Način kojim mislimo o skoro svim subjektima našeg društva je danas uvelike pod utjecajem našeg znanstvenog shvaćanja svijeta koji nas okružuje. Darwin-izam je imao veliki utjecaj na naše vjerovanje o životu kao preživljavanju najprilagođenijih. Vidimo kako je to uvjerenje reflektirano u kapitalističkom sustavu gdje se kompanije bore za što višu prilagođenost. Borba za preživljavanje je motivacija kompanija za stalnom težnjom prema naprijed i prema pobjeđivanju konkurencije.

Znanost je duboko ukorijenjena u vjerovanje kako za svaki učinak postoji uzrok. Učinku prethodi uzrok koji se može odrediti. Taj se koncept naziva "kauzalnim determinizmom". Znanost je isključila mogućost svijesti Boga kao kauzalnog faktora prirode! Drugi sveti sakrament je striktna segregacija i nezavisnost objekta i subjekta. Znanstvenik (subjekt) studiranjem prirode ne utječe na prirodu (objekt) svojim motrenjem. Taj se koncept naziva "objektivnošću".

 Newton-ijanska fizika

Isac Newton (1642 - 1727)  je smatran utemeljiteljem moderne zapadne znanosti, koja je prevladavala najmanje 200 godina sve, do ranih godina 20. stoljeća, kada je Einstein konačno završio hegemoniju Newton-ove fizike svojom teorijom opće i specijalne relativnosti.

Renè Descartes, koji je razdvojio svijet na dvije domene, onu duha i onu materije, kasnije je inspirirao Isaac Newton-a. Zahvaljujući Renè Descartes-u i Isaac Newton  je konačno napustio stajalište, kako je Bog bio jedina kauzacija fizikalnih fenomena u vanjskom svijetu, pa je rođena znanost riješena tereta teoloških dogmi.

Premisa Newton-ijanske fizike je kauzalni determinizam. To znači kako se pretpostavlja proučavanje i određivanje prirode na isti način kao i proučavanje funkcioniranja stroja. Na primjer želimo sve moguće saznati o načinu kojim sat otkucava, ono što trebamo napraviti, je ispitati svaki zupčanik sata i konačno ćemo shvatiti djelovanje cijelog sata. Tako se proučavala priroda tijekom života Newton-a i kasnije.
U Newton-ovoj fizici je atom smatran točkastom česticom u prostoru. Ako smo željeli shvatiti unutarnju strukturu atoma, morali bi ga razbiti i proučavati njegove unutarnje dijelove. Kada tako učinimo, nakon što otkrijemo i zadnju najmanju podčesticu, najmanji zupčanik sata tako govoreći, shvatit ćemo na kraju sve što se može znati o atomu. Znanost je uvijek slijedila taj pristup. Izgradili su se ogromni akceleratori kao onaj u CERN-u (Conseil Europèen pour la Recherche Nucléaire), Europske organizacije za nuklearno istraživanje u Švicarskoj, za proučavanje materije i njeno razbijanje. U akceleratorima čestica, materija se bombardira s česticama koje su ubrzane blizu brzine svijetlosti. Nakon što je atom pogođen ubrzanom česticom, razbija se kao fini kineski porculan, dajući krhotine manjih čestica, koje se proučavaju u plinskoj test komori, ne bi li se tako otkrila unutarnja struktura atoma. Znanost je otkrila čitavo mnoštvo čestica koje tvore atom, pa tako imamo elektrone, neutrone, protone, a neutroni i protoni se sastoje od kvarkova. Dugačka lista se nastavlja i izgleda beskrajnom. Fizičari još uvijek otkrivaju nove čestice u svojim akceleratorima čestica; a ta otkrića više ne predstavljaju vijesti dana! Otkrili su već i katalogizirali blizu tristo podatomskih čestica!Vjerovalo se kako svijest ima materijalni uzrok. U fizici Newton-a svijest je epifenomen ili sekundarni učinak kemijskih i električkih procesa koji se odvijaju u ljudskom mozgu. Dakle, ona je jednostavno nusproizvod fizikalnog mozga i nema nikakav uzrok u sebi samoj. .

 Teorija relativnosti

1905 je Albert Einstein promijenio prevladavajući svjetonazor Newton-ijanske fizike za dobro čovječanstva uvođenjem svoje specijalne teorije relativnosti, nakon čega je slijedila 1915 opća teorija relativnosti.
Dokazao je kako Newton-ovi zakoni fizike nisu nikako stacionarni, već su relativni glede motritelja i motrenog. Zavisno o razlici u brzini između motritelja i motrenog objekta, prostor se ili počinje stiskati ili širiti, a vrijeme se počinje usporavati ili ubrzavati. Striktna objektivnost fizikalne realnosti koja je premisa Newton-ijanske fizike je održiva i ako se relativistički elementi uzmu u igru između motritelja i motrenog. Einstein je zaključio u svojoj teoriji relativnosti  kako se prostor i vrijeme više ne mogu promatrati kao dvije odvojene stvari, već kao jedna ujedinjena stvar, koju je nazvao kontinuum prostor-vrijeme Teorija relativnosti podržava primarnost lokaliteta, što znači nužnost odvijanja svih fizikalnih fenomena u ograničenom vremenu i ograničenom prostoru.

 Kvantna fizika

Tvorac kvantne fizike je Max Planck. 1900. je proučavao spektralne linije, boje topline emitirane iz crnog tijela. Crno tijelo je objekt koji kompletno apsorbira svu toplinsku radijaciju, doseže ravnotežnu temperaturu i zatim ponovno zrači apsorbiranu toplinu. Planck je otkrio nekontinuiranost zračenja energije te zračene topline crnog tijela, koji se odvijao u emisiji jednakih i konačnih provala paketa energije s jasnim frekvencijama. Apsorbirana energija se ponovno otpušta zračenjem paketa elektromagnetske energije kada se atomi vraćaju u svoja temeljna stanja. Ti su paketi energije nazvani  kvantima, a energija paketa je proporcionalna frekvenciji zračenja.

Planck-ov koncept kvanta energije je bio u sukobu s klasičnom Maxweell-ovom elektromagnetskom teorijom, koja je predviđala kretanje elektromagnetske energije u valovima, poprimajući bilo koje male količine energije, no sigurno ne kvantizirano. Planck je očekivao kako će netko drugi naći bolje objašnjenje od njegovih kvanta, no njih je međutim potvrdio Einstein u kvantima zračenja elektromagnetske energije u eksperimentima s fotelektričkim efektom, gdje je svjetlosne kvante nazvao fotonima. Ono što je zapravo Einstein dokazao, je činjenica da se svijetlost sastoji od čestica, fotona. Einstein je za svoj rad na fotoelektričkom efektu dobio Nobelovu nagradu.

1905 je Rutherford otkrio jezgru atoma, a 1913. je Niels Bohr, koji se radio s Rutherford-om, predložio model atoma sličan minijaturnom Sunčevom sustavu u kom elektroni orbitiraju oko jezgre, kao naši planeti oko Sunca. Putanje elektrona oko jezgre su sferični slojevi nazvani elektronskim ljuskama na diskretnim udaljenostima od jezgre. Elektronska ljuska je bila odgovor Bohr-a na otkriće Max Planck-a, zaključivši kako bi atom mogao egzistirati samo s diskretnim skupom stabilnih energetskih stanja (elektrona - op. MK). Objasnio je kako elektroni mogu samo orbitirati oko jezgre u danim ljuskama, no slobodno mogu kvantno skakati iz jedne ljuske u drugu. Bohr je objasnio misterij zašto se elektroni ne sruše u jezgru rekavši kako je nemoguće 'prijeći' najnižu ljusku; odgovor je jednostavan - to je magičnost kvantne fizike!

Louis de Broglie je 1924 postavio pitanje u svojoj doktorskoj dizertaciji ‘Recherches sur la théorie des quanta’ (Istraživanje o kvantnoj teoriji) ne bi li elektroni mogli u stvari biti i valovi? To je bilo uvođenje dualiteta vala-čestice u kvantnu fiziku. De Broglie je predložio kako bi se čestice (elektroni) mogle u jednim slučajevima promatrati kao čvrsti objekti, a u drugim slučajevima kao valovi. Kvantna je fizika dokazala kako je ta pretpostavka netočna za elementarne čestice, na mikrokosmičkoj razini.

Na kvantnoj razini, elektroni skaču u orbite na višim elektronskim ljuskama s atomima bez ikavog očitog razloga. Kada skaču natrag na svoje osnovno stanje, emitira se foton (elektromagnetska svietlosna energija). To je ponašanje uočljivo u svim našim elektroničkim uređajima, na primjer elektroničko pojačalo, kao šum. Slučajno ponašanje  prirode na kvantnoj razini je šokirala i zaintrigirala znanstvenike jer su uvijek vjerovali u Newton-ijanski aksiom o  pokoravanju prirode zakonima koji omogućavaju dobro predviđanje. Fizičari moraju sada živjeti s principom neizvjesnosti kvantne fizike. Einstein, koji u to nije mogao vjerovati, je jednom rekao: "Bog se ne kocka"!

Erwin Schrödinger je postavio jednadžbu kako bi odredio ili brzinu (moment) ili točnu lokaciju elektrona u elektronskom oblaku (statističkom oblaku vjerojatnosti - op. prev.), konstatirajući kako se istovremeno ne može odrediti i brzina i lokacija prema principu neizvjesnosti. Znate ili poziciju elektrona a njegova brzina (moment) je neizvjesna ili ste pak odredili njegovu brzinu, no njegova lokacija će onda biti neizvjesna. Za rješavanje te enigme dualističke prirode valice, čestice koja može biti i čestica i val, kvantni fizičari objašnjavaju taj paradoks, govoreći kako čestica samo imaginarno egzistira kao superpozicija svih mogućnosti koja kolabira u samo jedno fizikalno stanje prije nego ga motritelj motri. Prije motrenja ona egzistira u transcendentalnom prostoru mogućnosti. Kada se promatra, ona se 'zamrzne' (kao zaustavljena filmska slika - op. prev.) u samo jednoj od svih mogućnosti.

To je postala famozna kopenhaška interpretacija kvantne fizike, koju je predložio Niels Bohr. Kopenhaška interpretacija kaže kako čin svjesnog motrenja motritelja uzrokuje kolabiranje kvantnog vala, kvantnu superpoziciju svih mogućnosti. U kvatnom području subatomskih čestica mi smo ko-kreatori svoje vlastite realnosti!

Einstein je jednom rekao: "Nisam siguran je li mjesec još uvijek tamo kada okrenem glavu". Time je mislio kako kvantna znanost pretpostavlja egzistiranje našeg fizikalnog realiteta samo kada ga se promatra (stanje čestice), a materija se vraća u čisto energetsko stanje kada nitko ne pazi na nju (valno stanje). Danas se to znanje počinje koristiti za razvoj tehnologija kvantne enkripcije (šifriranja) za prijenos informacija. Presretanje poruke se može otkriti samim aktom motrenja, a time bi i neautorizirani čitatelj do određene mjere promijenio sadržaj poruke. Ne-lokalni učinci su učinci koji se događaju istovremeno između fizikalnih objekata separiranih u prostor-vremenu. U tom slučaju nikakvo vrijeme nije uključeno između uzroka i učinka. To je potpuno protivno teoriji Einstein-a, po kojoj ništa u svemiru ne može prijeći brzinu svijetlosti. Kada je prvi put čuo o predviđanju postojanja ne-lokalnih učinaka kvantne znanosti, nazvao ih je 'sablasnom akcijom na daljinu'. Jednostavno nije u to vjerovao.

U tekstu Einstein, Podolsky i Rosen, objavljenom 1935 oni predlažu tako zvanu Einstein-Podolsky-Rosen (EPR) korelaciju kvantno isprepletenih čestica. Dvije čestice su isprepletene kada su im spregnuta kvantna stanja. Kvantno isprepletene čestice reagiraju kao jedno tijelo, naizgled nerazdvojeno. Kada kvantno stanje jedne čestice kolabira u klasično stanje, to čini i druga kolabirajući u potpuno isto stanje. Da bi se to dogodilo, potrebna je trenutna komunikacija između dviju čestica. 1964. je John Bell teorijski dokazao stvarnost ne-lokalnog učinka kvantno isprepletenih čestica, što je postalo poznato kao Bell-ov teorem.

Kvantna teleportacija je  tehnika dematerijalizacije materije na jednoj lokaciji i 'faksiranje - elektroničko prenošenje' u kvantno stanje na drugom mjestu, kako bi se na njemu lokalno materijaliziralo. Iako ne očekujemo scene iz Star Trek znanstvene fantastike u skoroj budućnosti gdje se Scotty-a portira u matični brod US.Enterprise, ostaje činjenica o realnosti fenomena.

Ono na čemu rade IBM istraživači nije stvarna teleportacija same materije, već svojstava njenih kvantnih stanja. Teleportacija je dugo bila smatrana nemogućom jer bi mjerenje, scann-iranje originala prouzročilo kolabiranje kvantnog stanja i tako razorilo original, degradirajući ga na klasično stanje. Međutim, IBM znanstvenici su predložili  trik u kojem se scann-iranje ne događa u potpunom kvantnom stanju, već u pola klasičnom i pola kvantnom stanju, kako se ne bi prekršio kvantni princip neizvjesnosti. U travnju 2004. BBC vijesti su izvijestile o proboju u kvantnoj teleportaciji, koju su ostvarili istraživači u Austriji. Oni su uspješno portirali kvantno isprepletene fotone na daljinu od 800 m preko Dunava u Beču, korištenjem optičkih vlakana.

Kvantna teleportacija je glavna karakteristika razvoja novog super tipa kompjutera koji koristi kvantnu kompjutaciju. Naši postojeći kompjuteri koriste binarna stanja u memoriji nazvana bitovi, za spremanje podataka. Bit može imati vrijednost ili jedan ili nula. U kvantnoj kompjutaciji klasični su bitovi zamijenjeni s kvantnim bitovima ili qubit-ima. Qubiti, kada su u kvantnom stanju, zauzimaju superopizicijom obje vrijednosti (jedan i nula) u isto vrijeme. Dok su qubiti u kvantnom stanju, odvija se kompjutacija. Kvantna teleportacija se koristi za pomicanje podataka (qubitova) iz jednog mjesta u memoriji u drugo, kao što se to događa i u današnjim kompjuterima. Na kraju kompjutacije kvantna stanja kompjuterske memorije kolabiraju u klasična stanja. Svi qubiti u memoriji će nakon toga imati klasične bit vrijednosti ili jedan ili nula! Prednost kvantnih kompjutera, ako bi se mogli konstruirati, je njihova mogućnost postizanja skoro beskonačnog stupnja paralelnih obrada što će ih učiniti ekstremno učinkovitim i brzim.

Ne-lokalnost i kvantno isprepletanje je postojalo samo u teoriji, sve dok Alan Aspect s Instituta za optiku Sveučilišta u Parizu 1982. nije prvi dokazao istinsko postojanje tih učinaka u svom laboratoriju. Uspio je porizvesti seriju fotona dvojčeka koji su bili slani u suprotnim smjerovima. Kvantno isprepleteni fotoni dvojčeki su putovali u svojim kvantnim stanjima, što znači kako su imali beskonačni broj smjerova spina svi u isto vrijeme kao kvantnu mogućnost. Kada se jedan od fotona presreo i mjerio, kvantno stanje spina fotona je kolabiralo u stanje klasičnog spina, koje se moglo odrediti. U egzaktno isto vrijeme, dakle s nula vremenskom razlikom, mjeren je drugi foton dvojčeka, koji je kolabirao u potpuno isto klasično stanje spina kao i prvi foton, nezavisno o udaljenosti između dva fotona. To je otkriće uzdrmalo znanstvenu zajednicu do srži. Nakon Aspect-ovog otkrića, pojavio se fizičar David Bohm sa Sveučilišta u Londonu s kompletno drugačijim objašnjenjem. Ono što vidimo kao dva odvojena fotona je možda iluzija, jer su fotoni sjedinjeni u za sada nepoznatoj razini u jedno. Pretpostavio je holografsku prirodu našeg svemira, objasnivši to prekrasno slijedećom analogijom. Pretpostavimo postojanje kamera kraj akvarija, jedne ispred akvarija, a druge sa strane. Pretpostavimo prikazivanje odvojenih slika dvije kamere koje snimaju plivajuću ribu gledatelju na dva odvojena ekrana. Gledatelj bi mogao zaključiti nakon intenzivnog proučavanja slika s dva ekrana, kako vidi dvije ribe koje plivaju sa sinkroniziranim pokretima (isprepletenim) jer druga riba reflektira svaki pokret prve ribe. Ono što je David Bohm sugerirao s ovom analogijom, je postojanje dublje razine realiteta, gdje dva fotona uopće nisu razdvojena. Niels Bohr, suosnivač kvantne znanosti je jednom rekao: "Svatko tko nije šokiran kvantnom fizikom, jednostavno ju ne razumije." Pružit ćemo obilje dokaza u ovoj knjizi o činjenici da učinak ljudske svijesti u kvantnoj fizici nije ograničen na mikrokozmičku razinu, već je također primjenjiv i na naš makrokozmički svijet. Ljudske misli, emocije i namjere imaju daleko veći učinak na realitet nego se to ikada pretpostavljalo. Kvantna znanost je još uvijek prevladavajuća znanost; ona može objasniti mnoge fizikalne fenomena, izuzev gravitacije!

 Teorija struna

U pokušaju ujedinjenja Einstein-ove teorije relativnosti i kvantne fizike, u sklad s maticom fizike, Sveti gral današnje fizike je 'teorija struna'. Teorija struna bi trebala dati Einstein-ovu unifikacijsku teoriju koja bi povezivala četiri postojeća polja sila (jake i slabe nuklearne sile, elektromagnetske i gravitacijske) u ujedinjenu teoriju o svemu (T.O.E.). U teoriji struna je gradbeni blok materije vibrirajuća struna, koja može biti slobodnih krajeva ili jednodimenzionalna zatvorena petlja. Zavisno o različitim spinovima i frekvencijama vibrirajuće strune, manifestiraju se različite subatomske čestice. ovdje postoji samo fundamentalni uzrok. Sama struna je tako mala da je nemoguće zamisliti njenu egzistenciju! Stoga sada želim vaše promišljanje u omjerima; za strunu se kaže kako je velika kao atom, ako je atom velik kao Zemlja! To znači kako je struna nevjerojatno mala. Ako će teorija ikada biti djelotvorna, pitanje je hoće li ikada znanstvenici moći dokazati postojanje tih struna u laboratorijima! Teorija struna predviđa postojanje barem 10 ili više dimenzija.

Teorija kaosa

U 70-tim godinama 20. stoljeća pojavila se nenadano nova znanost, teorija kaosa! Dok je kvantna znanost otkrila kako objektivnost ne vrijedi na nuklearnoj razini, teorija kaosa ide korak dalje, razočaravajući Einstein-a, koji je vjerovao kako se Bog ne kocka.

Teorija kaosa otkriva istinitost nepredvidljivosti, neizvjesnosti kvantne znanosti i za ono što se smatralo predvidljivim događajima. Ignoriranjem manjih odstupanja u mjerenjima, nazivajući ih greškama mjerenja, znanstvenici nisu uspjeli shvatiti uopće bit! Predvidljivi sustavi, koji bi se mogli objasniti potpuno Newton-ijanskom fizikom, kao što je njihanje njihala sata i putanje planeta, ipak se ponašaju kaotično umjesto savršeno predvidljivo. Teorija kaosa nastavlja objašnjavati kako u naizgled potpuno slučajnim događajima, ipak postoji red na dubljoj razini! Primjeri slučajnih događaja s kaotičnim redom su neuredno kapanje vode iz pipe ili kristalizacija kristala leda. Iako je sekvencija kapi, koje padaju iz pipe potpuno nepredvidljiva u teoriji kaosa, ipak postoji dublji red, mustra koju treba prepoznati! Kristali leda su slični, no nisu identični; nemoguće je predvidjeti kako će izgledati nakon kristalizacije. Međutim teorija kaosa može demonstrirati da kristali leda imaju zajednički skriveni red. Utemeljitelj teorija kaosa je Benoit B. Mandelbrot. Zaposlen kao matematičar u IBM-u u New York-u, Mandelbrot je otkrio postojanje skrivenog matematičkog reda u naizgled slučajnim fluktuacijama cijena. Proučavao je cijene pamuka, robe s velikom količinom podataka o cijenama, koja je sezala unatrag stotinama godina. Mandelbrot je pronašao mustru u fluktuacijama cijena, što je bilo revolucionarno i samo reći. To je zbunilo/frustriralo ekonomiste, koji nisu mogli vjerovati u predvidljivost nečeg takvog kao što su cijene pamuka. Ono što je Mandelbrot otkrio je bilo ono, što je kasnije nazvao fraktalom. Fraktal je rekurzivna geometrijska mustra koja se beskonačno ponavlja u različitim skalama. Najpoznatiji fraktal je Mandelbrot fraktal. 'Red' u Mandelbrot-ovom kaotičnom fraktalu je potpuno jednostavan: to je formula: z -> z² + c,

gdje je z kompleksni broj, a c je konstanta. Formula je rekurzivna, jer se izračunata vrijednost za z ponovno uvodi u formulu kako bi se dobila nova vrijednost. Početna je vrijednost 0. Z je kompleksan broj koji se sastoji od realnog dijela i imaginarnog dijela. Realne i imaginarne vrijednosti od z se mogu iscrtati na x-y dijagramu dajući začuđujuće slike. Fraktale nalazimo svugdje u prirodi, na primjer u arterijama i venama sustava krvnih žila tijela, te u bronhijima ljudskih pluća. Biljke imaju fraktalnu simetriju, brokuli su prekrasan primjer, ali i planinski krajolik je fraktalan. Kada zoom-iramo u objekt koji je fraktalan, vidimo kako se mustra s makro razine ponavlja na mikro razini, nezavisno o tomu koliko jako zoom-iramo. Teorija kaosa je otkrila postojanje četiri temeljna kozmička atraktora - točka, krug, torus i strani atraktor. Nećemo ulaziti u detalje razlika, no spomenut ćemo samo kako se atraktor najbolje opisuje kao sila u prirodi koja kreira red iz kaosa. Kaos privlači atraktor kreiranja skrivenog reda. Četiri tipa atraktora djeluju na svakoj razini realiteta, kreirajući naš svemir iz kaosa. Atraktori kaosa dokazuju kako mora postojati negentropija (negativna entropija) u svemiru, koja kreira red iz kaosa. U stvari radi se o pravilu, a ne iznimci! Atraktori teorije kaosa kompletno preokreću ideju uzroka i posljedice. Kauzalnost je temeljena na ideji obveznog postojanja uzroka, koji je vremenski prije učinka. Međutim u teoriji kaosa, uzrok je atraktor, nevidljiva sila u budućnosti, koja privlači učinke - sadašnje i prošle događaje. Atraktor teorije kaosa je sila koju je grški filozof Aristotel nazvao entelehijom, ciljem koji privlači događaje promjene. (3)

Iluziju objektivnosti je otklonila kvantna znanost, pokazavši kako ljudska svijest igra utjecajnu ulogu u kvantnom prostoru subatomske materije. Kvantni znanstvenici su uvijek imali problema s kopenhaškom interpretacijom kvantne znanosti. Ideja o mjerljivom učinku svijesti na realitet jednostavno se nije uklapala u establishment radnog okvira znanosti. Descartes i Newton su utemeljili znanost s pretpostavkom da svijest nema nikakvog učinka na realitet; sama svijest je bila prikazivana odvojeno i od domene religije! To je vodilo slijepom vjerovanju u mogućnost objašnjavanja svemira modelom sata, slijepom vjerom u materijalizam.Teorija kaosa jednostavno tvrdi da su svi događaji u prirodi kaotični i nepredvidljivi, te kako fizikalni zakoni mogu vrijediti samo unutar suženih granica, dajući prostor za kreativnost i spontanost. Teorija kaosa daje vjerodostojnost ideji o nužnosti postojanja svrhe u svemiru!