Ponekad se događa da čovjek može navesti točan trenutak u kojem mu se život nepovratno promijenio. Cleveu Backsteru to se dogodilo rano ujutro 2. veljače 1966., u 13. minuti i 55. sekundi po vremenu na traci poligrafa na kojem je radio. Backster, jedan od svjetski poznatih stručnjaka za poligraf i tvorac Backsterovog zonskog usporednog testa (standarda kojim se ispitivači u cijelom svijetu služe kod detekcije laži), zaprijetio je fizičkom integritetu subjekta, pokušavajući ga potaknuti na odgovor. Subjekt je elektrokemijski odgovorio na njegovu prijetnju. Radilo se o biljci.

 

Od tog je dana Cleve Backster izveo na stotine pokusa koji su pokazali da biljke reagiraju na naše emocije i namjere, kao što to čine i otkinuti ili zgnječeni listovi, jaja (oplođena i neoplođena), jogurt, bris nepca neke osobe, sperma, i tako dalje. Otkrio je da kada se oralni leukociti (bijela krvna zrnca uzeta iz ljudskih usta) stave u epruvetu i dalje elektrokemijski reagiraju na emocionalna stanja donora, čak i kada ta osoba ode iz sobe, napusti zgradu ili državu.

 

Želio sam razgovarati s Cleveom Backsterom još otkako sam kao dječak prvi put čitao o njegovom radu. Rasplamsao je moju maštu i ne

bi bilo pretjerano reći da su njegova opažanja od 2. veljače 1966. osim njegovog promijenila i moj život. Potvrdio je jedno moje uvjerenje koje me prati još od djetinjstva, a to uvjerenje kasnije čak ni diploma iz fizike nije uspjela iskorijeniti - uvjerenje da je svijet živ i da osjeća.

 

Usprkos tome, kad sam krenuo k njemu na razgovor nisam dopustio vlastitom entuzijazmu da potisne skepticizam. Bio sam uzbuđen, ali i sumnjičav dok je on stavljao jogurt u epruvetu. Pričvrstio je epruvetu na mjesto, gurnuo u nju dvije sterilizirane zlatne elektrode i pokrenuo traku za bilježenje reakcija. Počeli smo razgovarati. Pero se pomicalo gore-dolje, i učinilo mi se da se trznulo upravo kad sam se spremao izreći neslaganje s nečim što je on rekao. Ali, nisam mogao biti siguran. Kad nešto primijetimo, kako možemo biti sigurni je li to stvarno ili to vidimo zato što žarko želimo vjerovati?

 

Cleve je napustio prostoriju i otišao obaviti neke poslove u zgradi. Pokušao sam u sebi potaknuti bijes, razmišljajući o sječama šuma i političarima koji ih legaliziraju, razmišljajući o zlostavljanoj djeci i njihovim zlostavljačima. Linija koja je prikazivala elektrokemijski odgovor jogurta ostala je savršeno ravna. Ili se lažne emocije ne računaju, ili se radi o prijevari – ili je negdje drugdje ležala greška. Možda nisam bio zanimljiv jogurtu.

 

Izgubivši zanimanje, počeo sam šetati po laboratoriju. Pogled mi je pao na kalendar, a kad sam ga malo pažljivije promotrio, vidio sam da se radi o reklami za UPS. Osjetio sam iznenadnu navalu bijesa zbog sveprisutnosti reklama, i u tom sam trenutku shvatio: «Moj Bože, što je to bilo? Spontana emocija!» Otrčao sam do grafikona i ugledao oštar šiljak koji je odgovarao trenutku kad sam ugledao kalendar. Nakon toga – opet ravna crta. I dalje ravna crta. I dalje. Opet sam počeo šetati po laboratoriju, i opet sam ugledao nešto što mi je pobudilo emocije. Bio je to poster s mapom ljudskog genoma. Pomislio sam na Projekt raznolikosti ljudskog genoma, monumentalno istraživanje koje su mnogi tradicionalisti i njihovi saveznici mrzili zbog njegovih genocidnih implikacija. Uslijedila je još jedna navala bijesa, još jedna trka do grafikona, i još jedan šiljak na grafu od prije par trenutaka. Takvi su trenuci revolucionarnih uvida.

 

S Cleveom Backsterom razgovarao sam 31 godinu i 22 dana nakon njegovog izvornog opažanja u San Diegu, koji se nalazi na suprotnoj strani kontinenta od ureda na Times Squareu u New Yorku, gdje je nekad živio i radio.

Derrick Jensen (DJ): Siguran sam da ste ovu priču ispričali već milijun puta, ali možete li nam opet reći kako ste prvi put primijetili reakciju jedne biljke?
Cleve Backster (CB): Prvo opažanje dogodilo se 2. veljače 1966., s dracenom koju sam imao u svom uredu u Manhattanu. Nisam se previše zanimao za biljke, ali u jednoj cvjećarnici u prizemlju zgrade u kojoj sam radio bila je u tijeku rasprodaja zbog zatvaranja pa je tajnica kupila nekoliko jeftinih biljaka za ured. Jedna od tih biljaka bio je fikus, a druga ta dracena. Zalijevao sam biljke do punog zasićenja – stavio sam ih pod slavinu i pustio vodu da curi dok potpuno ne natopi zemlju – i zanimalo me koliko će vremena trebati da vlaga stigne do vrha biljaka. Posebno me zanimala dracena, jer se voda trebala popeti kroz dugu stabljiku i potom do kraja onih dugih listova. Pomislio sam da kada bih na kraj lista stavio nešto za mjerenje otpora – elektrode priključene na poligraf radi mjerenja galvanske reakcije kože, a njih smo imali posvuda jer smo održavali tečaj – na papiru bi trebao ostati zabilježen pad otpora kad vlaga stigne između elektroda.

 

I to je ta priča, barem ona službena. Nisam siguran da nije postojao još neki, dublji razlog. Možda me netko na drugoj razini svijesti gurkao da to napravim. Ali znatiželja u vezi sa zalijevanjem poslužila je kao razumno objašnjenje zašto sam to učinio.

 

Nakon toga sam na grafikonu primijetio nešto što je podsjećalo na ljudsku reakciju na poligrafu. Drugim riječima, tragovi pera nisu prikazivali ono što bih očekivao od vode koja prodire u list, nego nešto što bih očekivao od čovjeka koji se podvrgnuo testu na detektoru laži. Princip rada detektora laži je taj da ljudi, kada opaze prijetnju po svoju dobrobit, fiziološki reagiraju na predvidljive načine. Kad biste koristili poligraf u sklopu istraživanja ubojstva, mogli biste upitati osumnjičenog: «Jeste li vi ispalili metak koji je bio fatalan za tu i tu osobu?» Ako je odgovor potvrdan, osumnjičeni će se uplašiti da ga ne uhvate u laži, a elektrode na njegovoj koži ulovit će reakciju na taj strah.

 

Tako sam počeo razmišljati o tome na koji bih način mogao zaprijetiti dobrobiti ove biljke. Pokušao sam gurnuti susjedni list u šalicu vruće kave. Biljka je, ako je uopće nešto pokazala, pokazala reakciju koju tumačim kao dosadu: samo je nastavila s padajućim trendom. Ali tada, u 13 minuta i 55 sekundi po vremenu na grafikonu, na um mi je pala slika spaljivanja lista koji sam testirao. Ništa nisam izustio, nisam dirao biljku i nisam dirao opremu. Jedini novi element koji je mogao izazvati podražaj biljke bila je mentalna slika. Pa ipak, biljka je podivljala. Pero je poskočilo do ruba trake.

 

Otišao sam u susjedni ured po šibice koje su bile na stolu moje tajnice, upalio jednu, i napravio nekoliko opreznih koraka prema susjednom listu. Međutim, shvatio sam da već gledam tako snažnu reakciju da dodatna promjena ionako neće biti vidljiva. Zato sam pokušao s drugim pristupom: uklonio sam prijetnju tako što sam vratio šibice na stol svoje tajnice. Biljka se istoga trenutka smirila.

 

Odmah sam shvatio da se događa nešto značajno. Nije bilo alternativnih objašnjenja. Nitko osim mene nije bio u zgradi, nikoga nije bilo u laboratoriju, a ja nisam napravio ništa što bi moglo pružiti neko mehanicističko objašnjenje. Od tog trenutka moja svijest više nije bila ista. Cijeli svoj misaoni proces, cijeli sustav svojih prioriteta posvetio se proučavanju toga fenomena.