Korporacija je izumljena rano u kolonijalnom dobu kao privilegija koju je Kruna pružala grupi investitora, obično radi financiranja trgovačkih ekspedicija. Korporacije su ograničavale odgovornost investitora na veličinu njihove investicije – na što obični građani nisu imali pravo. Korporacijske povelje odredile su specifična prava i obveze pojedinih korporacija, uključujući i količinu koju moraju platiti Kruni u zamjenu za dobivene privilegije.

 

Tako su rođene Istočnoindijska kompanija, koja je predvodila britansku kolonizaciju Indije, i Kompanija Hudson's Bay, koja je odigrala istu ulogu u Kanadi. Skoro od samog početka, Britanija je raspoređivala državnu vojnu silu kako bi pomagala korporacijske interese – što je praksa koja se nastavila sve do današnjeg dana. Također od samog početka, korporacije su vršile pritisak na vladu da proširi prava i ograniči odgovornost korporacija.

 

Korporacija je bila pravni izum – socioekonomski mehanizam za koncentraciju i raspoređivanje ljudske i ekonomske moći. Uloga korporacije bila je stvaranje profita za njene investitore. Kao entitet, ona nema nikakve druge svrhe; ne priznaje nikakve više vrijednosti.

 

Mnogi ljudi već su vrlo rano shvatili da, budući da korporacije ne služe društvu u cjelini, već samo njihovim investitorima, uvijek postoji opasnost da će interesi korporacija i interesi široke populacije doći u sukob. Zaista, Sjedinjene Američke Države rođene su iz revolucije koja nije bila usmjerena samo protiv britanske monarhije, nego i protiv moći korporacija. Mnoge američke kolonije imale su status korporacija (Virginia Company, Carolina Company, Maryland Company, itd.) i dana im je monopolistička moć nad zemljom i industrijama koje su se smatrale ključnim za interese Krune.

 

Velik dio literature revolucionara bio je ispunjen optužbama protiv «dugog niza zlostavljanja» od strane Krune i njenih instrumenata dominacije, korporacija. Kad je zbačen jaram britanskih korporacija, Tomas Jefferson okomio se na «opće izrabljivanje siromašnih od strane bogatih». Kasnije je upozoravao novu naciju protiv stvaranja «besmrtnih osoba» u obliku korporacija. Američki revolucionari odlučili su da pravo davanja povlastica korporacijama ne smije biti u rukama guvernera, sudaca ili generala, nego samo izabrane zakonodavne vlasti.

 

U početku su takve povelje davane na određeno vrijeme, i zakonodavne vlasti određivale su pravila koja su se u svakom poslu morala poštivati. Profitne korporacije imale su povlastice u gradnji cesta, kanala i mostova, u vođenju banaka i industrijskoj proizvodnji. Neki građani bunili su se čak i protiv ovih malobrojnih, ograničenih povlastica, s obrazloženjem da nikakva poduzeća ne smiju imati posebne privilegije i da se vlasnicima ne bi smjelo dopuštati da se skrivaju iza pravnih štitova. Zbog toga su mnogi zahtjevi za dobivanjem povelja odbijani, a postojeće povelje često su ukidane. Banke su držane na kratkoj uzici, i (u većini slučajeva) investitori su bili odgovorni za dugove i štete koje uzrokuju njihove korporacije.

 

Sve to počelo se mijenjati sredinom 19. stoljeća. Prema Richardu Grossmanu i Franku Adamsu, autorima brošure Taking Care of Business: «Korporacije su zloupotrebljavale svoje povlastice i postajale konglomerati i trustovi. Pretvarale su nacionalna blaga u privatno bogatstvo, stvarajući tvorničke sustave i kompanijske gradove. Stalno odsutni posjednici, odlučni u namjeri da ostvare dominaciju nad ljudima i prirodom, počeli su dobivati političku moć.»¹

 

Grossman i Adams ističu: «U korporacijskim gradovima, korporacije su određivale plaće, broj radnih sati, proizvodne procese i brzinu strojeva. Imali su crne liste organizatora sindikata i radnika koji su se borili za svoja prava. Korporacijski službenici prisiljavali su zaposlenike da prihvaćaju ponižavajuće uvjete, dok korporacije nisu pristajale ni na što.»

 

Autori citiraju Juliannu, radnicu iz tvornice u Lowellu, Massachusetts, koja je napisala: «Zatočeni unutar zidova tvornice, još uvijek tek djeca, mehanički radimo od pet do sedam, godinu za godinom... možemo se zapitati, što možemo očekivati od mentalnog i intelektualnog karaktera budućih generacija, bude li i dalje prevladavao isti sustav rada... rasu koja je sposobna samo biti korporacijsko oruđe i beznadno roblje?... Zar nećemo čuti odgovor sa svakog brijega i doline: 'Jednaka prava, ili smrt korporacijama'?»

 

Industrijalci i bankari unajmljivali su privatne vojske za dovođenje radnika u red, kupovali su novine i (da ponovno citiram Grossmana i Adamsa): «...prikazivali političare kao zlikovce a biznismene kao junake. Nakon što bi podmitili državne zakonodavce, objavili bi da je zakonodavstvo korumpirano, da koristi previše javnih sredstava i vremena na podrobno proučavanje svakog zahtjeva za povelju i rada korporacija. Zagovornici korporacija pokretali su kampanje za zamjenu postojećih zakona o poveljama općim zakonima o registriranju poduzeća kojima bi bile utvrđene jednostavne administrativne procedure, tvrdeći da bi to bilo djelotvornije. Ono što su stvarno htjeli bilo je oduzeti zakonodavnoj vlasti kontrolu nad poveljama.»

 

Tijekom Građanskog rata, vladini troškovi donijeli su neviđeno bogatstvo korporacijama. «Korporacijski menadžeri razvili su tehnike i sposobnosti organiziranja proizvodnje u još većem opsegu», tvrde Grossman i Adams. «Mnoge korporacije upotrijebile su svoje bogatstvo i iskoristile rat i godine obnove kako bi iznudile zakone o tarifama, bankarstvu, željeznici, radu i javnoj zemlji koji su im bili potrebni.»

 

1886, Američki vrhovni sud odlučio je da se korporacije ubuduće imaju smatrati pravnim «osobama», sa svim ustavnim pravima koja taj status implicira.

 

Četrnaesti ustavni amandman, usvojen kako bi bivši robovi dobili jednaka prava, otprilike je deset puta češće citiran u ime korporacija nego u ime američkih crnaca. Slično tome, Prvi amandman, kojim je zajamčeno pravo govora, citiran je kako bi se korporacijama osiguralo «pravo» da utječu na političke procese kroz priloge kampanji, koje su sudovi izjednačili s «govorom».

 

Ako su korporacije «osobe», one su osobe sa sposobnostima i moćima koje nijedan čovjek od krvi i mesa nikada ne bi mogao posjedovati – besmrtnošću, sposobnošću da se bude na mnogo mjesta u isto vrijeme, i (sve većom) sposobnošću izbjegavanja odgovornosti. One su također «osobe» bez osjećaja moralne odgovornosti, budući da je njihov jedini pravni mandat stvaranje profita za njihove investitore.

 

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, korporacije su preoblikovale svaki aspekt života u Americi i većem dijelu svijeta. Tvornički sustav pretvarao je samodovoljne male poljoprivrednike u nadničare i transformirao obitelj iz međusobno ovisne ekonomske proizvodne jedinice u grupu jedinki usmjerenih na potrošnju s odvojenim poslovima. Marketing je produktivne radnike pretvorio u «potrošače». Poslovni lideri zalagali su se za otvaranje javnih škola u kojima se djecu uči pokoravanju rasporedu kao u tvorničkom sustavu i obavljanju izoliranih, besmislenih zadataka. Za to vrijeme, korporacije su zavladale izvorima informacija i zabave, i stekle kontrolu nad političarima i sucima.

 

Tijekom dva razdoblja korporacije su se suočile s teškoćama: 1890-ih (u razdoblju depresije kada su populisti zahtijevali reguliranje cijena željezničkog prijevoza, visoko oporezivanje zemlje koja je u vlasništvu samo radi spekulacija, i povećan priljev novca), i 1930-ih (kada je duboka kriza kapitalizma natjerala stotine tisuća radnika i vojske nezaposlenih da traže vladinu regulaciju ekonomije i izbore se za 40-satni radni tjedan, zakon o minimalnoj plaći, pravo na organiziranje i zabranu dječjeg rada). Ali u oba slučaja, korporacijski kapitalizam izašao je nedirnut.

 

Prema riječima povjesničara Howarda Zinna: «Bogati su još uvijek kontrolirali bogatstvo nacije, kao i njene zakone, sudove, policiju, novine, crkve, koledže. Dovoljno pomoći dano je dovoljnom broju ljudi da se Roosevelta učini junakom za milijune ljudi, ali isti sustav donio je depresiju i kriza se nastavila.»²

 

Drugi svjetski rat, poput prethodnih ratova, donio je goleme profite korporacijama kroz ugovore s vladama. Ali nakon rata, vojna potrošnja je institucionalizirana, tobože s ciljem vođenja «hladnog rata». Usprkos povremenim regulatornim zaprekama, korporacije su prisvajale sve veću moć, i sve su više transcendirale nacionalne granice, lojalnosti i suverenitete općenito.