U klinici u kojoj sam zaposlena liječe se ljudi svih nacionalnosti, religijskih uvjerenja, filozofija, boja, a i raznih stavova po pitanju odabira metoda liječenja, pa i samih liječnika. Tu se susreću na jednom mjestu sve moguće kulture svijeta. Zanimljivo je i upoznavati ih. Medicinari se odnose prema svima jednako, ali se trude izaći u susret i onima s najneobičnijim zahtjevima. Tako nikome više nije čudno da se Jehovinim svjedocima ne daju transfuzije krvi, Muslimanima ne servira svinjetina, vegetarijanci dobivaju obrok bez mesa. Dobro, sve to spada u normalu. Dvije Amerikanke dozvole preglede dojki samo od strane ženske osobe, pri čemu i prilikom samog pregleda razodijenut gornji dio tijela mora biti prekriven plahtom, a doktorica smije opipati ili ultrazvukom ispod plahte i ukoliko želi i pogledati grudi, s posebnom pažnjom mora zamoliti za dozvolu pacijentice. Onda, posebno "zanimljivi" su poneki pacijenti koji primaju hormonsku terapiju nakon prostatektomije, pa se prilikom razgovora s, uglavnom ženskom osobom, doktoricom, bez ikakve najave skinu do gola da bi pokazali samo edeme na nogama, ili za ultrazvuk abdomena, ali nemaju objašnjenje za pri tom nepotrebno pokazivanje genitalija. Kao da su hormoni isprali i ono malo srama, kojeg je zasigurno nekad i bilo.
Imali smo i jedan egzotični nogometni tim, od kojih je gotovo polovica bila HIV pozitivna. Stanovali su u hotelu pokraj bolnice i neki od njih itekako su se bavili tj. jurili za mladim zgodnim plavokosim, plavokim Njemicama. Na sreću, ubrzo su ih odveli nazad u Afriku...

Trenutno se kod nas liječi jedan princ iz jedne arapske zemlje. Spada u grupu privatnih pacijenata koji donose pun kofer novaca i plaćaju bolnicu tako da izvade na stol nekoliko desetaka tisuća kao da se upravo rješavaju suvišnog sitniša. 
I da nije tako, svi zajedno su se potrudili po njegovoj želji da uvijek razgovara i pregleda se jedino kod muških doktora, da boravi odvojeno od svih ostalih pacijenata i da mu sestre ne dolaze u vizitu. A direktan malo poduži pogled u oči, od strane neke ženske osobe, u njegovoj kulturi se tumači kao zavođenje. 
Danas je imao zadnji ciklus terapije i prvu situaciju kad se nije udovoljilo zahtjevima njegove osobne kulture i filozofije. Njegov privatni doktor je nestao na pauzu za ručak. Tako se pogodilo.
Prvo je došla apotekarka da mu objasni kako će mu u buduće slati lijekove koje ovaj put ne nosi sa sobom doma. No, primjetila je da s gospodinom nešto nije kako treba, da je problijedio i da mu se ruke tresu. Brzo je sazvala sve sestre i dvije doktorice prisutne u ambulanti. Sve same cure.
Anafilaktički šok, gubitak svijesti, pad tlaka na 50/30, pri čemu se jadničak i dvaput zaredom pomokrio u gaće.
Akcija uspjela. Sve je pod kontrolom, stigao svjež krevet, pacijent u krevetu, doktora u muškom obličju nigdje u blizini, pacijent ponovo pri svijesti, a plavoka mlada sestrica dolazi s urinarnim kateterom i objašnjava ukratko da je to samo privremeno rješenje. On kratko negoduje, traži "just one men please, no women". Ali ona nastavlja svoj posao: "Later one men. Nema kod nas razlike muško - žensko." I princ na koncu, stabilan u svakom pogledu, kateteriziran i zahvalan na cjelokupnoj intervenciji, svjestan da mu je život visio o koncu, pokušava sav onako zbunjen i zamantan, shvatiti da trenutak kateterizacije nije bio ni muški ni ženski, ni intiman, već medicinski zahvat.