Krećem se sjeveroistočno. Prelazim auto-put Merida-Kankun. Zabačen, daleko od zbivanja, je Izamal.

Kada su konkvistadori osvajali Jukatan, Izamal je bio jedan od najvećih i najljepših gradova. Prije 450 godina Landa je pisao za gradove Jukatana: “… Toliki je njihov broj i tako su dobro građeni da predstavljaju divan ugođaj za oči. A ova zemlja danas nije ono što je nekada bila u doba svog procvata kada su nastajale ove građevine koje su podignute bez pomoći metala… Postoji tajna koja nije otkrivena domorocima kako su ove građevine izgrađene…Ovdje u Izamalu se ističe jedna zgrada ispred svih drugih koja je ogromno visoka i prelijepa… Stepenice od preko 30 metara širine idu prema vrhu… Na stranama su vrlo čvrsti zakrivljeni kameni blokovi… Nekoliko platformi i nivoa vodi do vrha gdje je sagrađen bijeli hram. Popeo sam se i imao veličanstven pogled sve do mora… Bilo je dvanaest ovakvih građevina u Izamalu… Niko se ne sjeća ko ih je gradio…”

Sa dolaskom Španjolaca lokalno stanovništvo je pretvoreno u roblje. Bili su primorani da sruše sve piramide i hramove, a na njihovim temeljima da izgrade crkve, manastire i kolonijalne palače. Crkva je vjerovala da će tako odučiti lokalno stanovništvo od “đavolskog vjerovanja”.

Na mjestu najveće piramide izgrađen je franjevački manastir San Antonio de Padua. Arhitekt-fratar Juan de Merida je započeo radove 1553. i dovršio ih 1561. Izgrađen je najveći atrijum u katoličkom svijetu, izuzimajući plato Sv. Petra u Vatikanu. Dimenzije su mu 520 sa 420 metara. Tolika je bila površina gornje platforme piramide Maja. Drvena figura djevice Marije je postavljena unutar manastira. Ubrzo su se počeli registrirati slučajevi izliječenja i Izamal postaje mjesto hodočašća katolika sa svih strana. U dvadesetom stoljeću Izamal polako tone u zaborav sve do posjete pape Ivana Pavla Drugog 1993.

Kako bi stvarna priča o Izamalu mogla izgledati očima historičara? Gdje prestaje legenda, a počinje stvarnost?

Pogledajmo.