Druga EVA trebala je biti duga "geološka" šetnja oko zapadne strane kratera Glave snjegovića, a potom jugozapadno prema malom svježem krateru nazvanom Oštri. Odatle su imali otići na istok, do točke na južnom rubu kratera Surveyor, nasuprotne LM-u, potom se spustiti do samog Surveyora i na koncu se uspeti natrag do LM-a. Sve zajedno, trebali su preći oko 1300 m.

 

Tijekom cijele druge EVA-e, Pete Conrad se ponašao kao opsjednut čovjek, stalno svjestan vremenskog rasporeda i popisa zadaća koje je još trebalo obaviti, potpuno predan u svojoj rješenosti da se obavi sve što je bilo na kontrolnim popisima koje su nosili na rukavima. Znao je da ne smiju zastajkivati. ne računajući vrijeme koje im je prije polaska bilo potrebno da natovare svoje rance alatima i vrećama za uzorke, niti vrijeme koje su potrošili pakirajući se i otprašujući jedan drugoga prije ulaska u LM, obilazak je trajao oko 2 sata i 45 minuta. Ukupno su, zapravo, bili u pokretu oko 30 minuta, a ostatak vremena razdijelili su između sedam glavnih zaustavljanja - plus nekoliko stanki kako bi pokupili poneki neodoljivi kamen. Prosječno su se na svakoj lokaciji zadržali oko dvadeset minuta. Trebalo je fotografirati, uzimati uzorke, zabijati cijevi u zemlju, povremeno čak i iskopati poneki plitki rov i, na žalost, kao da nikada nije bilo dovoljno vremena da se zadovolji Beanova znatiželja. On je na sebe preuzeo ulogu pripovjedača, voljan izbiza pogledati uvijek jedan zanimljivi detalj više, uzeti još jedan kamen... On je sam kazao kako je cijelu EVA-u mogao provesti na samo jednoj od tih lokacija. No nije bilo vremena, osobito ne uz Conrada koji ga je - uz povremenu pomoć iz Houstona - stalno tjerao dalje.

 

Svjesni rasporeda, brzo su se premještali s jedne postaje na drugu : kada bi stigli na neku od njih, bili su stalno u pokretu, snimajući panorame, baratajući oruđima i vrećama za uzorke, trudeći se uzimati kamenje, a da pri tom ne moraju petljati s hvataljkama. Uz malo vježbe, naučili su kako mogu kleknuti - donekle - koristeći nosač alata ili lopatu "kao" štaku, no ustajanje im je svejedno oduzimalo puno energije. Bean je otkrio još jednu domišljatu sporednu ulogu čvrste vreće za uzorke vezane za Conradov ranac. Usred "šetnje" je uvidio da, držeći tu vreću dok Conrad bude posezao za kamenom, može stabilizirati kolegu, kao ormom za malu djecu ili nekom vrstom sigurnosnog konopca. Taj i drugi mali trikovi koje su naučili usput, omogućili su im da posao obave djelotvornije. Mjera te djelotvornosti jest potrošnja rashladne vode. Tijekom prve EVA-e, potrošnja je bila otprilike onolika koliko je bilo i predviđeno, dok su je u drugoj "šenji" potrošili oko 30% manje.

 

Premda su Conrad i Bean postajali sve efikasniji kako je posao odmicao, ništa nisu mogli učiniti s zamorom kojega su počeli osjećati u svojim podlakticama. Budući su odijela bila pod tlakom, prsti rukavica bili su kruti i teški za pomicanje. Inženjeri su pokušali smanjiti problem na najmanju moguću mjeru tako da su rukavice oblikovali kao opuštenu ljudsku ruku - to jest, s prstima malo svijenim prema unutra. Mislilo se da će astronauti tako, barem s vremena na vrijeme, imati priliku opustiti prste. Međutim, s prstima u tom "opuštenom" položaju, između vrška palca i vrha kažiprsta ostajao je procjep od sedam do deset centimetara. Stoga, ako je želio stisnuti išta manje od tog otvora, astronaut je morao stezati prste protiv unutarnjeg tlaka u odijelu. Tijekom druge EVA-e, noseći i rukujući raznim alatom i drugom opremom, Conrad i Bean su skoro stalno morali sklapati prste. Za relativno kratko vrijeme, podlaktice su ih počele boljeti. S vremena na vrijeme oni su odmarali ruke, a na koncu su naučili i kojom se brzinom trebaju kretati da bi bol bila najmanja moguća. Ipak, bio je to ozbiljan problem i, da ih ruke nisu počele tako jako boljeti, bili bi još djelotvorniji u svom poslu.

 

I Conrad i Bean bili su u dobroj tjelesnoj spremi i svakako nisu bili u opasnosti da se posve iscrpe. Mogli su se oni zaustaviti, odmoriti se, pa i - ako bi se pokazalo nužnim - izbaciti jednu ili dvije stavke s popisa aktivnosti. Tijekom većeg dijela obilaska, broj otkucaja srca obojici se kretao između 110 i 130 u minuti. Bio je to izuzetan napor, ali ne takav da bi ih mogao onesposobiti. Uistinu, pravi su odmor uzeli tek nakon više od sat vremena - a i to se zbilo samo zato jer je Bean za trenutak pomislio da se nešto dogodilo njegovu odijelu.

 

Negdje nasred "šetnje", nakon trominutnog trka preko dvjesto metara, na istok od kratera Oštrog, Conrad je morao odrediti stanku. Bean je i sam bio voljan otpočinuti, kazavši da mu je, po prvi put otkako je misija započela, "srce stalo lupati". Hodali su brzo, s otprilike 4 km/h, uživajući u dugim lebdećim koracima koje je Mjesečeva gravitacija činila mogućima. U jednom trenutku, Conrad je kazao kako mu se čini da trči poput žirafa snimljenih usporeno. Ali kada se broj otkucaja njihovih srca približio broju od 160 u minuti, zadihali su se i odmor im je postao nužan. Tijekom misije Apolla 17, u nekoliko prigoda Jack Schmitt je pretrčao slične razdaljine brzinom od 5 do 6 km/h, a da se pri tom nije zbilja zapuhao. Zapravo, u jednoj nezaboravnoj prigodi, uz broj otkucaja srca od 120-130 u minuti, Schmitt je trčao toliko nehajno da je mogao i pjevati punim glasom. Uzrok toj velikoj razlici je u činjenici da su astronauti u misijama Apolla 15, 16 i 17 nosili odijela izmijenjenog pojasnog zgloba, koji im je omogućavao lakše gibanje. Promjena je načinjena kako bi mogli sjedati u rover, no ona im je usput omogućila i lakše hodanje. S krućim odijelima, Conrad i Bean trebali su se nakratko zaustaviti i skupljati uzorke. Dobro im je išlo, dobro su se zabavljali i svakako im nije bilo potrebno tjerati sebe u nepotrebne pogreške. Taj grijeh nitko od njih nije želio počiniti. Zaustavili su se, uhvatili daha i potom ponovo krenuli, malo sporijim tempom. Naučili su jednu važnu lekciju.

 

MORE GEOLOGIJE

 

Tijekom prvog dijela obilaska, Conrad i Bean su nazreli građu tla pred sobom i način na koji se ono razvijalo. Sletjeli su usred Oceana oluja, jednog drevnog "mora" koje je oblikovano prije oko četiri milijarde godina kada se bazen - izdubljen ranije u lunarnoj površini udarom jednog vrlo velikog meteorita - počeo ispunjavati bazaltnom lavom što je provalila iz utrobe Mjeseca. Lava je tekla neprekidno možda nekoliko milijuna godina, postupno stvarajući glatku ravnicu. Potom je, polagano tijekom godina, postojana kiša udarnih objekata, stvorila sloj tla - točnije, sloj fino pulveriziranog kamenja nazvan "regolit" - debeo nekoliko metara.

 

Tijekom svoje povijesti, Mjesec je bio bombardiran kršem zaostalim nakon formiranja Sunčeva sustava - to bombardiranje ne prestaje ni danas, premda u puno manjem opsegu negoli ranije. Udarni objekti bijahu najrazličitijih dimenzija : od čestica prašine, preko zrna pijeska, komada šljunka, "šakavaca" i većih kamenih gromada, sve do povremenih projektila veličine planine. Veliki su objekti rijetko udarali, praveći odgovarajuće velike kratere, u prosjeku dosta razmaknute. Mali su udari bili puno češći budući je malih objekata puno više, te na Mjesecu nema ni četvornog centimetra koji nije više puta bio pogođen objektima veličine pijeska.

 

Svi udarni objekti - veliki ili mali - udarali su brzinama od 20 km/s ili većima, te su, isprva, otkrhnjivali i razmrskavali površinu otvrdlog mora lave. Svi zajedno i postupno, izgradili su oni sloj krša. Uzastopni udari "stepali" su taj sloj krša do dubine od oko pet metara, lomeći kamenje i praveći sve sitnije i sitnije fragmente. A svo to vrijeme, oni najmanji udarni objekti - zrnca prašine i pijeska - zajedno su "pjeskarili" stijene izložene na površini, bruseći ih u prah koji lunarnom tlu daje karakterističnu pepeljasto-sivu boju. S vremena na vrijeme, udari krupnijeg šljunka prevrnuli bi manji dio površine, prekrivajući nešto od praha i izlažući svježe krhotine "pjeskarenju". Postupno, tijekom četiri milijarde godina, veći dio gornjih pet metara, preobražen je u sitnozrnatu zemlju.

 

U novije vrijeme - recimo, tijekom zadnjih nekoliko stotina milijuna godina ili tu negdje - većina sitnih objekata udarala je u samo prašnjavo tlo. Oni su iskopali sićušne kratere koji su površini dali teksturu nalik onoj koju prašnjavoj površini zemlje da rijetka kiša; usto su se čestice, pod utjecajem sile tih malih udara, staljivale u jedno. U hipu stopljeni materijal, krutnuo je u grudice tamnog stakla nepravilnih oblika - od tih grudica površinski sloj ima blijedosmećkastu nijansu !

 

Izgled lunarne površine uglavnom se malo mijenja od mjesta do mjesta. Malo je površina koje nisu prekrivene finim prahom. Tlo posvuda nosi otiske udarnih kratera svih veličina, od kojih je većina stara i istrošena, s kružnim obrisima jedva razaznatljivim ispod preklapajućih tragova uzastopnih udara. Tu i tamo, ima svježijih udarnih kratera, a posada Apolla 12 nije naišla na svježiji od kratera Oštri - rupe oko 3 metra duboke i 12 metara široke, iskopane prije nekoliko milijuna godina udarom nečega veličine košarkaške lopte. Tijekom razdoblja priprema Apolla 12, relativna "mladost" kratera bila je osobito zanimljiva, budući - između ostaloga - krater i materijal iz njega izbačen, nisu trebali biti poremećeni kasnijim događajima. Geolozi su željeli saznati je li udar koji je stvorio Oštrog dosegnuo osnovicu rahlog površinskog sloja. Seizmološki signali mjesnih događaja kakvi su bili koraci astronauta, udari ranaca izbačenih iz LM-a i odskakivanje kamenja bacanog u kratere, pokazali bi kolika bi mogla biti dubina tog sloja na mjestu gdje je bio postavljen ALSEP; a postojanje kamenih krhotina oko mladih kratera dovoljno velikih da dopru do čvrste stijene u dubini, moglo bi pružiti i neposredni vizualni dokaz. Fotografije koje su načinili Conrad i Bean pokazale su upadljivo malo kamenja u pokrivaču materijala izbačenog iz Oštrog, a izvjesno ga nije bilo dovoljno da izazove komentare Beana ili Conrada. Na mjestu gdje je nastao Oštri, regolit je vjerojatno bio dovoljno dubok - možda 6 do 8 metara, da je samo nekoliko komada stijene bilo izbačeno na površinu. Kasnije su posjetili i krater Blok, gdje su vidjeli puno kamenih fragmenata.

 

Dok su Conrad i Bean boravili pokraj Oštrog, Pozornost im je privukla svijetla, skoro bijela boja finog izbačenog materijala i - kako su se približavali rubu kratera - sve mekše tlo. I boja i podloga bijahu neposredne posljedice udara meteora. Udar je izlomio grudice tamnog stakla, davši im boju i izgled smrvljenog sigurnosnog stakla za automobile; on je usto razbacao i izmiješao zemlju tako da je ona poprimila konzistenciju svježe nasute hrpe pijeska, sa zrncima koja nestabilno balansiraju jedno na drugome. Nakon dovoljno vremena provedenog pod kišom sitnih udarnih objekata, materijal izbačen iz Oštrog postat će tamniji i čvršći, kako svaki udar bude stvarao po komadić tamnog stakla i remetio ravnotežu nekolicine zrnaca do te mjere da se ona uruše i približe drugim zrncima pokraj sebe. Odnosno, to će se desiti ukoliko ne odlučimo cijelo to područje prekriti jednom velikom kupolom, kao dio Muzeja Apolla 12.

 

Sam krater Surveyor je star i dobro istrošen. Dok su se Conrad i Bean približavali njegovu neupadljivu rubu, ustanovili su da je tlo pod njihovim nogama dobro zbijeno - poput onoga oko LM-a. U okolici je bilo vrlo malo kamenja i ono je bilo prilično malo ili čak bačeno u to područje s veće udaljenosti, s mjesta gdje se nalazio krater Blok. Premda je udar koji je stvorio krater Surveyor bio izvjesno dovoljno snažan da dosegne stjenovitu podlogu, eoni erozije i slijeganja prašine prikrili su dokaz. Na unutanjim stijenkama, tlo je bilo jednako tamno kao na okolnoj ravnici, te su astronauti, na osnovu opažanja iz prve "šetnje", očekivali da će im tlo pod nogama biti čvrsto i dok se budu spuštali u krater.