Nakon što je precizno slijetanje obavljeno i potvrđeno, sljedeći zadatak je bio staviti na sebe rance, izaći van i postaviti znanstvenu opremu, te - preostane li išta vremena prije negoli se budu morali vratiti u LM i odmoriti se - nakratko se prošetati okolicom. Conrad i Bean bijahu dvojica bezbrižnih astronauta-veseljaka. Njih se neće spominjati u većini povijesnih knjiga, ali to kao da nije ni bilo važno. Ako ne ništa drugo, to ih je poštedjelo određenog pritiska. Smijali su se i šalili, presretni zbog razvoja situacije, spemni baciti se na posao. Kao što je Conrad rekao Houstonu : "Ljudi moji, jedva čekam izaći van !" Premda su izgubili nešto vremena pokušavajući ustanoviti gdje su sletjeli, Conrad i Bean predstavljali su uzor djelotvornosti čim su počeli stavljati rance. Uz malo sreće, taj se postupak može okončati za manje od dva sata i upravo im je toliko i trebalo. Načinili su nekoliko manjih pogrešaka kada su se - u žaru - pokušali osloniti na sjećanje, a ne na detaljne kontrolne popise. Međutim, zahvaljujući kontrolnim popisima, nakon samo nekoliko minuta potraćenog vremena, uspijeli su se vratiti na pravi put. I na koncu, otprilike četiri i pol sata nakon spuštanja na površinu, načinili su posljednju provjeru kako bi bili sigurni da je sve u redu, zabrtvili su odijela i zatražili radiom od Houstona dopuštenje za ispuštanje zraka iz kabine.

 

"Houston, imamo li dopuštenje za EVA ?"

 

"Pričekajte, Intrepid ! Odmah ćemo vam javiti", odgovorio im je Edward Gibson, zadužen za komunikaciju s njima.

 

Conrad nije mogao vjerovati svojim ušima. "Da pričekamo ? ! Vi ste momci izgleda zaribali !"

 

Ali, naravno, Houston nije namjeravao pustiti istraživače da dugo čekaju. Kada su kontrolne ploče bile provjerene i po posljednji put, Gibson im je poslao dopuštenje.

 

"Intrepid, možete početi EVA-u."

 

Pete Conrad nije visok čovjek. Skok od jednog metra s najniže prečke ljestava uvijek je izgledao pomalo zaštrašujuće, ali mu je on sada dao priliku odrediti ton cijele misije. Vrijeme povijesnih izreka minulo je; sada je bilo vrijeme za zabavu ! "Opaaa !" kazao je on skočivši. "Ljudi, ovo je možda bio mali korak za Neila, ali za mene je bio itekako dug."

 

Bean se uskoro pridružio Conradu na površini i, nakon što su se priviknuli na hodanje i dobili priliku uživati u pogledu na Surveyor tako im blizu, bacili su se na posao postavljanja znanstvene opreme. Kao i u Apollu 11, i oni su imali TV-kameru i seizmometar, ali ne i laserski reflektor. A imali su i bolje razrađen analizator sunčeva-vjetra i brojne druge fizikalne instrumente koji su činili ALSEP, izbačen iz programa misije Apolla 11.

 

Jedna od prvih zadaća Ala Beana bila je iznijeti TV-kameru iz spremišta za opremu (MESA-e), postaviti je na tronožac i prenijeti je 6 metara jugozapadno od LM-a, tako da Houston može vidjeti razvijanje američke zastave i kratkovalne antene koja bi poboljšala komunikaciju. Na nesreću, dok je Bean nosio kameru, okrenuo ju je pravo u Sunce i tako joj uništio osjetljivu elektronsku cijev. Nekoliko je minuta proveo pokušavajući u suradnji s Houstonom dijagnosticirati problem, ali je onda napustio kameru kako ne bi još više zaostao za rasporedom aktivnosti.

 

Većina znanstvene opreme, zajedno sa središnjom električnom centralom i odašiljačem, bila je spremljena u dva zbijena paketa nagurana u sletni stupanj. Bean ih je spustio koluturnikom i prikačio ih na prečku za nošenje - koja je poslužila i kao jarbol za radijsku antenu - stvorivši na taj način oblik sličan utegu za vježbu. Cijeli je ALSEP na Zemlji težio oko 112 kg, ali mu je težina na Mjesecu bila samo 18 kg i Bean nije imao osobitih poteškoća noseći taj teret to mjesta za postavljanje, oko stotinu metara zapadno od LM-a. Paketi s pokusima poskakivali su dok je koračao i stoga je bilo pomalo teško držati prečku, no, općenito, on i Conrad nisu imali puno problema s tim pvim nizom zadataka.

 

PROBLEMI S OPREMOM

 

Tijekom misije Apolla 12, prvi je put na Mjesecu postavljen električni generator koji je struju proizvodio zahvaljujući raspadu malog plutonijskog izvora. Termički generator davao je 75W postojane struje, a to je značilo i postojanu struju podataka s instrumenata prema Zemlji. Tijekom leta prema Mjesecu, radioaktivni je izvor bio dobro zaštićen unutar čvrste posude napravljene tako da gorivi element održi netaknutim u slučaju neplaniranog povratka u Zemljinu atmosferu. Kada su jednom došli na Mjesec, Bean je dobio zadatak izvaditi plutonijski izvor iz posude i staviti ga u generator, ali je ovaj, nakon što ga je dopola izvukao, zapeo, odbijajući se makar malo pomaknuti. Nakon nekoliko minuta petljanja s alatom za premještanje opremljenim dugom ručicom, frustrirani je Bean predložio da posudu dva-tri puta dobro udari čekićem. Conrad nije još bio spreman za tako sirovo rješenje, te je htio čekić uporabiti kao polugu. Ali, kada ni to nije upalilo, i on se odlučio za neizbježivo, te je pošteno odalamio posudu čekićem. Gorivi se element malko pomaknuo. Udario je opet, ovaj put jače. I opet. I to je pomoglo. Pouka ? "Nikada nemoj ići na Mjesec bez čekića."

 

Drugi problem s opremom uključivao je električne kablove koji su različite jedinice povezivale sa središnjom postajom. Premda su ti kablovi bili prilično kruti, na Zemlji su uglavnom ležali ravno na tlu, pritiskani vlastitom težinom. Međutim, na Mjesecu kablovi jedva da su i zamijećivali slabašnu gavitaciju, te su ostajali svijeni u petlje i zavoje koje su zadobili uskladišteni unutar LM-a. Petlje su stajala okomito na tlo, poput zamrznutog vrtnog crijeva za polijevanje. Nije tijekom misije Apolla 12 bilo nezgodnih padova zbog tih petlji, ali je potreba za izbjegavanjem kablova usporavala rad.

 

Izbjegavanje kablova bilo je pitanje promatranja svojih stopala, odnosno - što je bliže istini, promatranja stopala onog drugog. Odijela su bila toliko glomazna da su astronauti, premda su se astronauti naginjali naprijed kako bi održali ravnotežu - rijetko kada uspijevali vidjeti svoja stopala, te im je bilo teško izbjegavati prepreke. odijela su ih usporavala i na druge načine. Kako je napuhano odijelo bilo kruto, bilo je teško sviti koljena dovoljno da se klekne. Najpraktičniji način za uzimanje predmeta blizu površine, bilo je korištenje alatki s dugom ručicom. Međutim, ti su alati često i sami bili nespretni za rukovanje, te bi - kako je to Conrad prokomentirao - sve išlo puno brže da su bili u stanju posegnuti rukom k tlu. Tek su kasnije, tijekom druge "šetnje", on i Bean otkrili nekoliko zgodnih trikova.

 

Za tri sata otkako su napustili LM, astronauti su dovršili postavljanje znanstvene opreme. Bili su zaostali oko pola sata iza predviđenog rasporeda, no u svakom drugom pogledu bili su zadovoljni. Bili su opušteni - srca im nisu otkucavala brže od 90 puta u minuti - i Conrad bi zviždukao radeći, samo da je zviždukanje bilo moguće pri tlaku 260 milibara u svemirskom odijelu. Jedino što je zbilja pošlo po zlu tijekom EVA-e, bio je gubitak TV-kamere. Bila je to prva kamera u boji spuštena na Mjesec i na nesreću je prestala raditi dok ju je Bean prenosio od LM-a. Tijekom uvježbavanja, Bean nije imao prilike raditi s pravom kamerom, te nije obraćao pozornost na njena ograničenja. (Razvoj kamere se otegnuo i ona je isporučena NASA-i neposredno prije leta.) Srećom, gubitak kamere nije bio presudan s tehničkog stanovišta. Conrad i Bean su načinili mnoštvo fotografija. Istina, takvo praćenje samog rada i postupka prilagodbe bilo je skromno, ali snimljeno je puno slika stijenja, kratera, otisaka nogu i opreme koja je najviše zanimala inženjere i znanstvenike. Bilo kako bilo, stvari su se odivjale jako dobro i posada se očigledno zabavljala - šaleći se, smijući, pjevušeći i pjevajući - da je nepostoajnje TV-slike pogodilo jedino one koji te srijede ujutro nisu otišli u školu ili na posao kako bi gledali prijenos.

 

ISTRAŽIVANJE HUMAKA

 

Kada je dovršeno razvijanje ALSEP-a, s dovoljno ksiika i rashladne vode u pričuvi, Houston je dao Conradu i Beanu dopuštenje za polusatno produženje "šetnje", tako da se mogu odšetati do gromadama posutog ruba obližnjeg kratera Srednji polumjesec, za kratki izlet od sedamdeset metara sjeverno i malo na zapad od mjesta na koji su postavili ALSEP. Trebala je to biti šetnja na brzinu, budući je kontrola tražila od njih da se vrate do LM-a za nekih dvadesetak minuta i otpočnu s postupkom zatvaranja lendera. No ipak, bila je to prva prilika za posadu da iskuša svoju geološku obuku.

 

Kada je Conrad prvi otišao do mjesta za razvijanje ALSEP-a kako bi izvidio to područje, čekajući na Beana, primijetio je par čunjastih humaka širokih oko metar, i sada ih je želio pogledati izbliza. Jesu li to nekakve vulkanske formacije ? Ili nešto drugo ? Na putu do Srednjeg polumjeseca, Conrad i Bean su konačno dobili priliku pogledati ih izbliza, te su zaključili kako je najvjerojatnije riječ o velikim čepovima zbijene zemlje izbačenima prilikom nastanka kratera Glave snjegovića. Fotografirali su ih i uzeli nekoliko uzoraka, te pošli dalje. Putem su nailazili na zrnje stakla koje je ležalo na površini, a na unutarnjim stijenkama kratera Srednji polumjesec, nazreli su izloženu stjenovitu podlogu. Dvadeset minuta nije bilo dovoljno vremena za pomno razmatranje ili komentare; to je više bilo hodanje, zaustavljanje, minuta divljenja, snimanje nekoliko fotografija, uzimanje kojeg uzorka, pa ponovo put pod noge ! Ali ta žurba nije zbilja bila važna. Ako ne ništa drugo, ta im je šetnja bila iskustvo potrebno pred drugu EVA-u i ozbiljni geološki rad kojega su se tada trebali prihvatiti. A usto, bilo je jako zabavno. Zapravo, bilo je potrebno nekoliko opomena iz Houstona da bi se zbilja počeli vraćati prema LM-u.

 

Vraćajući se prema svemirskoj letjelici, Conrad i Bean su postigli dobro vrijeme, prešavši dvjesto metara za oko pet minuta. Unatoč dva zaustavljanja kako bi pokupili neko neodoljivo kamenje, uspjeli su postići srednju brzinu od oko 2,5 km/h. Tijekom druge EVA-e, kanili su povećati svoj domet na oko 400 m i ta je kratka jurnjava dokazala da će se moći lako vratiti u letjelicu ukaže li se za tim potreba. Broj otkucaja srca porastao im je na 120 u minuti i - premda su oba bili pomalo umorni - očigledno su još uvijek raspolagali i tjelesnim i mentalnim rezervama. Bili su sretni i zadovoljni postignutim.

 

ISKUŠAVANJE VISEĆIH LEŽALJKI

 

Nakon EVA-e u trajanju od četiri sata i jedne minute, posada Intrepida ponovo je napunila kabinu zrakom i poskidala kacige i rukavice. Oni bi radije bili preko noći skinuli sa sebe tlačna odijela, osobito stoga što je Conrad nehotice napunio svoju čizmu rashladnom vodom. Međutim, kako su to pokazale prethodne posade, svlačenje odijela oduzelo bi skoro sat vremena, dok bi sljedećeg jutra izgubili još nekih četrdesetak minuta. Vrijeme predviđeno za njihov boravak na Mjesecu bilo je ograničeno, pa je sat i pol predstavljalo značajan dio ukupnog trajanja njihova zadržavanja na površini. I što je bilo još važnije, NASA i posade Apollâ još uvijek nisu bili spremni riskirati da oštete patentne zatvarače i druge brtve tijekom svlačenja i oblačenja. Stoga su odijela ostala na ljudima : jeli su, porazgovarali s Houstonom o drugoj "šetnji" i potom su - oko tri i pol sata nakon zatvaranja vrata - na prozore stavili kapke i zaželjeli Houstonu "'Noć !" Čistunci bi mogli prigovoriti da sunce nije zbilja zalazilo. Konačno, do mjesnog je sutona bilo ostalo još dobrih deset dana. Ali astronauti nisu bili čistunci. Njihovi biološki satovi govorili su da je vrijeme za spavanje - i za to je bilo "'Noć !" do poziva za buđenje sljedećeg dana.

 

Conrad i Bean nisu dobro spavali. Ležaljke i grijač učinili su im počinak ugodnijim negoli posadi Apolla 11, ali nitko nije mogao ništa učiniti u pogledu uzbuđenja. Bean je uzeo tabletu za spavanje, ali mu ona nije pomogla. Ujutro je Conrad izvijestio da su spavali oko pet sati, ali, zapravo, jedva da su uopće usnuli. Zapravo su oni bili ti koji su pozvali Houston kada je došlo vrijeme za poziv za buđenje. Jedva su čekali ponovo izaći van. Nakon kratkog obroka, stali su pripremati sebe, svoja odijela i LM za dnevne aktivnosti. Dva i pol sata nakon poziva upućenog Houstonu, našli su se na površini Mjeseca.