O legendama o skrivenim podzemnim knjižnicama, blagima i vrhunskim rukotvorinama vezanim za Šambhalu stalno se govori u Aziji i opisuje ih se kao tajna skladišta drevnog znanja. Ranije civilizacije smatrale su da je nužno sačuvati znanost i umjetnost kultura, a ne brisati ih prirodnim katastrofama ili ratom ili iz drugih nedokučivih razloga.

Tibetanska tradicija priznaje da „vremenske kapsule“ i dragocjeni, u svilu uvezeni svesci leže skriveni u najulegnutijim i najskrovitijim mjestima „božanske“ planine Kangchenjunge, trećeg najvišeg vrha u Himalajama. Nicholas Roerich je otkrio da jedna kamena vrata vode do onog što je on nazvao „pet svetih blaga velikoga snijega“, a njegovi vodiči su mu savjetovali da ne pokušava ulaziti u prostorije „jer sve što se objelodani prije vremena koje je odredila sudbina donosi neizrecivu štetu“ (N. K. Roerich, Himalayas – Abode of Light, Nalanda Publications, Bombaj, 1947.).

U Altajskom gorju Roerich je također otkrio da podnožja Himalaja skrivaju ulaze koji vode do podzemnih hodnika i prostorija duboko ispod površine i gdje su zagonetne rukotvorine i egzotična blaga skriveni još od početka svjetske povijesti.

Roerichu su također govorili o tajnom podzemnom spremištu na prijevoju Karakoram u Himalajama na visini od 5.944 metra. Njegov glavni vodič otkrio mu je da se pod snježnim grebenom čuvaju velika blaga i rekao mu da čak i niži članovi zajednice znaju za ogromne spilje koje čuvaju drevne rukotvorine. Upitao je Roericha zna li za kakve knjige u vanjskom svijetu koje bilježe lokaciju tih podzemnih komora. Mudri stari glasnik proveo je niz godina u planinama i želio je znati od Roericha zašto stranci, koji tvrde da toliko toga znaju, ne mogu pronaći uočljive ulaze u podzemne palače na prijevoju Karakoram.

Tijekom 12 godina provedenih u sjevernom Tibetu sredinom 19. stoljeća kineski istraživač Jia Chun-Pingwa razgovarao je s budističkim redovnicima koji su tvrdili da na osamljenom dijelu grebena Altyn Tagha postoji ogromna mreža podzemnih galerija i muzeja koji čuvaju zbirku od nekoliko milijuna očaravajućih rukotvorina, koju čuvaju vječito budni čuvari. U svojim memoarima Jia je pisao o podzemnom muzeju u kojem se čuvaju razni objets d'art koji opisuju višetisućljetni razvoj čovječanstva na ovom planetu (Jia Chun-Pingwa, The Land of No Grass and No Water, The Great Liberation Publishing House, Lasa, Tibet, 1917.; odlomke za Tonyja Bushbyja prevela Wendy Shin Liu, Jiangwan Town, Šangaj, Kina, 2009.). Opisao je da se ulaz u ovaj niz komora nalazi s lijeve strane dubokog klanca u kojem se nalazi nekoliko po ničemu impresivnih kuća koje označavaju lokaciju možda i najvećeg svjetskog muzeja.

Jia nije bio jedini koji je opisao ovu zbirku. „Sigurna je od upada i ništa neće narušiti mir u kojem počivaju njezina stoljetna djela... ulazi su skriveni, a riznice s rukopisima i rukotvorinama leže duboko u utrobi zemlje (Fundamental Promises, kineski budistički rukopis nepoznatog autora iz oko 1820.; prijevod Ti-tzang, 1911., str, 79-81, passim; izvorno smješten u Knjižnici i arhivu tibetanskih djela u Dharmsali, u Indiji). „Lokalni je stanovnik rekao da se na njihovoj tržnici ljudi iz ovog područja pojavljuju s neobičnim, vrlo starim novcem i nitko ne pamti kada je takav novac tu bio u upotrebi (Sergy C. Tatyana, Crimson Snow-heaps in the Himalayas, op. cit., p. 231). Autor Andrew Tomas smatrao je da su „sva ta tajna mjesta povezana sa zagonetkom Šambhale“ (A. Tomas, Shambhala: Oasis of Light, Sphere Books, London, 1977., str. 53).

Madame Helena Petrovna Blavatsky (1831.-1891.), putnica i mističarka rođena u Rusiji, osnivačica Teozofskog društva 1875. godine, aludirala je na postojanje Šambhale, aktualizirajući je među zapadnjačkim obožavateljima okultnog. Ona je tvrdila da mudraci s Istoka u svijet mogu poslati drevne dokumente koji bi uzdrmali mišljenja povjesničara. Vidjela je tajna skladišta u sjevernoj Indiji i napisala da inicirani jogiji znaju za ogromnu mrežu podzemnih knjižnica koja se proteže iz spiljskih hramova preko sjevernog Tibeta.

Vatikanski arhivi čuvaju rijetke izvještaje misionara iz ranog 19. stoljeća u kojima se navodi da su u krizna vremena vođe raznih zemalja slali svoja izaslanstva u Himalaje kako bi potražili savjet od „Genija iz planina“ (Katolička enciklopedija, izdanje Pecci, sv. Ii, str. 299). Međutim, ti spisi ne otkrivaju kamo su to točno ti predstavnici putovali.

Nedatirani rukopis iz pera Monseigneura Delaplacea, nastao prije otprilike 120 godina, govori u prilog vjerovanju mudraca iz središnje Azije da ljudi posebnoga znanja žive u nepristupačnim i osamljenim dijelovima Himalaja (Annales de la Propagation de la Foi, preveo Pierre l. Josselin, 1929.; odlomak citiran u A. Tomas, Shambhala, op. cit., str. 28).

Tibetanski ep o Gesar Kanu predvidio je da će se neki skriveni hodnici otkriti u doba „kad će čelični brodovi letjeti nebom“, a Madame Blavatsky je rekla da će se neki skriveni rukopisi oprezno i s namjerom otkriti u „duhovno bogatijoj budućnosti“ (The Theosophist, srpanj 1912.).

Tibetansko vjerovanje u prosvijećene ljude iz podzemlja, koji su u nekoliko navrata viđeni s bakljama u mraku, vrlo je snažno. Roerich je govorio o „čovjeku sjajne vanjštine koji je stigao u Tibet iz Sibira sa svojom karavanom i ponosno izjavio: „Dokazat ću da priča o podzemnim ljudima nije plod mašte. Odvest ću vas do ulaza u njihova podzemna kraljevstva“ (N. K. Roerich, Flame in Chalice, Muzej Nicholasa Roericha, New York, 1929.). Je li to i učinio, u Roerichovim knjigama nije zabilježeno.

U čitavoj Aziji, u pustinjama i od oceana do Urala nalazimo začudnu predaju o svetim ljudima koji žive u tajanstvenim podzemnim gradovima. I dok je zub vremena otkinuo mnoge stranice priče ljudskog života na ovom planetu, ove drevne predaje svjedoče o stvarnom postojanju tajnih blaga i izoliranih riznica prepunih rijetkih zapisa koji bilježe znanje od davnina.

 http://www.teledisk.hr/svjetlost/