Scott i Irwin su se do LM-a vratili nakon četiri sata i dvadeset minuta trajanja EVA-e, te su naumili ostatak "šetnje" provesti postavljajući ALSEP. Sve zajedno, planirali su izvan letjelice boraviti ukupno sedam sati. Međutim, zbog nekog nepoznatog razloga, Scott je trošio kisik brže negoli je bilo očekivano, pa mu je Houston - kada se jednom našao u blizini LM-a - savjetovao da se "kreće što je manje moguće". Scott je odmah primijetio da je veći dio preostalog vremena trebao bušiti tri duboke rupe u lunarnoj površini - dvije za pokus mjerenja toplinskog protoka i jednu za uzimanje uzorka - a svi su još s treningâ dobro znali da je bušenje naporan posao. Houston je stoga javio da će pomno pratiti količinu kisika koja mu je bila preostala.

U mnogo čemu, Scott i Irwin nisu imali previše problema s postavljanjem ALSEP-a : ne računajući bušenje, dovršili su posao za oko sat i pol. Da su stvari tekle po planu, Scott bi bušio oko pola sata, postavljao bi u bušotine termometre i vadio uzorke tla. Ali kada je bušenje bilo posrijedi, skoro ništa nije išlo kako treba. U Apollu 16, Charlie Duke je izbušio rupu za mjerenje toplinskog toka duboku puna dva i pol metra, za samo jednu jedinu minutu; u Apollu 17, Gene Cernan je svoju izbušio za malo manje od tri minute. I Duke i Cernan su imali bolju opremu, jako izmijenjenu nakon Scottova frustrirajućeg iskustva.

Isprva je bušenje teklo glatko, ali nakon što se svrdlo spustilo 20 ili 30 centimetara, Scott je izvijestio kako tlo postaje "kruće" i od toga se trenutka napredak jako usporio. Nakon oko pet-šest minuta naprezanja, stigao je svrdlom jedva do nekih 170 centimetara, a tada mu se učinilo da je udario u tvrdu stijenu. Scott - niti bilo tko drugi - nije znao da problem nije u stijeni, već u temeljnoj konstrukcijskoj pogrešci utora u svrdlu. Dok se svrdlo okretalo i rezalo, utori nisu vodili izrezani materijal prema površini, već su bivali začepljeni, na taj način čvrsto zaglavljujući svrdlo u rupi. Kada je Scott kazao kako misli da neće uspjeti izbušiti ništa dublju rupu, Houston je zaključio da je ta prva rupa za mjerenje toplinskog protoka dovoljno duboka i rekao mu da postavi sonde i prebaci se na drugu rupu. Kako bi to učinio, Scott je prvo morao odvojiti bušilicu od svrdla, a kada je okrenuo bušilicu u smjeru suprotnom od smjera kretanja kazaljke na satu, svrdlo se slobodno okrenulo u rupi. Onda je on jednom rukom uhvatio svrdlo i pokušao okrenuti bušilicu drugom, ali je uskoro postalo jasno da su ta dva elementa kao zamrznuti jedan za drugi. Scott se još par minuta mučio, a onda je od Houstona dobio savjet da ode do rovera i uzme "ključ", kako bi mogao jače stisnuti svrdlo. Trebala je cijela minuta dok Scott i Irwin nisu shvatili da je "ključ" o kojemu je bila riječ, zapravo bio dio opreme poznat kao "stega", namijenjen odvajanju uzoraka tla uzetih cijevima. Na opće oduševljenje, stega je obavila svoj posao. Tako je ta prva rupa - koja je trebala biti obrađena za ne više od dvije minute - progutala cijelih četvrt sata dragocjenog vremena.

Sve nade koje je Scott mogao imati u vezi druge rupe, brzo su isparile. Kao i s prvom rupom, uspio je dovesti svrdlo do dubine od oko 170 cm, ali ne i dalje od toga. Kako je vrijeme istjecalo, iz Houstona su javili Scottu kako žele da prekine s tim poslom, barem za tu "šetnju", tako da može pomoći Irwinu postaviti posljednji dio ALSEP-a i potom se vratiti do LM-a radi zatvaranja letjelice. Sutradan, nakon što budu okončali drugu vožnju, a stručnjaci za bušenje dobiju priliku dobro razmisliti o svemu, moći će ponovo pokušati !

Do trenutka kada su bili spremni za napuštanje položaja ALSEP-a, Scott i Irwin proveli su vani oko šest sati, a zbog količine kisika kojom je raspolagao Scott, iz kontrole je zatraženo da se u sljedećih trideset minuta vrate u LM. Scott je žarko želio što je na moguće bolji način iskoristiti to vrijeme, pa je predložio da tijekom kratke vožnje do LM-a ne vežu pojaseve. Obećao je da će voziti polako. Minute su bile dragocjene, a ne petljajući se s pojasevima, dobili bi oko tri minute, a izgubili samo jednu vozeći se manjom brzinom. Vrativši se do LM-a, Scott je uštedio još malo vremena ne uključivši TV-kameru.

Sve u svemu, to malo ekonomiziranje sačuvalo je možda pet minuta, koje je Scott htio dobro iskoristiti na samom kraju "šetnje". Kada su dovršili sve planirane aktivnosti u vezi zatvaranja letjelice i nakon što je poslao Irwina uz ljestve, Scott je upitao Houston bi li još nešto mogao učiniti. Kontroli je rijetko manjkalo prijedloga, pa je uskoro stiglo pitanje bi li mogao postaviti uređaj za mjerenje sunčeva vjetra. Taj su posao on i Irwin trebali obaviti na početku druge EVA-e, i kada je Scott podsjetio Allena da on i Irwin nisu rukovali tom opremom još otkako su se, dvije godine ranije, uvježbavali za tu zadaću kao pričuvna posada Apolla 12, kontrola je povukla svoj prijedlog. Međutim, Scott nije htio trošiti dragocjeno vrijeme "šetnje" na blebetanje ili na preuranjeni povratak u LM. Stoga je upitao Irwina, koji je u LM-u spremao vreće s uzorcima, bi li mogao pogledati kroz desni prozor i govoriti mu upute. "Zašto ne bismo odmah postavili uređaj", rekao je, "i pružili znanstvenicima više podataka ?"

Irwin je pristao i nakon pet minuta zaslon za hvatanje sunčeva vjetra bio je postavljen, petnaestak metara dalje od LM-a, na sigurnoj udaljenosti gdje ga nije mogla onečistiti prašina podignuta prolaskom rovera. Nakon nevolja s bušilicom, zabadanje laganog štapa na kojemu se zaslon nalazio, predstavljalo je jednostavan posao koji je Scottu donio samo zadovoljstvo. Nakon nekoliko šala izmijenjenih s Irwinom i Allenom, EVA je bila okončana i za njega.

Dan nije protekao onako kako bi Scott najviše volio. Bilo je problema i on i Irwin su bili primorani otkazati neke aktivnosti. Scott je uistinu želio baviti se geologijom i voziti se, ali mu se na putu ispriječio manjak kisika. Upitao je Houston bi li mogao napraviti nešto u vezi potrošnje kisika. Pretpostavljao je da negdje dolazi do curenja, ali su ga iz kontrole uvjerili da nije tako. Činilo se da jednostavno kisik troši brže no što je bilo očekivano, i dok je radio, i dok je vozio.

"Važi", rekao je. "Sutra ću manje disati."

Ali Joe Allen mu je odvratio da neće biti potreba za takvim ekstremima. On i Irwin su toga dana postigli hrpu novih rekorda : šest sati su proveli na površini, uključujući tu i djelotvorni dvosatni, tri kilometra dugi geološki izlet. Obave li još dvije takve "šetnje", nitko se neće žaliti !