Krater Ostruga dovoljno je velik da mu je sjeverna (donja) ivica predstavljala veliku, skoro ravnu platformu za parkiranje, a rad je usto u njemu bio relativno lak. I zahvalan.

Prvo što su Scott i Irwin primijetili, bilo je to da stoje na novoj količini zelenkasta tla. Irwin se počeo pitati je li zelena boja rezultat zatamnjenja vizira. što ako donesu to kamenje doma, a ono se uopće ne pokaže zelenim ? Zadirkivanje bi bilo nepodnošljivo ! ("Otkrili su zeleni sir na Mjesecu !")

Neovisno jedan o drugome, Scott i Irwin odlučili su načiniti očigledni pokus - podigli su svoje vizire. Kada su im se oči priviknule na jarkije svjetlo, zelenkasta je nijansa malo izblijedila, ali - kako je to rekao Scott - bila je to bez sumnje "neka drugačija nijansa sivog". Dva uzorke tla završila su u vrećama - uzorci su bili zelenkasti i prilikom ispitivanja na Zemlji - a onda su se astronauti okrenuli drugim stvarima.

Petnaest minuta nakon zaustavljanja, dok su pregledavali rub kako bi se uvjerili da uzorci tvore cjelokupnu sliku, Irwin je uočio deset centimetara široki kamen koji se iskrio na Suncu, postavljen na postolje od breče. Kao da doziva, pomislio je Irwin, kao da govori : "Dođi i spremi me u tu vreću !" Kada su pogledali izbliza, nije bilo sumnje u to što su pronašli. Imali su u ruci kristalnu stijenu skoro posve načinjenu od minerala zvanog plagioklas, posve različitog od breča i "morskog" bazalta kakve su dotada prikupljali.

"Mislim da smo pronašli ono za čim smo tragali", kazao je Irwin Houstonu.

"Mislim da smo našli nešto slično anortozitu", rekao je Scott prilično zadovoljno, "jer je kristalan i... skoro je sav od plagioklasa. Kakav ljepotan !"

Nakon što je velika utrka prema Mjesecu bila dobivena za Ameriku, javnost je još zanimala jedino rana povijest Mjeseca. Posade Apollâ 11 i 12 donijela su na Zemlju uzorke kojima su geokemičari datirali velike izljeve lave koji su oblikovali mora; posada Apolla 14 donijela je uzorke breče koji su potvrdili opće dojmove o dobi i sastavu materijala izbačenog iz velikih bazena kakve su Kiše. Trebalo je još jedino pronaći jedan netaknuti fragment drevne kore, koga su laici prozvali "najstarijim kamenom". Na neki je način taj "najstariji kamen" poprimio osobine Svetog Grala ili rozetskog kamena, pa bi njegovo otkrivanje moglo biti posljednja zadaća Apolla. Međutim, jedan anortozit s jednog mjesta ne bi mogao ispričati cijelu priču. Kako se pokazalo, čak je i Kamen Postanka, u četiri milijarde godina koliko je proteklo otkako se polagano skrutnuo duboko u lunarnoj kori, barem dvaput bio izložen velikom naprezanju, a na mjestu gdje je sletio Apollo 17, Cernan i Schmitt su pronašli jedan još stariji dio Mjeseca. Pa ipak, Kamen Postanka predstavljao je važan dio slagalice, te su Scott i Irwin bili jako zadovoljni sobom. Tijekom uvježbavanja, bili su osobito pripremani za prepoznavanje anortozita ("za razlučivanje neobičnog od običnog") i nakon samo tri sata na terenu, oni su ga i pronašli !

Tijekom zaustavljanja kod Ostruge, Scott i Irwin su zapravo našli četiri komada anortozita, s tim da je Kamen Postanka bio prvi i najveći od njih. Između ostalog alata, astronauti su imali jedne velike grablje koje su izgledale i djelovale kao grabljice za vađenje školjki. Irwin ih je provukao nekoliko puta kroz zemlju, hvatajući krhotine veličine oraha i veće od toga u košaru, a puštajući prah i manje kamenje da propadne između zubaca. U jednom polumetarskom zahvatu, skupio je dojmljivih 15 krhotina - pravi "jack pot", kako je rekao Joe Allen - a među njima tri anortozita, breču, nešto bazalta, vjerojatno bačenog u Ostrugu iz mora pod njom, ali i nekih egzotičnih fragmenata bačenih na to mjesto s još veće udaljenosti.