PROČITANO

708

PUTA

OD 14.01.2018.

MONUMENTALNI TIKAL

Razlog mog dolaska u sjevernu Guatemalu je Tikal, “glavni grad Maja”. U američkim konzularnim informacijama upozoravaju me da se povremeni napadi na turiste dešavaju na putu za Tikal, a i u samom arheološkom parku. “Turistička policija koja patrolira unutar arheološkog parka je značajno smanjila kriminalne incidente, ali još nije postignuta kompletna sigurnost. Većina napada se dešava u izoliranim područjima dalje od glavnog trga, kao što je Hram broj 6.” (Naravno, to je bio prvi dio ruševina koje sam sam obišao.)

Tikal u prijevodu znaci “Grad glasova”. Na piktoglifu koji predstavlja Tikal tražim “glasove”; nema slika životinja. Piktoglif se sastoji od četiri manja i jednog većeg slikovnog znaka. Na većem znaku su prikazane ruke u prijateljskom stisku (tako bih ga barem ja protumačio) sa tri polukružne linije iznad i deset crtica ispod. Ostali znakovi su simbolične naravi: zvijezde, polukrugovi, crtice, paralelne i polukružne itd. Očito da je svaka od njih simbolizirala neki proces; koji, to ostaje zasad tajnom.

UNESCO je 1979. proglasio Tikal “Monumentom svjetske baštine”. S pravom se smatra jednim od najvažnijih kulturnih i prirodnih rezervata u svijetu.

“GLAVNI GRAD” MAJA

Tikal je, prema procjenama, izgrađen oko 800. godine prije nove ere da bi bio neprekidno naseljen u narednih 1.700 godina. Grandioznost grada otkriva da je Majama Tikal bio neobično važan kao “religiozni, naučni i politički centar” (kako to autori stručnih knjiga vole da kažu). Na stotinjak kvadratnih kilometara pronađeno je 4.000 građevinskih struktura: od hramova i piramida do trgova, administrativnih zgrada i skladišta.

Stanovništvo Tikala je brojalo između 50.000 – 500.000 ljudi tokom “klasičnog perioda” i ako je neki grad bio “glavnim gradom Maja”, to je onda bio ovaj.

Pedesetak kvadratnih kilometara sam prošao uzduž i poprijeko i popeo se na vrh svakog hrama, piramide i palače. I našao dovoljno vremena da sjednem, dodirnem kamen, vratim se u prošlost i pokušam prizvati scene posjeta kosmički obrazovanih Maja.

U glavi mi teče zamišljeni razgovor izmedju čovjeka XXI stoljeća i Maja.

XXI: “Jedna stvar mi ne ide u glavu…”

Maja: “Koja?”

XXI: “Kako to da vi niste razvili alate i tehnologiju, a bili ste toliko mudri?”

Maja: “Misliš li ti da mudrost i ljubav zrači iz alata? Ali, meni su jasne tvoje nedoumice. U vašem svijetu je manje osjetilnih organa i čula… a vi to nadomještate alatima i tehnologijom. Ali, zapamti, to nikako nije znak da ste superiorniji! Naprotiv.”

Ovaj lajtmotiv mi se stalno ukazuje pred očima. Mudrost ne dolazi iz tehnologije. A da li tehnologija proističe iz mudrosti? Ili nas tehnologija uljuljka u mišljenju da smo dostigli naročiti visok nivo… a u stvari nas samo limitira i onemogućava u razvoju mentalnih sposobnosti?

Prigušena ljepota Tikala me ne zbunjuje. čudnovate građevine su skrivene iza naslaga zemlje i biljnog svijeta; korijeni stoljetnih stabala prekrivaju kamene stepenice; vlaga se duboko uvukla u nekad perfektno izvajane kamene blokove.

Hladni kamen Tikala odiše mirnoćom i skladom sa okolinom. Gusto zelenilo, pomalo močvarno tlo i izgubljeni mostići ne mogu skriti činjenicu da je ovaj, nekada najveći grad Maja, blistao sa veličanstvenim zgradama, jezerima i kamenim mostovima.

STRUKTURA BROJ ČETIRI

“Struktura broj četiri, zapadno od Velikog trga, je visoka 96 metara. To je čini najvišom strukturom koju je sagradila indijanska ruka u Americi”, može se usput čuti od vodiča.

“Razlika između piramida i hramova je u tome sto piramide imaju sve četiri strane iste, a hramovi imaju prednju, ulaznu stranu koja se razlikuje od ostalih…” čujem u prolazu.

“Piramide su izgrađene u savršenom odnosu sa stranama svijeta…” ili “Maje su se plašile dolaska 2012 godine koja je za njih bila kraj svijeta (?)”.

Vodiči oblikuju mišljenje turista. Nekad kažu nešto korisno… a nekad nisu ni svjesni kako su daleko od istine.

Put ka istočnom obodu Tikala je pust. Mir narušavaju moji koraci i… udar plodova o tle sa stoljetnih stabala. Onda mi se učini da ti plodovi, nalik našem divljem kestenu, padaju oko mene. Zastajem. Jedan, dva, tri… redom jedan za drugim koštunjavi projektili dolaze iz vrha krošnji. Fiksiram pogled i prepoznajem obrise majmuna. Do njega još jedan, i još jedan. Trojica

vragolana, zakačeni repom za grane, rukama beru plodove, a ja sam im meta. Susreti treće vrste. Srećom nisu baš bili vrlo precizni.

Nailazak na prve kamene hramove me ispunjava u potpunosti. Grad izgubljen u vremenu. Elegancija trgova. Perfektno zakrivljeni ugaoni blokovi. Stepenice za stepenicama. Platforme na vrhu. Uski hodnici, male prostorije i prolazi upereni ka nebu.

Najimpozantnija građevina Tikala, tzv. “Struktura broj četiri”, je najviša struktura u Gradu. Stotinjak metara iznad zemlje i, vjerovatno, 15-ak metara ispod površine. (Zamislimo dva UNIS-ova nebodera jedan na drugom.) Stepenice i zidine hrama je okupirala šuma tako da samo vrh štrči, netaknut. Drvene stepenice sa strane su napravljene za posjetioce da se popnu. Kada se napokon nađemo na vrhu građevine, zastaje dah. Ispred se pruža neometan pogled na džunglu desetinama kilometara unaokolo. Vide sa samo vrhove krošnji i… iznad njih, vrhovi piramida i hramova Tikala.

Koliko simbolike se osjeća na ovom vjetrovitom mjestu. Pogled prema zemlji; ljudi su nalik sićušnim insektima. Netom ispod je moćna džungla iznad koje se izidgla građevinska ruka Maja. Za posmatrače sa tla mi se nalazimo između Zemlje i neba.