Neprolazni planinski prevoji, uznemirena rijeka Urubamba koja hita ka Amazonu, gusta suma koja se neumitno pretvara u prasumu, te planinski vrhovi Anda iznad sloja oblaka - svi oni najavljuju izgubljeni misteriozni grad - Machu Picchu (Ma-cu Pik-cu). A kad se jedamput napokon nadjemo u njegovom zagrljaju, kad nas obujmi zrak, prostor i energija Anda, tada se javi osjecaj da se nalazimo na krovu svijeta. Odavde se sve vidi i sva cula ponovo pocinju da funkcioniraju.

 

Pitanja koja su dio ove misterije (ko, kada, zasto i kako) dobijaju svoj odgovor. Potrebno je samo da se opustimo i zaklopimo oci na trenutak.

 

Jutro, tog 24. jula 1911., je osvanulo prohladno. Troclani "tim" se, ne sluteci, zaputio strmim liticama ka najvecem arheoloskom otkricu XX stoljeca. Naredniku Karasku je perfekt Kuska dao u zadatak da osigurava ljepuskastog profesora sa americkog univerziteta Yale, Hiram Bingham-a. Rodjen na Havajima, Bingham (1875-1956) je diplomirao na elitnom Univerzitetu, da bi prvi put dosao u Juznu Ameriku 1908. kao clan ekspedicije za Cile. Tokom svoje Peruanske ekspedicije, tri godine kasnije, imao je na umu da pronadje poslednje utociste Inka, legendarni grad Vilkabamba.

 

"U drustvu samo sa narednikom Karaskom napustio sam kamp u deset sati… Kratko nakon dvanaest sati, potpuno iscrpljeni, dosli smo na travnatu zaravan 700 metara iznad rijeke. Tamo smo zatekli dvojicu dobro uhranjenih Indijanaca koji su bili prijatno iznenadjeni nasim dolaskom. Dali su nam vode i skuhali nekoliko slatkih krompira. Dva indijanska farmera, Richarte i Alvarez, su nam se pohvalili da su pronasli obilje terasa na kojima uzgajaju svoje kulture. Ovdje su vec cetiri godine, a, s obzirom na nepristupacnost kanjona, ovi krajevi su izgleda nenaseljeni vec stoljecima. Narednik Karasko mi je prevodio i potvrdio da se rusevine neotkrivenog grada nalaze malo podalje… Zbilja, nedaleko od te visoravni, susreli smo se sa neocekivanim prizorom: stotine kamenom ogradjenih zemljanih terasa, svaka od njih desetina metara dugacka. Ocito je da su ih Indijanci skoro pronasli i ocistili… S nama je bio i djecak kao "vodic" koji nam je pokazivao put dalje. Prosli smo kroz netaknutu sumu i pred nama su se ukazali zidovi izgubljenog grada nastali kao proizvod rada najkvalitetnijih majstora koje su Inke imale…"(Hiram Bingham, "Lost City of the Incas").

U svojoj knjizi "Izgubljeni Grad Inka", izdanoj 40 godina nakon otkrica Macu Pikcu-a, sada vec legendarni Hiram Bingham, samouvjereno pocinje poglavlje o otkricu: "Bice zapamceno da je bio juli 1911. kada sam ja poceo potragu za poslednjim glavnim gradom Inka…"

 

I, u pravu je. Taj datum i dogadjaj su vidno obiljezeni na ulasku u Macu Pikcu sa spomen-plocama u znak sjecanja na Bingham-a te u brojnoj literaturi o ovom Andskom dragulju, na koji je Bingham nabasao gotovo slucajno.

 

Medjutim, u tenutku kada je Bingham pronasao izgubljeni grad nije bio toliko ushicen. U svom dnevniku je napisao te veceri: "Augustin Lizarraga je otkrivac Macu Pikcua" (Peter Frost, "Exploring Cusco", 1999). Lizarraga je bio lokalni farmer koji je kredom upisao svoje ime na jednom od kamenih blokova. Tek kasnije Bingham je poceo tvrditi da je Macu Pikcu zapravo Vilkabamba, poslednji glavni grad Inka (sto ce se pokazati netocnim; zapravo sam je Bingham prosao periferijom Vilkabambe dvije godine kasnije, ne sluteci gdje se nalazi; ali je taj grad bio toliko gusto obrastao sumom da mu nije mogao sagledati stvarne dimenzije).

 

Kada se Bingham vratio na Macu Pikcu 1912. napravio je stotine fotografija ciji su najbolji primjerci zavrsili na udarnim stranicama National Geografic magazina 1913. godine. Odjek je bio senzacionalan, Bingham je postao svjetski popularan, Macu Pikcu je s pravom iskocio kao "osmo svjetsko cudo". Bingham kasnije postaje guvernerom i senatorom u americkom Kongresu.

 

Semir Osmanagić

 CIVILIZACIJE PRIJE POČETKA “ZVANIČNE” HISTORIJE

 

Da li je grad Maču Pikču služio nekoj naprednijoj ljudskoj rasi ili vanzemaljcima? Ono što je sigurno, teren je nepristupačan, i samo letjelice tipa helikoptera ili možda NLO bi mogle sletjeti na visoravan Maču Pikčua. 

Grad je urađen tako da, gledajući iz visine, ima izgled egipatskog faraona: