Ranih 1900-ih, radnici u Italiji i Njemačkoj formirali su jake sindikate i izborili se za značajno povišenje plaća i poboljšanje radnih uvjeta; ipak, nakon Prvog svjetskog rata trpjeli su pod katastrofalnom poratnom ekonomijom, što je raspirilo nemire. Tijekom ranih 1920-ih, teška industrija i krupni kapital bili su u stanju skoro potpunog kolapsa. Bankari i poljoprivredno-industrijski kombinati ponudili su financijsku podršku Mussoliniju – koji je prije rata bio socijalist – u preuzimanju vlasti, što je on stvarno učinio 1922. nakon svog pohoda na Rim. U roku od dvije godine, Fašistička stranka (od latinskog fasces, što znači snop štapova i sjekira, simbol državne moći Rima) zabranila je sve opozicijske novine, ugušila je socijalističku, liberalnu, katoličku, demokratsku i republikansku stranku (koje su zajedno dobile preko 80 posto glasova), ukinula je sindikate, zabranila štrajkove i privatizirala poljoprivredne zadruge.

 

U Njemačkoj, Hitler je doveo Nacionalsocijalističku stranku na vlast, nakon čega je snizio plaće i povećao poticaje industriji.

 

U obje zemlje, korporacijski profiti naglo su porasli. Razumljivo, imajući u vidu njihovu naklonjenost krupnom kapitalu, fašizam i nacizam bili su popularni među nekim istaknutim američkim industrijalcima (kao što je Henry Ford) i osobama od velikog utjecaja na mišljenje javnosti (kao što je William Randolph Hearst).

 

Fašizam i nacizam oslanjali su se na centraliziranu propagandnu kampanju koja je mudro usvojila jezik ljevice (nacisti su sebe nazivali Nacionalsocijalističkom radničkom partijom Njemačke – dok su istovremeno proganjali socijaliste i ograničavali prava radnika). Oba pokreta također su proračunato koristila emocionalno nabijen simbolizam: pretvarali su manjine u žrtvenu janjad, pozivali se na mitske slike o slavnoj nacionalnoj prošlosti, gradili su kult ličnosti, veličali rat i osvajanje, i tvrdili da je jedina prava uloga žene da bude supruga i majka.

 

Kao što ističe politički teoretičar Michael Parenti, u analizama fašističkog autoritarnog socijalnog programa povjesničari su često previđali ekonomski plan fašizma – partnerstvo između Velikog kapitala i Velike vlade. Zaista, prema Bertramu Grossu u njegovoj zapanjujuće dalekovidnoj knjizi Friendly Fascism (Prijateljski fašizam) iz 1980, moguće je postići fašističke ciljeve unutar jednog naoko demokratskog društva.⁵ Napokon, same korporacije interno su autoritarne (sudovi su odlučili da građani moraju odustati od svojih ustavnih prava na slobodan govor, slobodno okupljanje, itd., kada rade na korporacijskom vlasništvu); i kako korporacije sve više upravljaju politikom, medijima i ekonomijom, u stanju su preoblikovati cijelo društvo tako da služi interesima moćne elite bez da se ikada posluže SS-trupama i koncentracionim logorima. Nije potrebna ni bilo kakva svjesna zavjera: svaka korporacija jednostavno djeluje u korist svojih ekonomskih interesa. Ako stanovništvo pokaže znakove uznemirenosti, mogu se unajmiti političari koji će probuditi na rasnu mržnju i uspomene na nacionalnu slavu, dijeleći opoziciju i potičući lojalnost.

 

U trenutnoj situaciji, «prijateljski fašizam» djeluje otprilike na sljedeći način. Korporacije snizuju plaće i plaćaju sve manje poreze (kroz gore opisane mehanizme), postupno osiromašujući srednju klasu i stvarajući nemir. Kako se korporacijski porezi ukidaju, političari (koji su izabrani zahvaljujući korporacijskim novčanim prilozima) dokazuju da je nužno smanjiti vladine službe radi rebalansa proračuna. Za to vrijeme, isti političari zalažu se za povećanje represivnih funkcija vlade (više zatvora, strože zakone, više pogubljenja, veće vojne izdatke). Političari kanaliziraju sve veće nezadovoljstvo srednje klase od korporacija prema vladi (koja je, napokon, sada manje uslužna i represivnija nego što je nekad bila) i prema društvenim grupama od kojih je lako napraviti žrtvenu janjad (kriminalcima, manjinama, adolescentima, ženama, homoseksualcima, imigrantima).

 

Rasprave u medijima održavaju se na površnoj razini (izbori se tretiraju kao sportska natjecanja), i desničarski komentatori se podupiru dok se lijevi marginaliziraju. Ljudi koji osjećaju da ih sustav vara priklanjaju se desnici, i glasaju za političare koji dodatno subvencioniraju korporacije, ukidaju vladine službe, šire represivne državne ovlasti i nude nedužnu žrtvenu janjad za socijalne probleme s ekonomskim korijenima. Proces se hrani samim sobom.

 

Unutar tog scenarija, George W. Bush (i slične ultradesničarske figure u drugim zemljama) nisu anomalije, već prije predvidljivi proizvodi strategije koju je usvojila ekonomska elita – glasnici ne-baš-sretne budućnosti – dok «umjerenije» taktike održavanja i učvršćivanja moći posrću pod teretom korporacijske pohlepe i iscrpljivanja sredstava.