Populizam 1890-ih nije postigao uspjeh zbog dva glavna razloga: unutarnjih neslaganja i vanjskih saveza. Dok su mnogi populistički vođe vidjeli potrebu za jedinstvom među ljudima različitih rasnih i etničkih pripadnosti u napadu na korporacijsku moć, među mnogim bijelcima rasizam je bio jak. Većina vođa Saveza bili su bijeli vlasnici farmi koji u mnogim prilikama nisu podržali pokušaje organiziranja siromašnih seoskih crnaca, kao ni siromašnih bijelaca, čime su podijelili pokret.

«Povrh ozbiljnih propusta u ujedinjavanju crnaca i bijelaca, gradskih radnika i seoskih farmera», piše Howard Zinn, «postojao je i mamac izborne politike. Nakon što su se pridružili Demokratskoj stranci u podršci Williamu Jenningsu Bryanu na predsjedničkim izborima 1896, pritisak izborne pobjede natjerao je populistički pokret na nagodbe s velikim strankama u jednom gradu za drugim. Ako Demokrati pobijede, bit će apsorbiran. Ako Demokrati izgube, raspast će se. Izborna politika dovela je na vodeće položaje političke mešetare umjesto agrarnih radikala... Na izborima 1896, s Populističkim pokretom namamljenim u Demokratsku stranku, Bryan, demokratski kandidat, poražen je od Williama McKinleya, koji je dobio punu podršku tiska i korporacija, u prvoj masovnoj upotrebi novca u jednoj predizbornoj kampanji.»⁴ U današnje vrijeme, novi populistički pokret lako bi mogao postati plijen istih unutarnjih podjela i taktičkih grešaka koje su uništile njegovog prethodnika prije više od jednog stoljeća.

Iako su Afroamerikanci, azijski Amerikanci, latinoamerički Amerikanci, europski Amerikanci i američki Indijanci u jednakoj mjeri žrtve korporacija, klasne podjele i povijesna neslaganja često ih sprečavaju da se organiziraju u borbi za zajedničke interese. Na američkim izborima 2000, ultradesničarski kandidat Pat Buchanan istovremeno je apelirao na «populističke» protukorporacijske i protuvladine osjećaje radničke klase, kao i na ksenofobični bijeli rasizam. Buchananova kritika korporacijske moći bila je plitka, ali često je bila jedina takva kritika koju su mediji pod kontrolom korporacija dopuštali. Ne možemo se ne zapitati: jesu li korporacije tražile gromobran koji bi skrenuo bijes koji se gomilao protiv njih?

Iako Buchanan nije imao nikakve šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima, njegova kandidatura ipak je probudila avet jedne druge vrste rješenja za rastuću krizu gnjeva naroda prema sistemu – rješenja koje opet ima korijene u povijesti prošlog stoljeća.