Lutajući polovi

 

Jedan od najintrigantnijih ljudskih elemenata teorije o tatajućim polovima profesora Charlesa Hapgooda jest da jeAlbert Einstein vjerovao da je istraživanje tog predmeti poželjno i da "ne bi bilo opravdano a priori odbaciti tu ideju kao avanturističku". Einsteinovo pismo Charlesu fhpgoodu, datirano na 24. studenog 1952., objavljeno je Irttepgoodovoj knjizi The Path ofthe Pole: Alesto primam poruke od ljudi koji žele moj savjet u pogledu njihovih neobjavljenih ideja. Ne treba ni spominjati da te ideje vrlo rijetko posjeduju znanstvenu valjanost. Sama prva poruka, međutim, koju sam primio od g. Hapgooda, elektrizirala me. Njegova ideja je originalna, velike jednostavnosti, i - ako nastavi samu sebe dokazivati - od velike važnosti za sve što je vezano uz povijest Zemljine površine.

 

Hapgood je počeo svoje istraživanje lutajućih polova kao rezultat njegovog zanimanja za zemljopis i drevne mape, što je dovelo do njegovog ponovnog otkrića karte Pirija Reisa, rukom iscrtane turske pomorske mape koja je podigla prašinu još u 16. stoljeću. Prema njenim izvorima, mapa je bila nacrtana nekoliko godina nakon što je Columbo započeo svoje prvo putovanje prema Amerikama. Admiral Piri Reis, kartograf te mape, zabilježio je daje njegova mapa svijeta bila izvedena iz vrlo starih referentnih mapa. Pobližim ispitivanjem Hapgood je primijetio prisutnost sferne trigonometrije u izgledu mape i detaljno poznavanje globalnog zemljopisa koje je uključivalo obalnu liniju Antarktika u nekom davnom vremenu kad je ovaj bio slobodan od leda. Mapa je bila točna u vrijeme kad nitko nije mogao poznavati obalna područja Antarktika. To je potaknulo Hapgooda da potraži neko objašnjenje što ga je naposljetku dovelo do njegove kontroverzne teorije.

 

Prema Hapgoodovoj teoriji lutajućih polova, svakih 20.000 do 30.000 godina Zemljine kontinentalne ploče naglo se gibaju kao cjelina preko velikih udaljenosti. Taj fenomen, poznat kao pomicanje kontinenata, zbiva se i danas ali znatno sporijim tempom. Njegova teorija kaže da ako se pojave uvjeti koji stvaraju neravnotežu u Zemljinoj giroskopskoj vrtnji, Zemljine ploče će se gibati na takav način da vrate Zemlju u uravnoteženu vrtnju.

 

Geološki pokazatelj koji sugerira da su polovi mogli biti u različitim položajima tijekom Pleistocena impresivan je. Koristeći geomagnetske pokazatelje i karbonsko datiranje, Hapgood prepoznaje položaje četiriju prijašnjih polova i mapira njihove prijelazne putanje. Prije kojih 11.600 godina, prema kraju Pleistocena, Sjeverni pol se pomicao prema njegovom sadašnjem položaju u Arktičkom oceanu; prije 50.000 godina bio je u Hudsonovom zaljevu; prije 75.000 godina bio je u Greenlandskom moru; a prije 120.000 godina pol je bio na Yukonskom teritoriju u Kanadi.

 

Kako se to pomicanje može javiti, jednostavno je objašnjeno Zemljinom strukturom. Mi živimo na kori, vanjskoj plohi, koja se sastoji od šest glavnih kontinentalnih ploča i nekoliko manjih. Unutrašnja jezgra sastoji se od čvrstog željeza, koje je okruženo vanjskom jezgrom od tekućeg željeza. Jezgru okružuje plašt, koji se sastoji od rastaljenih stijena (donji plašt) i krutih stijena (gornji plašt). Gornji plašt i kora su labavo povezani i mogu kliziti jedan preko drugog, čiji je najneznatiji efekt pomicanje kontinenata. Teorijski, svaki sloj se može gibati neovisno o drugim slojevima. Prema Hapgoodu, gornja dva sloja mogu kliziti ako se primijene određene sile, dok jezgra, os i orbita planeta ostaju nepromijenjene.Teži dio glasi - koja sila uzrokuje klizanje? Prema Hapgoodovom mišljenju, centrifugalni moment ledenih kapa, ekscentričnih prema polovima, daje tu silu. Težina leda na polovima stvara neravnotežu u Zemljinoj vrtnji. S vremenom to se pojačava do točke kad je potrebna promjena kako bi se ispravila neravnoteža. Hapgood je shvatio da nije trebao čitav planet promijeniti položaj oko svoje osi kako bi održao svoju ravnotežu. Trebala se pokrenuti samo vanjska kora, upravo kao što labava kora oguljene naranče može kliziti oko unutrašnjeg ploda. Predvidio je katastrofično i dramatično kretanje čitave kore koje je omogućilo polarnim ledenim kapama da se otope u novoj, toplijoj klimi. Led bi se tada počeo stvarati na novim polovima, čekajući idući pomak. Brzo kretanje kore, naravno, stvaralo bi pustošenje u okolišu. Ako je sadašnja razina seizmičke i vulkanske aktivnosti bila rezultat pomicanja ploča između jednog i četiri centimetra na godinu, mnogo brži tempo promjene vjerojatno bi bio apokaliptičan. Na koji god način da su se polovi pomakli, regionalne klime posvuda dramatično bi se izmijenile. Premješten polarni led otopio bi se, uzrokujući nevjerojatne potope. Nova polama područja zamrznula bi se u relativno kratkom vremenskom razmaku, gotovo trenutno ubijajući život koji je bio priviknut na topliju klimu. Područja približavanja klima pomaknula bi se; pustinje bi primile kišu, dok bi kišne šume postale pustinje. Biljke i životinje trebale bi se prilagoditi na nove uvjete ili izumrijeti. Dokazi upućuju na to.

 

Smrznuti nanosi tla, kamena, biljnih i životinjskih ostataka, obično poznati kao muck, postoje na Aljaski. Profesor Frank Hibben sa Univerziteta New Mexico objašnjava: "Na mnogim mjestima aljaski muck je upakiran sa životinjskim kostima i ostacima u teretnim vagonima. Kosti mamuta, mastodonata, nekoliko vrsta bizona, konja, vukova, medvjeda i lavova pričaju priču o životinjskoj populacijLunutar te smrznute mase leže iskrivljeni dijelovi životinja i stabala izmiješani s ledenim staklom i naslagama treseta i mahovine. Izgleda kao daje usred nekakve kataklizmičke katastrofe prije deset tisuća godina čitav svijet živućih životinja i biljaka bio iznenada zamrznut usred gibanja, poput nekakve mračne šarade. Iskrivljena i potrgana stabla su nagomilana u iscijepane mase...barem četiri značajne naslage vulkanskog pepela mogu su otkriti u tim nalazištima, iako su krajnje iskrivljene i izobličene." U katranskim jamama La Brea u južnoj Kaliforniji više od 565 vrsta životinja je fosilizirano u ljepljivom katranu (asfaltu) pred nekih 10.000 godina.Tijekom prvog iskapanja 1906. znanstvenici su našli koštano ležište koje je sadržavalo preko 700 lubanja sabljastog tigra. Kombinirane sa vučjim lubanjama, u prosjeku ih je bilo 20 po kubnom yardu.  Tamo je postojalo više kostiju nego katrana i otkrivene su "slomljene, razmrskane, iskrivljene i izmiješane u najheterogeniju masu", gotovo identičnu mućku sa Aljaske. Pronađeno je također stotinu tisuća fosiliziranih ptica, što predstavlja preko 138 vrsta od kojih je 19 izumrla.

 

Tijekom tog istog vremenskog razdoblja, mamuti su bili ubijeni na sličan način. John Massev Stevvart, pišući u Smithsonianu, procijenio je da je više od 500.000 tona mamutskih kljova bilo zakopano duž sibirske arktičke obale. Nekoliko tuceta smrznutih mamutskih leševa nađeno je sa još netaknutim tkivom kao stoje Jarkovski mamut. Uginuli su iznenada, a u njihovim želucima nađena je neprobavljena biljna tvar koja je uključivala travu, zvončiće, divlji grah i ljutić. Znanstvenici su zaključili da su neki od mamuta uginuli od gušenja, ali općenito, uzrok smrti nije ustanovljen.

  

Pomak Sjevernog pola iz Hudsonovog zaljeva na njegov sadašnji položaj u Arktičkom oceanu objasnio bi zagonetna izumiranja i masovna pokapanja koja su se zbila krajem Pleistocena. U vrijeme pola u Hudsonovom zaljevu, sjeverna sibirska obala imala bi istu zemljopisnu širinu kao stoje danas ima Japan, daleko izvan Arktičkog kruga. Ali kad su se polovi pomaknuli, klima bi se vrlo brzo promijenila unutar nekoliko dana iz ljetne savane gdje su mamuti pasli travu u smrznutu pustoš. U njegovoj teoriji Hapgood također objašnjava sile koje formiraju planine kao funkciju gravitacije, lako su sile koje izgrađuju planinu očito složene, načela su jednostavna za objasniti. Kako se jedno područje kopna kreće prema polu, pošto polumjer i opseg Zemlje postaju kraći, postoji manje površinsko područje za gibanje. (Arktički krug i ekvatorijalni opseg razlikuju se za 13.000 milja.)

 

Postoji višak površine, i taj se, povučen gravitacijom, mora presaviti. Planine ne bivaju povišene, već se površina povlači bliže Zemljinoj jezgri. Sila gravitacije preko velikog područja savija površinu u malo područje da uskladi njen novi položaj na zemaljskoj kugli. U suprotnom smjeru, kako se kopno odmiče od pola, mora se proširiti. Pojavit će se glavni usporedni rasjedi sa manjim rasjedima pod pravim kutevima. Gdje se ti rasjedi jave, rastaljena stijena odozdo ispunjava raspuklinu. Prema Hapgoodu, pokretanja kopna prema i od ekvatora tijekom milijuna godina proizvela su planinske lance kojima se danas divimo.

 

 

Galaktički superval

 

Još jedna, novija teorija objašnjava da je globalno zagrijavanje krajem zadnjeg ledenog doba bilo rezultat kozmičkog fenomena poznatog kao galaktičkisuperval,a predložio ju je fizičar dr. Paul LaViolette. Prema LaVioletteu, svakih 13.000 do 26.000 godina galaktička jezgra (ispupčenje [u galaktičkom disku; op.prev.] gdje postoji golemi broj zvijezda) emitira intenzivno kozmičko zračenje. To zračenje, kojeg čine visoko-energetski elektroni i elektromagnetsko zračenje (od radio-valova do X-zraka i gama-zraka), izjedruje iz jezgre Galaktike u "supervalu" koji putuje brzinom bliskom brzini svjetlosti. Kad superval konačno dosegne naš Sunčev sustav, nekih 28.000 svjetlosnih godina od galaktičke jezgre, on mijenja ponašanje Sunca. Naš Sunčev sustav obavijen je kozmičkom prašinom i krhotinama koji su poznati kao Oortov oblak. Prema La-Violetteovoj teoriji, kad superval prođe kroz taj oblak, on sa sobom donosi veliku količinu prašine, a kad ta prašina dosegne Sunce ona služi kao gorivo za sunčevu peć. Kao rezultat, pojačava se aktivnost Sunčevih bljeskova a Sunčeva korona i fotosfera se povećavaju - s drastičnim klimatskim učincima po Zemlju. Povećana Sunčeva aktivnost uzrokovala bi iznenadne periode zagrijavanja za Zemljinu klimu. Štoviše, kozmičke čestice koje su ušle u Zemljinu atmosferu bile bi uhvaćene Zemljinim magnetskim poljem i činile bi pojaseve zračenja u gornjoj atmosferi. U jednom jedinom danu, energija unesena u Zemljinu atmosferu bila bi ekvivalentna

Milijardu-tonskoj hidrogenskoj bombi. Ti klimatski efekti trajali bi nekoliko tisuća godina.

 

Prema LaVioletteu, jedan takav superval bio je odgovoran za drastične klimatske promjene kakve je naš planet prošao prije 15.300 i 14.150 godina stoje naposljetku prekinulo ledeno doba i uzrokovalo izumiranje brojnih vrsta. On također vjeruje da dokazi sugeriraju da su se zbila dva posebno intenzivna Sunčeva bljeska pred oko 12.840 godina i 12.730 godina, proizvodeći velike izbačaje koronalne mase koji su zahvatili Zemlju. LaViolette vjeruje daje iznenadno superzagrijavanje bilo odgovorno za pokretanje naglog otapanja ledenjaka i kontinentalno plavljenje.

 

 

Stalno ledeno doba ili bez ledenog doba uopće?

 

Različite hipoteze koje objašnjavaju Veliko ledeno doba javljaju se kao kolekcija teorijskog "beri i odaberi". Svaka je potkrijepljena znanstvenim dokazom i ima svoje poklonike. Svaka govori priču o Zemljinoj prošlosti i sve padaju u jednu od dvije opće kategorije: one koje postuliraju polaganu, postupnu klimatsku promjenu i one koje opisuju iznenadan katastrofičan početak ledenog doba. Međutim, Hapgood u svojoj teoriji o pomicanju pola podrazumijeva da ledeno doba nije nikada postojalo. No, to je stvar percepcije, zemljopisno govoreći, pošto je tu uvijek jedno postojeće ledeno doba blizu polova. Sjeverna Amerika bila je smještena blizu Arktičkog kruga i bila je prirodno prekrivena ledom zbog svog položaja, kao što su bili i različiti polovi prije toga (i kao stoje naš sadašnji Sjeverni pol). Uz izuzetak formiranja planina, mehanizmi pomicanja pola u biti su isti kao polagano pomicanje kontinenata, samo što se oni javljaju tijekom mnogo manjeg vremenskog razdoblja. To je, naravno, učinilo Hapgoo-dovu teoriju kontroverznom.

 

Bez obzira je li ledeno doba bilo prirodni fenomen ili rezultat nekog međuzvjezdanog posjetitelja, klima je drastično promijenila život onih koji su bili na životu. Poznata je geološka činjenica da su krajem zadnjeg ledenog doba, oko 10.000 godina prije Krista, mnoge sjevernoameričke vrste izumrle, uključujući mamuta, kamilu, konja, Ijenivca, pekarija (svinjoliki kopitasti sisavac), antilopu, američkog slona, rinocerosa, divovskog pasanca, tapira, sabljastog tigra i divovskog bizona. Što god da je uzrokovalo ledena doba, to je također utjecalo na klime nižih zemljopisnih širina u Središnjoj i Južnoj Americi.Te zemlje su također iznijele na vidjelo dokaz o masovnim izumiranjima. Mehanizam koji je doveo te životinje do njihovih grobova još uvijek je zagonetka.