svom trbuhu, dok će vam se koljena početi tresti. Jedinstveni odziv tijela u jednom jedino trenutku se šalje po cijelom tijelu neuralnim Internetom 'mikrotubulnim' ožičenjem kao koherentni val svijetla koji povezuje sve stanice tijela. Hameroff model kvantnog mozga traži napominjanje kako se svijest, naše misli i osjećaji događaju u qubit-ima unutar mikrotubula unutar neurona mozga. Drugim riječima naše su osobne misli samo kolaps univerzalnih misli. Upravo ta proto svijest ili univerzalna svijest (misli svih misli) kolabiraju u našu pojedinačnu svijest u qubit-ima mozga. To se događa prosječno s ritmom od 50 kolapsa u sekundi što odgovara moždanoj valnoj frekvenciji od 40 Hz-a. Naša svijesnost unutarnjih misli i osjećaja je konstruirana kao filmska sličica u pokretnom filmu s brzinom od 40 sličica u sekundi iz univerzalne svijesti. 

Ljudska namjera

Dr. William Tiller je profesor emeritus na Stanford Sveučilištu i suosnivač Instituta noetičkih znanosti, te Akademije parapsihologije i medicine. Veći dio svoje karijere je bio profesor na odjelu 'Znanosti o materijalima i inženjerstvu' na Stanford Sveučilištu i njegovi mnogi predmeti su bili metalurgija, rast kristala, poluvodički materijali, itd. Međutim 60-tih je počeo potpuno novu karijeru u predmetu koji ga je uvijek interesirao, proučavanju paranormalnih i neobjašnjenih područja ljudske svijesti. Njegovo istraživanje je bilo usmjereno na premoštavanje jaza između znanosti i duhovnosti. Stoga je usvojio stroge znanstvene protokole u svom istraživanju kako bi mogao ozbiljno privući pažnju drugih znanstvenika. Postao je zainteresiran za proučavanje istančanih energija, energija kao što je Reiki energija koju koriste duhovno naklonjeni u liječenju ljudi, a koja se trenutno ne može objasniti znanstvenim shvaćanjem. Dr. Tiller je razvio ultra-osjetljivu vrstu Geiger brojača za mjerenje istančane energije koju emitiraju ruke Reiki majstora i demonstriraju postojanje energetskih polja, koja nisu u elektromagnetskom spektru. Taj je eksperiment bio pozitivni podražaj Reiki zajednici, koja je tako dobila znanstvenu potvrdu stvarnosti i mjerljivosti Reiki energetskih polja. U svom je istraživanju profesor Tiller uočio kako je intencija liječenja poslana rukama Reiki praktičara imala krucijalan učinak na mjereni energetski izlaz. Iz tih je eksperimenata zaključio kako ljudska namjera preko naših misli i osjećaja ima mjerljivi učinak na fizikalni realitet.

Testirao je i Qi Gong majstore i našao kako njihove ruke imaju liječeći magnetizam ekvivalentan magnetu od 20.000 gausa. Njihova unutrašnjost ruke raširenih prstiju je emitirala zraku infracrvene radijacije (1 do 4,5 mikrona valne dužine), koja je imala liječeće učinke.  Eksperimenti William Tiller-a mogu biti posredna indikacija, da naše molitve mogu imati stvarne učinke, koji su odgovor na njih. Tiller misli kako mjesta gdje se ljudi skupljaju sa svojim pozitivnim namjerama kako bi molili za bolja vremena, mogu postati permanentno kondicionirana i postati svetim mjestima, nakon godina i godina utiskivanja s istim namjerama. Objasnio je učinak kojeg je mjerio tvrdnjom kako se stanje fizikalnog vakuma u sobi, gdje je održavan eksperiment na neki način promijenjen. U svom normalnom stanju fizikalni vakum sobe je energetiziran, kaotičan i slučajan. Međutim utiskivanjem svojih namjera energetski se red u fizikalnom vakumu može značajno i permanentno promijeniti (Za više informacija o fizikalnom vakumu i energiji koju sadrži, vidjeti slijedeće poglavlje). (4),

 Hado učinak

Japanski istraživač dr. Masaru Emoto, šef Hado instituta u Tokiju je demonstrirao najuvjerljivije i zastrašujuće iznenađujuće učinke, koje ljudska svijest može imati na fizikalni realitet. Dr. Emoto je otkrio učinak na vodu, koga je nazvao 'Hado' učinak. Opisuje ga na slijedeći način. "Hado je mustra intrinsičnih vibracija na atomskoj razini u svoj materiji, najmanja jedinica energije. Njena je osnovica energija ljudske svijesti'. Napisao je knjigu 1999 pod nazivom "Poruke vode", prodanu u milijunima primjeraka već širom globusa i koja je prevedena na mnoge jezike (hrvatski prijevod je objavila izdavačka kuća v|b|z Zgreb, 2005. pod nazivom "Poruke skrivene u vodi"). Njegova predavanja i seminari širom svijeta kao i u živo izvođenje eksperimenata demonstriraju 'Hado' učinak vode. Riječ 'Hado' je sada riječ zujnica u Japanu. Ljudi ju koriste kako bi izrazili vibracije mjesta ili osobe, "ovo mjesto nema ‘Hado'" ili "danas mu je niski Hado"!

A sva ta buka zbog kristalizirane smrznute vode? Što je u stvari otkrio?

Dr. Masaru Emoto je izveo seriju pokusa u kojima je dokazao kako naše misli i osjećaji utječu na naš fizikalni realitet. Voda je bila predmet njegovog istraživanja odnosno proučavao je kristale leda vode. Koristio je sve vrste vode iz različitih mjesta širom svijeta, proučavajući kako vode formiraju kristale leda. Uočio je, kako se jako zagađene vode uopće ne kristaliziraju, a čiste mineralne vode stvaraju prekrasne kristale leda kada se zamrznu. Do sada je sve dobro, jer su rezultati očekivani. Međutim na svoje čuđenje je otkrio povezanost formi kristala sa svojim raspoloženjem. Počeo je eksperimentirati s čistom vodom iz vodovoda, kojoj je slao sve vrste emocionalnih misli i osjećaja u uzorcima vode prije nego ih je zamrznuo. S iznenađenjem je vidio kako je voda reagirala na njegove intencije. Kod negativnih misli i osjećaja nisu formirani prekrasni kristali leda, već neki ili kaotične forme ili uopće nikakvi. Međutim uz slanje vodi misli i osjećaja ljubavi prije zamrzavanja, bili su formirani najljepši i pravilni, izuzetno organizirani kristali. U slijedećim je eksperimentima nalijepio različite natpise na boce s vodom kao "Ljubav, Bog" i "Mržnja i vrag", a kristali su opet reflektirali namjeru riječi koje je stavio na bocu s vodom. Zatim je eksperimentirao  sa svim vrstama glazbe, kako bi vidio učinak na kristalizaciju. Glazba je prirodno izražavanje vibracijama, pa stoga više nije bilo iznenađenja, kada se nježna klasična glazba drugačije reflektirala na kristale od agresivne ljute tvrde rock glazbe. Hado teorija dr. Emoto-a postulira, "budući su svi fenomeni na rezonantnoj frekvenciji srca, promjenom vibracija možemo mijenjati supstanciju". Tako na primjer, ako želimo promijeniti unutarnju vibraciju recimo zagađene vode, možemo koristiti svoje pozitivne namjere za čišćenje vode! A to upravo sada i rade dr. Emoto i njegovi 'sljedbenici'. Diljem svijeta se održavaju Hado pročišćavajući rituali za čišćenje rijeka, jezera i oceana. Prvi je put javno demontraran Hado učinak, kada je okupio mnoštvo od 350 ljudi oko japanskog najzagađenijeg jezera, Biwa, 25.07.1999. Zagađena je voda zastrašujuće zaudarala zbog algi 'Kokanada', koje bi svake godine prekrile jezero! U organiziranom okupljanju, mnoštvo ljudi je projiciralo svoje pozitivne intencije kao laserske zrake na zagađenu vodu. 

Meditiranje i molitva

Maharaishi Mahesh Yogi poučava transcedentalnu meditaciju (TM), formu meditacije koja one koji teže duhovnosti, odvodi u viša stanja svijesti. Njegovo sadašnje boravište je u šumama Voldrop u Nizozemskoj. Odabrao je to mjesto prema njegovim riječima, jer mjesto ima pozitivne vibracije. Sljedbenici Maharishi-a sve više uključuju dobro znanstveno educirane ljudi, koji su shvatili kako Maharishi meditacije pozitivno djeluju na svjetski mir. Znanost je stoga to vodilo primoranom razmjenjivanju zapisa s Istočnim duhovnim učenjima, dajući im novu uvjerljivost.Transcendentalna meditacija (TM) je postala vrlo popularna širom svijeta, posebno nakon što su Beatles-i posjetili Maharishi-ja 60-tih godina. Mnogi poslovni manageri koriste TM kao terapiju za oslobađanje od stresa. Mnogo ljudi moli za svoje voljene kada su ozbiljno bolesni. Nadaju se kako će ih čuti božanska sila i respektirati njihove molbe, vjerujući kako mogu i samim namjerama na udaljenost izliječiti odnosno pomoći pacijentima. Tri medicinska istraživanja Centra za znanost zdravlja Sveuličišta u Texas-u iz San Antonio-ja su objavila rezultate o ulozi molitve, u ljetu 2004.Molitva je pokazala jako dobar efekat. 

 Moć uma za liječenje

Ako je itko u zadnjem desetljeću imao veliki utjecaj na holističku medicinu, onda to mora biti doktor Deepak Chopra. Rođen je i odgajan u Indiji, s medicinskom edukacijom u SAD-u. Nakon osobnog sastanka s Maharishi Mahesh Yogi-jem koji ga je nagovorio na proučavanje 4.000 godina stare tradicionalne indijske Ayurveda-e. Ayurveda je sanskrtska riječ za 'znanost o životu'. Nakon tog sastanka otišao je na vlak gdje je sreo prijatelja koji mu je uručio knjigu o Ayurvedi. Jedan i jedan su dva, pa je Deepak u tomu prepoznao poruku. Nakon čitanja knjige, uvjerio se kako u Ayurvedi ima mnogo više nego se uobičajeno vjerovalo na Zapadu. Doktor Deepak Chopra je postao frustriran svojom medicinskom karijerom, jer je mogao učiniti tako malo za svoje pacijente oboljele od raka. Njegov pacijent s dijagnosticiranim rakom pluća je dobio medicinski savjet neka prestane pušiti na što je odgovorio: "Hvala vam doktore i moja punica može dati takav savjet, no ne naplaćuje ga 50 dolara!"Deepak Chopra smatra kako naše najdublje misli i osjećaji igraju značajnu ulogu u liječenju pacijenta. Sposobnost uma za liječenje tijela se može objasniti dobro poznatim placebo učinkom, učinkom gdje se pacijent izliječi svojom vlastitom sugestijom, jer mu je administriran lažnjak. Ta bi sposobnost uma za liječenje tijela, mogla biti uzrokom za čudovišna spontana povlačenja raka, o kojima se tako često izvještava u medicinskim podacima, a za koje nema medicinskog objašnjenja. Nocebo učinak je suprotan učinak placebo učinku, to je negativni učinak, koji liječničke dijagnoze imaju na liječenje pacijenta. Stoga je odnos doktor-pacijent od krucijalne važnosti u proceu liječenja. Zapadni etički kod po kojem pacijent ima pravo znati svoje medicinsko stanje u svim slučajevima, je međutim nedostatak. Kada doktor daje pacijentu dijagnozu o "neizliječivom raku", u stvari ga osuđuje na smrtnu presudu. Dijagnoza 'neizliječiv' ubija pacijentovu zadnju nadu u izliječenje i zajedno s tim i njegove mentalne sposobnosti za samo-izliječenje, nezavisno o tomu kako će vjerojatno zbog toga imati i mentalni šok. (7)

Morfička polja

Japanski majmun Macaca fuscata, koji živi na otoku Koshima udaljenom od japanske obale, bio je predmet istraživanja barem 30 godina. 1952. su istraživači hranili majmune slatkim krumpirima koje su bacali na pijesak. Krumpir je bio nečist i premda su majmuni voljeli slatkoću krumpira, očito nisu voljeli nečistoću. Mlada majmunska beba je našla rješenje i oprala krumpire u bližem potoku i predala ih svojoj majci. Kada je jedanput naučila svoju majku tom triku, postupno je sve više majmuna ovladavalo njime. Između 1952 i 1958 kritična grupa majmuna - procjenjuje se oko stotinu majmuna - je naučila trik s pranjem krumpira. Majmuni sporo uče zar ne? Međutim, nakon što je pretpostavljeni stoti majmun naučio trik s krumpirom, odjednom je cijelo pleme na otoku ovladalo tim trikom. Što je još iznenađujuće, kolonije majmuna na drugim otocima i glavnom kopnu, odjednom su počele prati svoje slatke krumpire. Iz nekog neobjašnjivog razloga je sposobnost prenesena na druge majmune na udaljenim lokacijama. Uz to je potreban broj - kritična masa - za taj fenomen nesiguran, postao poznat kao 'Fenomen sto majmuna'. Provedena su istraživanja kako bi se vidjelo je li učinak primijenjiv i na ljude, pa se pokazalo kako i ljudi također dijele nesvijesno znanje kao što dijelimo zajedničku bazu podataka. Kada se određene zagonetke poučavaju pojedinim članovima grupe, zagonetku je moguće značajno lakše i brže riješiti kada 'stotinu majmuna' grupe nauči trik. Prema biologu Rupert Sheldrake-u, koji 'razmišlja na prednjem rubu radnog okvira establishment-a znanosti', naša svijest je povezana s nevidljivim kolektivnim poljem, koga naziva morfičkim poljem. Svaki član grupe doprinosi kolektivnom morfičkom polju, a totalna svijesnost tog morfičkog polja je dostupna svakoj individui grupe. Postoji bezbroj morfičkih polja, barem po jedna svake vrste. Informacije ne mogu doći iz same DNA, jer se stanice ne mogu razlikovati međusobno - pa što onda orkestrira rast embrija? Rupert Sheldrake misli da je ta informacija pohranjena u vanjskom morfičkom polju.

 Svijest je temelj svekolikog postojanja

Profesor fizike na Sveučilištu Oregon, Amit Goswami, autor knjiga "Samo-svjesni svemir - Self Aware Universe", " Kvantni kreativitet - Quantum creativity", " Fizika duše - Physics of the Soul" i "Prozor vizionarstva - The Visionary Window", je utemeljitelj jedne cijele nove grane znanosti, nazvane "znanosti unutar svijesti". Goswani vjeruje kako je jedina mogućnost rješavanja paradoksa nametnutih kvantnom znanošću, usvajanje suprotnog stajališta o svijesti. U postojećem svjetonazoru se svijest smatra usporednim učinkom ili epifenomenom aktivnosti mozga. Svijest je jednostavno rezultat kemijskog plesa energije molekula i električkih polja mozga. To kauzalno determinističko stajalište o svijesti se naziva kauzacijom prema gore uz tvrdnju kako je naša slobodna volja iluzorna. Svoje ljudsko ponašanje jednostavno određeno našom kromosomskom infrastrukturom te zbrojem mehaničkih, električnh i kemijskih procesa koji se odvijaju u tijelu. Slijedom tog koncepta su ljudi samo kompleksni strojevi bez slobodne volje. Amit Goswani međutim vjeruje u kauzaciju svijesti prema dolje, pa je po tomu svijest temelj svekolikog postojanja. Vrlo jednostavno rezonira: "kako može svijest biti rezultat fizikalnog svijeta, ako fizikalni svijet milošću treba kolaps kvantnog vala, za što je pak potrebno svijesno promatranje? Svijest ne može biti sama sebi uzrokom i vlastiti rezultat u isto vrijeme. Problem pileta i jajeta se rješava ako se svijest smatra primordijalnom. U najmanju ruku bi svijest trebala uključivati neku formu energije, duhovne energije potrebne da bi mogla uopće kreirati bilo što. Ako je točna kvantna teorija mozga, po kojoj je svijest posvuda u svemiru i nije ograničena na mozak, onda bi se i tu energiju trebalo naći svugdje u svemiru. U slijedećem poglavlju ćemo vidjeti što su kvantni znanstvenici otkrili o 'praznom prostoru', prostoru između planeta i zvijezda, ali isto tako i prostoru između elektrona i jezgre u atomu. Uopće ne izgleda prazan, već izgleda sadrži obilnu količinu energije!