Platonu je o Solonovim putovanjima pričao i Kritije:

"Kada su bogovi dijelili zemlju, neki su dobili velike, a neki male oblasti u kojima podigoše svoje hramove i žrtvenika. Posejdon je odabrao otok koji će kasnije dobiti ime Atlantida i smjestio tamo djecu smrtne žene. Izabrao je neobično mjesto: blizu mora, ali usred otoka, u ravnici za koju se pripovijedalo da je najljepša i najplodnija od svih poznatih nizina. U blizini ravnice, na udaljenosti od pedeset stadija (starogrčka mjera koja iznosi 192 metra) prostirala se jedna pitoma planina. Na njoj je stanovao jedan od onih ljudi što su tamo još od početaka, rođeni iz zemlje, neki Evenor sa ženom Leukipom. Oni su imali samo jednu kćerku, Klito.

Kada je djevojka bila za udaju, majka i otac umriješe, a Posejdon, zaljubljen, leže s njom, a da bi utvrdio brežuljak na kome je živjela, okruži ga naizmjence prstenovima mora i kopna, kako joj ne bi mogli prići ljudi, jer u to doba još nije bilo lađa za plovidbu. Kao bog, Posejdon je lako ukrasio novi otok formiran u sredini prstenasta mora i kopna. Iz zemlje je izveo dva izvora vode (iz jednog je tekla hladna, a iz drugog topla voda!), a zemlji podario plodnost i raznoliko voće i povrće..."

Kasnije su Atlantiđani oko tih izvora napravili mnoge palače, terme, bazene i parkove. razvijenom vodovodnom mrežom pitka voda se odatle dovodila do svih dijelova carstva. Klito i Posejdon su imali deset sinova i svakom od njih su podarili jedan dio otoka. Središnji otok dobio je najstariji sin Atlant po kojemu je Atlantida kasnije i dobila ime. Atlant i njegovi potomci uspješno su vodili ratove sa okolnim zemljama i sam po sebi predivan otok ukrasili mnoštvom dragocjenosti iz pokorenih zemalja. Veliki dio tog bogatstva činio je materijal koji se vadio u rudnicima na čitavom otoku a bio je dragocjeniji od zlata. Zanimljivo je da se i u Keltskoj mitologiji spominje narod koji je došao "iz mora sa zapada" a bio je vješt u izradi oružja od neobičnog materijala kojeg su zvali "bijelo srebro".

Svojim vještim rukama Atlantiđani su glavni grad Atlantide, Posejdon, pretvorili u kraljevsku prijestolnicu dostojnu bogova. Samo središte grada nalazilo se u centru prstenova:

"...Otok, na kome je bila kraljevska palača, imao je promjer od pet stadija (960 metara). Otok i kopneni pojasevi bili su obloženi kamenim zidovima, a od kamena su bili podignuti mostovi, kule i vrata na njima. Kamen je bio različite boje: bijeli, crveni i crni. I zgrade su bile izrađene od raznobojnog kamenja, a cijeli zid vanjskog pojasa bio je obložen broncom, zid unutarnjeg pojasa bio je premazan rastopljenim kalajem, a zid same akropole - mjedi koja je imala vatreni sjaj.

U samom središtu, sveti hram Klito i Posejdona, bio je nepristupačan i okružen zlatnim zidom. U ovom hramu donesen je na svijet porod deset atlantidskih kraljeva, pa su se tu svake godine prinosle žrtve...Na žalost Atlantiđani nisu bezbrižno uživali u bogatstvima koje su im podarili bogovi. Nad njihovom civilizacijom uvijek je padala sjena straha a bacao ju je Pico Alto, najveći vulkan Atlantide. Bez obzira na poštovanje i žrtve koje su mu ukazivali Pico Alto je bio nemilostiv. U samo jednoj erupciji u vode Atlanskog oceana potopio je sav božanski i ljudski trud. Nije dopustio da iza njega išta ostane, ništa osim legende.