Danas se izvještaji o viđenjima NLO-a toliko često javljaju u medijima da na njih ljudi više i ne obraćaju pažnju. Često se pokaže da su navodni NLO-i bili signalne rakete, meteorološki baloni - avioni ili njihovi tragovi. Ali to sigurno ne vrijedi za viđenja koja su se dogodila prije više stoljeća – kada nisu postojale nikakve rakete ili avioni. Moskovske dnevne novine Komsomolskaja Pravda objavile su

dokument iz jednog privatnog arhiva koji govori o NLO-u opaženom iznad Kremljajoš 1808. «Pronašao sam ovaj dokument u osobnom arhivu moskovskog senatora Petera Po ludenskog, koji je radio za carsku Tajnu službu i umro sredinom XIX. stoljeća. Rukopis je očigledno iz nekog razloga privukao njegovu pažnju«, rekao je Aleksander Afanasijev. stručnjak odjela za rukopise Ruskog

državnog povijesnog muzeja.«Ufologija zapravo nije moje područje, ali siguran sam da je ono što rukopis opisuje NLO.»

 

SJAJ NAD KREMLJEM

 

«1. rujna 1808, u 8 sati i 7 minuta navečer, na nebu. vedrom i posutom zvijezdama, pojavio se fenomen, po svojoj ljepoti i oštrini, kao i sjaju i enormnoj veličini, neusporediv s bilo čim dotad viđenim.

Kad smo ga primijetili, privučeni glasnim praskom, uspinjao se u luku preko obzora, od 55 do skoro 90' Na kon što je prešao tu udaljenost u trenutku, zaustavio se među oblacima otprilike iznad Kremlja,

i izgledao je kao dug ravan tanjur oko devet aršma (6,35 metara) dug i pola aršina (0,35 m) debeo. Zatim je na njegovom prednjem rubu. okrenutom pre ma jugozapadu, bljesnula ovalna vatra, nekih

dva aršina (1. i m) duga i aršin i pol (1,05 m) široka, s plamenom koja se jedino može usporediti sa sjajem zapaljenog fosfora.

Lebdeći u krugu bez otvorenog plamena ili iskri, ipak je obasja vao sve oko sebe poput danjeg svjetla; zatim se plamen ugasio, svjetlost je nestala, ali svijetli tanjur je ostao i počeo se prilični)

ravnomjerno uspinjati okomito prema gore. dosegao je zvijezde i mogao se vidjeti još oko dvije minute, a tada je. bez nestajanja, postao nevidljiv zbog svoje izvanredne visine.» Opisani zagonetni

objekt doista podsjeća na moderne opise NLO-a po svojoj sposobnosti da se naglo zaustavi i pokrene, isijavanju svjetlosti i pravilnom obliku. Međutim. Afanasijev odbacuje mogućnost da je rukopis lažan.

«Nemoguće. Rukopis je napisan na autentičnom papiru,

proizvedenom 1805. Pravopis i stil očigledno pripadaju početku 19.

stoljeća, a autor je morao biti obrazovana

osoba vjerojatno profesor Moskovskog državnog sveučilišta, budući da se sveučilište nalazi upravo preko puta Kremlja« Istraživač se obratio astronautima, nadajući se da će otkriti čemu je autor rukopisa zapravo

bio svjedok, ali astronomi su mu neočekivano pomogli identificirati autora. «1808. na sastanku Moskovskog prirodoslovnog društva, Andrej Cebotarijov. 24-godišnji profesor kemije s Moskovskog sveučilišta izvijestio je o meteoru koji je vidio«, kaže Galina Ponomarijova. Stručnjak s Državnog astronomskog sveučilišta «Naravno da to nije bio meteor, ali u to je vrijeme svaki objekt na

nebu bio identificiran kao meteor«

 

ČEBOTARIJOVA SKICA

 

Rukopis je bio popraćen skicom koja je prikazivala ono što je Chebotarvov vidio. 1. 13. rujna 1808, u 20:07 na Moskovskom državnom sveučilištu Cebotarijov je začuo praskavu buku. Po gledavši kroz prozor ugledao je pravokutni objekt dug 6,35 metara

i širok 0,35 metara, kako se uspinje u luku.2 Objekt se naglo zaustavio iznad Kremlja na visini od dva do tri kilometra. Na

bočnom dijelu bljesnula je blistava vatrena kugla, promjera oko 1,5 metara. Blistava svjetlost trajala je pet sekundi.

3. Kad se blistava svjetlost ugasila, objekt se počeo ravnomjerno dizati okomito u vis i bio je vidljiv dvije minute.

«Svrha ovog dokumenta za mene je i dalje zagonetka«, dodao je Afanasijev, «U početku sam pretpostavljao da se radi o skici za članak u novinama, ali ni novine Moskovskog državnog sveučilišta

ni bilo koja druga moskovska publikacija nisu objavile ovaj materijal» Moguće je da je Cebotarijov pripremao članak za bilten Moskovskog prirodoslovnog društva, ali on zbog nekog razloga nikada nije

objavljen i ostao je u arhivu sve dok ga nije otkrio Peter Poludenski. Na kraju su rukopis ponovno otkrili moderni istraživači i mogao bi biti objavljen za širu javnost.