S praktične točke gledanja, prva tri uspješna slijetanja bila su prije svega pokusni letovi. Istraživanje i znanstveni rad bili su u drugome planu, a, uostalom, lunarni moduli koji su korišteni tijekom tih misija, jednostavno nisu mogli nositi puno opreme. LM je bio građen kao vozilo jedva dovoljno za obavljanje misije i uvijek se trebalo boriti kako bi se u predviđenoj ukupnoj masi našlo mjesta i za znanstvenu i istraživačku opremu. Povjerenje u svemirsku letjelicu - pomiješano sa stalnim poboljšavanjem njenih svojstava - dopuštalo je mala povećanja u količini korisnog tereta koji bi mogao biti spušten na Mjesec, ali, s gledišta praktičnosti, Apollo 14 je bio otprilike najsloženija misija koja je mogla biti obavljena izvornom Apollo tehnologijom.

Naravno, NASA i "svemirska" zajednica u cjelini uvijek su željeli od misije dobiti puno više od onoga što su dva astronauta-pješaka mogla postići tijekom trideset sati zadržavanja na površini. Početkom pedesetih godina, raketaš Wernher von Braun, astronom Fred Whipple i popularizator znanosti Willy Ley objavili su u Collier's Magazineu niz članaka u kojima su opisali hipotetično slijetanje na Mjesec u punom većim razmjerima. Oni su očekivali da će posada od pedeset lunarnih istraživača otputovati na Mjesec u tri velika landera sastavljena i napunjena gorivom u Zemljinoj orbiti. Dva od lendera mogla bi obaviti kružno putovanje do Mjeseca i natrag : na putu k Mjesecu, u svakome od njih bilo bi po dvadesetoro ljudi. Treći lender bio bi teretnjak, u kojemu bi bila desetorica astronauta i teret od oko 300 tona - skupa s gorivom potrebnim za povratak. Von Braun i ostali zamišljali su da bi ekspedicija ostala na Mjesecu šest tjedana, stigavši neposredno nakon mjesne zore i proboravivši na površini tijekom dvotjednog dana i sljedeće noći, te otišavši pred sam sumrak drugog lunarnog dana. Radije negoli da žive u brodovim, istraživači bi - nakon istovara tereta - rastavili skladište i polucilindrične odjeljke od kojih je bilo sastavljeno uporabili kao nastambe. U jednoj takvoj nastambi boravili bi ljudi, dok bi druga bila laboratorij. Naravno, trebalo bi premještati puno materijala i von Braun i ostali, opskrbili su ekspediciju dizalicama, po jednom za svaki od brodova, te trotonskim gusjeničarima. Jednom kada bi baza bila podignuta, gusjeničari bi mogli biti korišteni kao vozila za istraživanja, isprva za izlete u neposrednu blizinu, a onda, neposredno prije svitanja drugog dana, za 300-kilometarsku vožnju do nekog velikog kratera gdje bi se moglo - kako su se nadali - nepobitno, jednom za uvijek, saznati jesu li lunarni krateri nastali udarima meteorita ili vulkanskim djelovanjem.

(U stvarnosti, kvalitetne fotografije načinjene instrumentima kakvi su palomarski teleskop na Zemlji i svemirska letjelica Lunar Orbiter, pružile su dovoljno podataka da se, prema većini planetologa, nađe odgovor na to pitanje općenito u korist udarnog porijekla kada je posrijedi velika većina tvorbi puno prije Apolla 11.)

Von Braunova zamišljena lunarna ekspedicija bila je vjerojatno veličanstvenija od ičega što je bilo moguće za prvu misiju. Međutim, da globalna politika nije silom ubrzala razvoj svemirskih istraživanja u njihovoj ranoj fazi i da smo stigli razviti svoje sposobnosti u orbiti i u nju postaviti infrastrukturu, možda bismo na Mjesec išli s nakanom da na njemu postavimo stalni bazni logor. Uistinu, čak je i unutar ograničenja Apolla, NASA razmišljala o izradi teretne inačice LM a bez posade, kojom bi pružila potporu dugotrajnijim boravcima na površini Mjeseca, te kojom bi, na koncu, i omogućila postavljanje skromne lunarne baze. Ali, krajem šezdesetih, sa smanjenim proračunom i snovima stavljenim "na čekanje", bilo je moguće jedino poboljšati LM, tako da posade mogu imati više opreme, pa time i duže ostati na površini i više se udaljiti od lendera.

Naravno, NASA nije odmah u početku mogla znati koliko će brzo biti ostvareno prvo spuštanje. Većina ljudi u projektu Apollo svim je silama samo nastojala isplanirati, izraditi i provjeriti uređaje prvog naraštaja. Stoga, dok ti prvi uređaji nisu bili spremni za testiranje, agencija nije razmišljala o poboljšanjima ili naprednijim misijama. Tek u rujnu 1967. g, NASA je bila spremna razmisliti o poboljšanom LM-u koji bi nosio - kako se pokazalo - skoro tonu dodatne opreme i namirnica. Budući bi produktivnost mogla biti poboljšana jedino ako bi astronauti ostajali duže na Mjesecu, veći dio tog dodanog tereta otpadao bi na hranu, vodu, kisik i izvore struje. Međutim, kako su istraživanje i geološki rad na terenu trebali biti u žarištu trodnevnih "J" misija, razgovaralo se i o električnom automobilu. Međutim, prve procjene su govorile da bi bilo mjesta samo za rover težak oko 225 kilograma, a nije bilo izvjesno da bi uopće moglo biti izrađeno pouzdano i korisno vozilo te mase.

Nekih pola stoljeća, lunarni automobili povremeno su se pojavljivali u književnosti, da bi tada, u godinama koje su uslijedile nakon drugog svjetskog rata, oni ponovo oživjeli među članovima svemiroletačkog bratstva koje je počinjalo ozbiljno razmišljati o onome što bi se moglo učiniti na Mjesecu, jednom kada von Braunovo oružje V-2 preraste u pravu svemirsku raketu. što je još važnije, ljudi su počeli razmišljati o nekih inženjerskim pojedinostima - o težini vozila, o izvorima struje, o gaznim površinama na različitim podlogama. Prirodno, bio je potreban novac da bi se vozila izvukla iz te planerske faze, a on nije stigao do prvih ushićenih dana Apolla. Za roverom nije postojala trenutna potreba, ali s mislima na konačnu izgradnju lunarne baze, činilo se mudrim načiniti jedno malo ulaganje. Izrada bi mogla potrajati nekoliko godina, a postupak bi mogao napredovati uz utrošak svota od tek nekoliko stotina tisuća dolara. (Usporedbe radi, cijeli je Apollo koštao oko 24 milijarde ondašnjih dolara.) Mnogi od potpisnika ugovora (Boeing, Grumman, Bendix i drugi) i sami su ulagali vlastiti novac namijenjen istraživanjima kako bi stekli početnu prednost bude li NASA zbilja odlučila staviti rover u Apollo. Vrhunac tih ranih napora bila je zamisao nazvana MOLAB (Mobilni laboratorij) : trotonski dvosjed sa zatvorenom kabinom i dometom od oko 100 km. 1964. g, Marshall Space Flight Center nagradio je zamisli Boeinga i Bendixa, te su te dvije tvrtke 1966. g. izradile šest puta laganije prototipove koji su, početkom sljedeće godine, bili podvrgnuti terenskom ispitivanju u pustinji blizu Yume, u Arizoni, te znanstvenim testovima blizu Flagstaffa. Međutim, postalo je jasno kako je lunarna baza jako daleko u budućnosti, te da neće biti potrebe za tako velikim vozilom. Nakon pokusa, MOLAB je arhiviran, ali nije bilo nikakvo čudo što se NASA obratila upravo Boeingu i Bendixu - uz dodatak General Motorsa - kada je došlo vrijeme za izradu laganog rovera za J misije.