Sat i pol od početka EVA-e, konačno su bili na putu ! Sada kada su znali skoro savršeno točno gdje su sletjeli, znali su da će vožnja do klanca biti kratka : izlet od oko dva kilometra koji će im oduzeti deset do petnaest minuta, ovisno o tome na kakav teren budu naišli. Tijekom SEVA-e, Scott je bio stekao prilično dobar uvid u okolicu, u svim smjerovima osim prema zapadu. Zbog istog razloga zbog kojega je posada Apolla 12 imala teškoća u prepoznavanju kratera Glave Snjegovića koji im se nalazio na strani suprotnoj od Sunca, Scott nije vidio puno pojedinosti u smjeru klanca, pa su sada, vozeći prema zapadu, on i Irwin mogli jedino nagađati da će naći teren jednak onome kojega su pronašli južno od LM-a. Stoga je njihov susret s trima velikim udubinama doživljen kao svojevrsno iznenađenje. Prema svome promjeru, depresije su bile plitke i nagib obronaka iznosio im je samo oko tri stupnja. Međutim, svaka od njih bila je duboka blizu šezdeset metara, a to je Scottu bilo dovoljno da ih odluči zaobići.

Površina je bila, kazao je Scott, "glatka i hrapava. Glatka u malim razmjerima", ali dovoljno "hrapava" u velikim razmjerima da se "zbilja možete izgubiti. Gore-dolje."

"Ovo je kao da vozite po velikim pješčanim dinama u pustinji", dodao je Irwin. Dojam nije nimalo nalikovao onom kojega su imali vozeći se na Hadley Deltu, kazao je. Tamo "ste uvijek mogli iza sebe vidjeti LM."

Duž dionice klanca kojoj su se približavali Scott i Irwin, zapadni je rub bio 30 metara niži od istočnog ruba, a jedino su na najvišim točkama putanje njih dvojica mogla vidjeti suprotni zid. Nakon deset minuta vožnje, na mjestu oko pola kilometra ispred bliže stijenke, načas su ga uspjeli vidjeti. A vidjeli su ga ponovo kada su nakratko stali kako bi uzeli uzorke kraj jednog malog svježeg kratera meke ivice.

Zadnjih 200-300 metara prije klanca, površina se blago spuštala prema svjetlosivim gromadama koje su označavale prividni rub, te su se - kako su se Scott i Irwin približavali - broj i veličina kamenja koje su vidjeli da strši iz tla, postojano povećavali. Puno prije Apolla 15, mnogo je znakova ukazivalo geolozima da je klanac Hadley kanal - ili tunel - kojim je otekla lava preostala nakon što se more popunilo. Ili je možda klanac nastao kao rasjed, ili niz rasjeda, otprilike paralelnih sa zapadnim obroncima Hedley Delte, koji su onda erodirani - prije negoli bili popunjeni - rijetkom tekućom lavom iz mora. Ma kakvo da je porijeklo klanca, kada je tok lave jednom bio zaustavljen, postojana kiša meteorita postupno je erodirala krov, rubove i zidove, polagano ispunjavajući dno kanala kršem, gradeći obronke od sipine i odmičući ivice kanjona. Uz malo sreće, sipina ne bi bila nakupljena sve do ivice, pa bi Scott i Irwin, sa svoje osmatračnice na rubu, mogli vidjeti, opisati i fotografirati slojeve u suprotnoj stijenci : slojeve stvorene nizom bujica lave iz sve punijeg mora. Zbog manjka vremena i opreme, nisu mogli na sličan način napraviti ekvivalent spuštanju stazama u Veliki kanjon, kako bi izbliza proučili povijest mora : ali, postojala je nada da će barem moći vidjeti i fotografirati dovoljno da geolozi steknu uvid u povijest taloženja mora.

Premda su slike, koje su Scott i Irwin snimali duž klanca u smjeru juga, sugerirale da su obronci sipine dosegnuli rubove usjeka, kada su pogledali na drugu stranu kanjona - preko udaljenosti ne veće od jednog kilometra - mogli su jasno vidjeti slojeve, prošarane mjestimičnim očuvanim stjenovitim istakama. U gornjih 60 metara suprotnog zida, uspjeli su razaznati barem dvanaest izrazitih slojeva; a, zahvaljujući krivudavoj prirodi klanca, u smjeru juga su mogli vidjeti i nagovještaj slične slojevitosti u dijelu bliže stijenke.

Ta posjeta ivici klanca Hedley nije samo omogućila pogled u građu stjenovite podloge sletišta, već bacila i novo svjetlo na strukturu regolita. Premda debljina tog sloja bez sumnje varira od mjesta do mjesta, dokazi pribavljeni mjerenjem seizmičkih valova stvorenih koračanjem astronauta oko LM-a/ALSEP-a i ispitivanjem dubine kratera koji su na površinu iznijeli krhotine stjenovite podloge, nagovijestili su da je regolit obično debeo oko pet metara. Međutim, dok su se Scott i Irwin približavali klancu, jasno su vidjeli kako se taj sloj "zemlje" stanjuje. Dalje od ruba, materijal izbačen iz kratera bio je posvuda razbacan : krater iskopan jednim udarom, postupno je bio punjen kršem iz svježijih kratera : ukupni ishod je bilo to da - uz iznimku mjesta rijetkih jačih udara - prosječna dubina sloja nije osobito varirala. Međutim, u blizini ruba, krš bačen prema klancu, kotrljao se na obronak sipine, a da nije bio zamijenjivan ničim što bi se iskotrljalo van. Polagano, kanjon se punio, pa je sloj regolita pod nogama bio to tanji što bi se promatrač više približio rubu. Zahvaljujući tome, nagib se povećavao u smjeru ivice klanca, te je iz tla stršalo više kamenja. U neposrednoj blizini ruba, ne dalje od 25 metara od njega, jedva da je i bilo "zemlje" i površina je bila posuta gromadama koje su ležale praktično na stjenovitoj podlozi. Za kojom su tako predano tragali !

Kako je šasija rovera bila jedva 35 centimetara iznad tla, Scott i Irwin su parkirali na znatnoj udaljenosti od ivice klanca. Potom su se, završivši opisivanje i fotografiranje suprotnog zida, zaputili među kamene gromade. Scott je bio prilično uvjeren da je to stijenje dio stjenovite podloge, a Houston je bio toliko zainteresiran za njih da je smjesta odobrio odbacivanje konvencionalnijeg uzimanja uzorka u moru, predviđenog za povratak prema LM-u, za račun produženja istraživanja tu na ivici kanjona. Scott i Irwin su snimali fotografije, uzimali uzorke gromada, grabljali zemlju oko rovera u potrazi za malim kamenjem, spremili u vreće uzorke "zemlje" i izvadili cijevima dva uzorka iz tla. Sve skupa, prikupili su preko stotinu komada kamenja - sve fragmenata bazaltne podloge, osim šest krhotina breče, sastavljenih uglavnom od komadića bazalta.

Ta je postaja bila i sadržajna i zabavna. Scott i Irwin su imali jasne zadatke kada je to mjesto bilo posrijedi, ali, zbog vrijednosti postaje, dopušteno im je ostati duže kako bi mogli raditi bez žurbe. Nagib nigdje nije bio osobit, pa posao nije bio osobito naporan, a zanimljivost okolice, dala je prilike njihovoj geološkoj obuci da dođe do izražaja. Zbog svega toga, dok su se pripremali za odlazak, Scott je primijetio da će mu nedostajati šestina gravitacije !

Vrijeme je istjecalo. Pedeset pet minuta nakon što su se zaustavili, Scott i Irwin su se vozili prema sjeveru, do mjesta 200 metara dalje uz rub, gdje je Scott mogao snimiti niz fotografija za oblikovanje trodimenzionalnog prikaza suprotnog zida. Trebalo je to biti vrlo kratko zaustavljanje - samo snimanja radi. Iz kontrole su htjeli da se do LM-a vrate za manje od 45 minuta. Uzlijetanje se trebalo zbiti za samo pet i pol sati, a još je trebalo toliko toga učiniti. Scott je savršeno razumio stanje, ali svejedno je bio pomalo razočaran jer je time otpala mogućnost posjete Sjevernom kompleksu.

Četrnaest minuta nakon zaustavljanja, ponovo su bili u pokretu. Pred njima je još bio problem razdvajanja segmenata cijevi za uzorke, ali su oni bili odlučni odnijeti kući cijeli uzorak, na ovaj ili na onaj način. Na koncu je Houston zaključio da će u zapovjednom modulu biti dovoljno mjesta za tri spojena segmenta : tako je i bilo.

Na neki način, Apollo 15 je bio posljednji pokusni let. Armstrong i Aldrin su dokazali da se može sletjeti na Mjesec, te da par astronauta može izaći na površinu i obaviti koristan rad. Conrad i Bean su, pak, dokazali da LM može sletjeti na unaprijed određeno mjesto, te da nije nikakav problem raditi više sati odjednom. Shepard i Mitchell su pokazali da se posada, u slučaju kvara rovera, može vratiti do LM-a preko znatne udaljenosti. Scottu i Irwinu je ostalo provjeriti rover i pokazati da LM, odijela, ranci i oni sami mogu izdržati trodnevnu posjetu lunarnoj površini.

Do kraja Apolla 15, bilo je jasno da, nakon tri dana aktivnosti, Scott i Irwin nisu prešli nijednu praktičnu granicu misije. Bili su pogođeni nizom manjim poteškoća s opremom, a, kako su to pokazali i Apollâ 16 i 17, akumulacija malih pogrešaka nije se mogla izbjeći. Možda su se bili približili granici. Na kraju prve EVA-e, Scott je zaboravio spustiti malu antenu na vrhu Irwinova ranca i ona se slomila dok je Irwin puzao kroz vrata. Antenu su ponovo zalijepili ljepljivom vrpcom, ali je taj incident pokazao što bi se moglo događati nakon dužeg radzoblja. Prašina je bila stalna nevolja i, unatoč velikim naporima da jedan drugoga očiste na kraju svake "šetnje", kabina je postajala sve prljavija i prljavija. Nogavice odijela su spremali u vreće kako bi obuzdali prašinu, te su čistili i podmazivali patentne zatvarače, vratne i šačne prstene. Svejedno, svi su spojevi iz dana u dan postajali sve začepljeniji. Vani je prašina ušla u sve nezabrtvljene pokretne dijelove i - premda posada petnaestice nije iskusila ni blizu toliko "prašinskih" problema kao sljedeće posade - na vizirima njihovih kaciga nakupile su se brazgotine, pa su, jer je prašina prekrivala skoro sve, imali poteškoća s očitavanjem brojčanikâ.

Te male poteškoće - i nužnost njihova nagomilavanja - trebali su poslužiti kao opomene za one koji su planirali još ambicioznije misije. Međutim, u kontekstu Apolla, Scott i Irwin su pokazali da se tri dana može izdržati i da se od preostalih misija opravdano može očekivati još i veći uspjeh. Svrdla se dalo izmijeniti, stegu se moglo pravilno postaviti, a svladane su i druge lekcije, tako da su Apollâ 16 i 17 mogla biti još djelotvornija.