"Ljubav je energija" začuh svoju davnu misao " ljubav je lijek, ljubav je život." tutnji u mojoj glavi.
Ovih dana je njegovo mjesto za stolom prazno, njegova fotelja odiše mirisom njegova parfema, ali je prazna, u krevetu naslućujem obrise njegova tijela i dodirujem jastuk da vidim njegovo uvijek nasmiješeno lice.

Što je uistinu ljubav i gdje ona nastaje?
Osluškujem tišinu ove besane i samotne noći i pitam se kako ona nastaje u meni, kako nastaje u njemu, koji su putevi istinskog sjedinjenja.

Prisjetih se jednog davnog sna u kojem sam na obroncima vremena pokušavala pronaći izvor te čudesne energije. Zatvorih oči i nađoh se ponovo u trenutku u kojem se iznenada nešto, do tada nepoznato, ugnjezdilo u meni, a ja tome nećemu nisam znala dati ime.

"Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje lova." pomislih i krenuh ove noći još jednom na putovanje u još neodkrivene djelove svijesti.

Tu iza zrcala svakodnevice se krije izvor na kojem moram udahnuti snagu da izdržim, da ustrajem, da budem obrana njegovim strahovima, lijek njegovim bolovima, energija njegovom umornom srcu.

"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." pročitah davno ovu nerazumljivu rečenicu u knjizi o istraživanju mozga.

Nanograma čega?
Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona?
Gomilaju se pitanja u mojoj glavi.
Razmislih o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:
“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet."
I na koncu je dokazano da zbog nedostatka živaca, neurona i sinapsi, papučica za komunikaciju s drugim organizima i organizaciju svoga rabi svoj stanični skelet.
Misao davnog znanstvenika me potiče na razmišljanje.

Logični kandidati za objašnjenje tog procesa su mikrocjevćice koje, svojom građom i djelovanjem, čine citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake moje moždane čelije.
Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te hipoteze. Ulazeći sve dublje u nanosvijet, promatrajući i brojeći formacije u tom čudesnom svijetu, znanstvenici su odkrili spiralne oblike posložene po zakonu Fibonaccijevih brojeva u samim strukturama mikrocjevćica iz kojih izrasta stanični skelet. Tu su se susreli i sa zakonom zlatnog reza i spiralnom dinamikom koju susrećemo svuda u prirodi.

Slijedim svijesno zlaćanu spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet samospoznaje, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina.

Imitirajući djelovanje u mikrocjevćicma citoskeleta, znanstvenici su stvorili computersko računalo kojim nevjerojatno povećavaju mogućnosti njegovih izračunskih sposobnosti (primjerice, deset na šesnaestu stanja bitova po sekundi po ćeliji).
Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zalonu, pred mojim očima, slažu moje misli, odjednom vidim napisane moje osjećaje.

Jesu li okidanja neurona u mojoj glavi ono još ne dokazano “sitno zrno” svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli?
Ja znam da živčane stanice i sinapse u mozgu funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača u računalu.

Moji neuroni imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrocjevćica koji svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sinapsi i grade mrežu moje svijesti.

Ulazim u isprepleteni svijet svijesti, misaono lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je skelet mojih neurona, bezbroj mikrocjevćica se djelotvorno organizira i ja, kao Alica, ulazim u čudesan svijet iza ogledala svijesti. Moja misao se širi i prolazi kroz te male tunele.
Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajem njihovu neizračunljivost.
Moja svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa mi to onemogućuje spoznaju o procesima iz kojih proizlaze sva moja duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije moje svjesne spoznaje.

Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.

Nalazim li se ja doista u Platonovoj špilji i zbog toga spoznajem samo sjene istinskog života?
Možda sam ipak ušla u Alicin djetinji svijet, možda sam dotakla i osjećajem razumjela ono što sam kao malena djevojčica čitala i tada ništa nisam razumjela?

Pokušavajući pronaći odgovor na ta pitanja uđoh još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje, među sjenke moje duše. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena.
Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu. Crna kraljica, okrutna u svojoj želji za pobjedom, stoji između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke mog života. Elektronska muzika odzvanja u mojim ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu.

"Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti" reče mi boginja mjeseca i smrti. "Na drugoj strani mene je svjetlo kojem hrliš"
"Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom.
"Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka." odgovori mi crna kraljica, skrivajući jedan dio svoga lica.
Iz jednog tamnog ogledalca izađe Bijeli kralj i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah.
Mladić ju je promatrao samo s njene svjetle strane i na sreću nije osjetio njen bjes.

Molećivo pogledah u zvjezdano nebo. Ispred mene se prosu svjetleći trag i postade most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na početku mosta. S druge strane mosta nazirem sav u bijelom blješteći lik žene sa suncem u kosi.
"Tamo na tebe čeka tvoja boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina ovog trenutka.
Moje srce zatreperi strahom, ali želja je bila jača.
"Što moram učiniti" upitah tiho
"Moraš obraniti bijeloga kralja, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca."
"Gdje je bijeli kralj?"
"Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život." reče mi žena u crnom
"Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno
"Tvoje misli će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole život"
"Tko sam ja u ovoj igri?" upitah nesigurno.
"Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi tamna strana moje svijesti.
U jednom ogledalcu svijesti ugledah trg cvijeća i lomaču i crkvene oce. Bijeli kralj vezan za stup muke se nasmješi. Pogledi nam se sretoše. Prepoznah oči boje sna koje su polako gubile sjaj.

Crna kraljica promjeni haljinu snagom sunca koje se naziralo na istoku.
"Kreni prema lomači" začuh misao koja je dolazila iza ogledala svijesti, osjetih uskovtlavanje nove energije i ja krenuh.
Crkveni oci dadoše znak, krvnici zapališe brezovinu. Moja misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih dodir koji zaustavi vrijeme.
Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.

Ta misterija me cijeli moj život slijedila u stopu i ja sam pokušavala još od djetinjstva otkriti izvor onog još uvijek nedovoljno shvaćenog i neizgovorenog.
Noćas sam putujući citoskeletom dospjela u kristalni labirint mojih zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susretoh svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslutih budućnost. Sjene noćas oživješe i ja prepoznah LJUBAV, kao nekada davno Giordano Bruno, u liku boginje lova. Diana me noćas ponovo vratila u život.

Bila sam uistinu u svijetu svjetla i sjena, svjesno doživjela sjenke duše, tu kontroverznu i od strane mnogih znanstvenika napadanu tvrdnju.

Sviće, na horizonu se rađa novi dan i ja spoznajem da je upravo, ta još neriješena i za sada nemoguća izračunljivost u kvantnom svijetu ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i odkriti tko prede niti iz koje proizlazi mreža našeg vremena i LJUBAV.

Ovo jutro mi potvrđuje i davno pročitanu izjavu:
“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”
Sören Kiekegaard