Budući su namjerno sletjeli dosta dalje od podnožja grebena kratera Čunj, prvi dio puta bio je prilično lak. Valoviti teren kakav je okruživao LM, nastavljao se do znatne udaljenosti prema istoku. Tijekom prve dionice izleta prešli su oko 200 m od LM-a, da bi na tom mjestu stali i oko pola sata prikupljali uzorke, snimali i mjerili magnetno polje Mjeseca prijenosnim magnetometrom. Nakon postaje A, još su se nekoliko puta zaustavili, da bi se po isteku prvog sata, našli na udaljenosti od 650 m od letjelice. tu je postalo očigledno da su stupili na područje posuto krhotinama izbačenim udarom koji je stvorio krater Čunj. Premda nisu zamijetili neku očiglednu promjenu u boji ili teksturi površine, uspinjali su se, viđajući usput sve više i više kamenja po tlu, od kojih je neko bilo dovoljno veliko da bude nazvano gromadama. Njihovo napredovanje je do tog trenutka bilo opušteno, sastavljeno od niza kratkih šetnji i zaustavljanja. Ali sada je trebao početi pravi posao, a oni su već pomalo kasnili.

 

Za razliku od nekih očajničkih junačkih pješačenja minulih era - recimo, Shackletonovog marša preko otoka Južne Georgije, 1916. g. - priča o Shepardovu i Mitchellovom usponu na krater Čunj daleko je od veličanstvene avanture. Da je LM bio parkiran na dnu kratera uz posadu kojoj je ponestajalo kisika - bila bi to druga stvar. Ali opet, nijedan astronaut programa Apollo koji drži do sebe, ne bi se doveo u takvu situaciju. NASA i astronauti točno su znali gdje su operativne granice i nisu ih htjeli nepotrebno rastezati. Shepard i Mitchell trebali su prikupiti uzorka kamenja sa stjenovite podloge, gore na rubu kratera Čunj, te, idući gore, ustanoviti koliko je teško penjati se na brijeg. S operativne točke gledanja, nije bilo osobito važno i ako se ne bi popeli na sam rub. Ali u pitanju je bio i ponos i, dokle god nisu na to trošili previše vremena, stizanje na vrh predstavljalo je važan psihološki cilj. Kada su se počeli penjati, bili su na pola puta do ivice i oko šezdeset metara ispod nje; usto su kasnili oko petnaest minuta. Obojica su očekivali da će im Houston dati tridesetminutno produljenje "šetnje", ali čak i tako bi imali samo oko pola sata da dođu do vrha. Na ravnoj površini bi 650 metara prešli za manje od 15 minuta - bez kolica i manje - ali ovdje, njihova sposobnost uspinjanja predstavljala je pravu nepoznanicu. Stoga su namjeravali svo raspoloživo vrijeme provesti u hodanju, zaustavljajući se tek nakratko radi uzimanja uzoraka i fotografiranja. Kako se pokazalo, bilo im je potrebno cijelih pola sata i još malo više od toga.

 

Tijekom rane faze uspona, dobro su napredovali, Shepard obično prednjačeći i vukući kolica, dok je Mitchell išao za njim, nastojeći prepoznati upadljive oznake u terenu gledajući u zemljovid. Mitchell je bio dobar pripovjedač, pružajući Houstonu opis boje i teksture površine i povremeno preuzimajući ulogu tegljača kolica.

 

Ubrzo je uspon postao prilično strm - s oko deset postotaka nagiba - i njih su dvojica disala dovoljno glasno da ih mogu čuti u Houstonu. Površina je bila meka i posuta dovoljnom količinom kamenja veličine šake, pa je na jednom mjestu - dok je Mitchell vukao kolica - Shepard prišao i podignuo stražnji kraj kolica, pomažući nositi ih. Činilo se da sada brže napreduju. Shepard je stao davati ritam : "Lijeva, desna ! Lijeva, desna !"

 

Marš je potrajao jedva oko minutu, kada je Shepard zatražio stanku. Broj otkucaja srca bio mu se popeo na 140 u minuti i odmor mu je bio prijeko potreban. Kao i tijekom misije Apolla 12, kruti pojasni zglob odijelâ kakva su nosile rane posade, vjerojatno ih je tištao. Shepard i Mitchell zastali su na par minuta kod prve poveće gromade na koju su naišli - oko 3 i pol metra dugačkog i po oko 1,2 metra širokog i visokog kamena. Sjedenje nije dolazilo u obzir : no, barem su mogli mirno stajati nekoliko minuta dok su snimali panoramske nizove i izbliza fotografirali gromadu.

 

U tom su se trenutku već uspinjeli po cijeli metar na svakih pet metara puta i mogli su hodati jedva oko minutu prije negoli su ponovo morali zastati. Odmorili su se, ponovo se malo uspinjali, a onda je bio red na Houstonu da im predloži stanku.

 

"Dobro, Ale i Ede", javio im se Fred Haise, zadužen za vezu s astronautima. "željeli bismo da se ovdje još malo odmorite."

 

Shepard se nije prepirao. "Važi. Ovdje je nagib prilično strm.

 

"I mi smo to zaključili", kazao je Haise, "po tome što smo čuli od vas."

 

Shepard s osvrnuo na situaciju u kojoj su se zatekli. Izvan LM-a su bili oko dva sata i ostalo im je još možda petnaest do dvvadeset minuta dok ne budu morali stati, uzeti uzorke stjenovite podloge i poći natrag prema LM-u.Premda nijedan od njih nije imao previše povjerenja u svoju sposobnost prosudbe udaljenosti, Shepard je procijenio da bi im, uz trenutnu brzinu napredovanja, trebalo još najmanje pola sata do ruba. Bilo je vrijeme, zaključio je on, da izaberu nekoliko zgodnih gromada - nekoliko takvih zateklo im se u blizini - i počnu uzimati uzorke.

 

Njih su dvojica neko vrijeme raspravljali o tome - Mitchell osobito voljan nastaviti dalje, kad li se umiješao Haise.

"U redu, Ale i Ede. Prema vašem položaju i vremenu koje vam je potrebno da stignete do Čunja, iz Stražnje sobe (geološka podrška) kažu da to gdje ste se zatekli, možete smatrati rubom kratera."

 

Mitchell se nije htio tek tako predati. "Hoćete nas izdati", kazao je.

 

Haise je malo uzmaknuo. "Dobro. Ta je odluka, valjda, donesena na osnovu Alove procjene da će vam trebati još barem 30 minuta, a mi, naravno, odavde to ne možemo vidjeti. Sada vi morate o tome odlučiti."

 

Brzi uzmak uz Houstona, ohrabrio je Mitchella. "No, već smo prešli tri četvrtine puta", kazao je Haiseu. Onda se okrenuo Shepardu. "Zašto ne bismo izgubili okladu i ostavili MET ? Puno ćemo se brže popeti budemo li išli bez tih kolica, Al."

 

Pričuvna posada okladila se s njima da će morati ostaviti kolica prije negoli stignu do vrha grebena - Shepard nije htio ni čuti za to. Juriš prema rubu, kao svrha samome sebi, ne bi dobro izgledao. A osim toga, obojica su bili umorni. "Ne, mislim da ćemo pogledati ovo kamenje ovdje, Ede - to je materijal izbačen iz Čunja."

 

Mitchell je ugledao svoju priliku. "Ali to nije onaj donji dio koji nas najviše zanima." Ako bi nastavili prema ivici - podsjetio je on Sheparda - bilo je vjerojatnije da će pronaći uzorke materijala iskopanog iz najvećih dubina. Nije imalo nikakvog značaja to što su geolozi iz Stražnje sobe bili savršeno zadovoljni s tim ne posve savršenim uzorcima. Mogli su produžiti uspon prema rubu znanosti radi, prije negoli zbog astronautskog ponosa.

 

Shepard se odlučio uključiti u raspravu. "Dobro. Houstone, još ćemo malo nastaviti, stalno pazeći na vrijeme.

 

Nekoliko minuta kasnije, Haise je obavijestio da se Deke Slayton - bivši astronaut iz programa Mercury, a tadašnji pročelnik Astronautskog ureda - dobrovoljno javio pokriti troškove oklade budu li odlučili ostaviti MET. Mitchell je smjesta uzvratio.

 

"Nije tako teško s MET-om", kazao je. "Ti nam alati trebaju. Ne, kolica nas ne usporavaju. Sve je samo pitanje vremena. Već ćemo mi stići gore !"

 

Još nekoliko minuta kasnije, stigli su do vrha jedne uzvisine. Činilo se - kazao je Shepard, da su dosegnuli najveću visinu. "Sada je teren malo ravniji i čini se da rub kratera nije daleko." Ali nije u to mogao biti siguran. Uistinu, Mitchell je pretpostavljao da su se zatekli južnije od mjesta na kojemu su trebali biti : ali neravno tlo otežalo je identifikaciju orijentira u krajoliku i on nije želio istrajati u raspravi oko toga. Nisu mogli biti posve sigurni gdje su se nalazili - ne s pogreškom manjom od nekoliko desetaka metara. Svaki od brežuljaka i grebena pred njima - ili tamo dalje, na lijevoj ili desnoj strani - mogao je skrivati krater. Sigurno su bili jako blizu - na stotinu metara ili još manje od toga - ali sada je stvarno bilo vrijeme da stanu.

 

Haise im je prenio odluku voditelja leta. "Ede, Ale - već smo potrošili naše polusatno produženje. Sada je vrijeme za uzimanje uzoraka i nastavak EVA-e."

 

Kako se pokazalo, bili su na jedva dvadeset ili trideset metara južno od ruba. Od njega ih je dijelilo samo nekoliko koraka.