Bil Dawllin je u proljeće 1952. godine saznao još neke zanimljive podatke vezane za taj događaj. Bill se sasvim slučajno u vlaku upoznao s jednim vojnikom. Nakon kraćeg razgovora otpočeli su razgovor o NLO-ima . Taj vojnik mu je priznao da je on bio jedan od trojice vozača kamiona koji su prevozili ostatke NLO-a u Fort Riley u Kansasu. Tamo je pošiljku preuzela druga posada vozača i odvezla je dalje, vjerojatno u Ohio. Za vrijeme te operacije vojnici su vidjeli tijela izvanzemaljaca i zapazili su da su to veoma mala bića, obučena u iste kombinezone, koji su bili sasvim pripijeni uz tijelo. Imali su sve, kao i ljudi, pa čak i zube. Koža im je bila žućkasta - boje breskve. Bili su to muškarci, ali bila je i jedna žena. To su zaključili po tome što je to biće imalo ispupčenje u predjelu grudi. On je izbrojio šesnaest takvih tijela, no, uvjeren je da ih je bilo još. Vojnik koji je bio na straži, vidio je pošiljku koja je stigla. On je bio određen da je čuva kao i nekoliko drvenih sanduka. Bila su to bića visoka oko četiri stope i neobična izgleda. Dok je čuvao stražu, ušao je general s nekoliko oficira i rekao mu: "Pucaj na svakoga tko pokuša ući neovlašteno". Stražar nije znao o kakvim se bićima radi, ali je čuo da su izvanzemaljska koja su nastradala prilikom pada NLO-a u Novom Meksiku.

A materijal i letjelice? Evo što je ispričao Rally Crab: "Jedan vojnik ispričao mi je svoj doživljaj dok je radio u vojnoj bazi Edwards, 1967.g. Dok je boravio u bazi, vodnik se sprijateljio s jednim pilotom, čije ime nije htio spomenuti. Jednom su poveli razgovor o NLO-ima, kada mu je odjednom pilot rekao: - Pođi sa mnom, htio bih ti pokazati nešto. Ne postavljaj mi nikakva pitanja jer ti ne mogu na njih odgovoriti, a da i znam odgovor, ne bih smio to povjeriti.

Poveo ga je u obližnji hangar. Taj ulaz nije bio pod strogom stražom. Bila je dovoljna pilotova propusnica. Pošli su na gornji kat gdje se nalazio direktan ulaz na donji kat hangara. Pilot je rekao vojniku da ga tu pričeka jer dalje ne smije, ali da obrati pažnju na hangar kroz malo razmaknutu zavjesu koju će on "slučajno" ostaviti za sobom. Pilot je prošao kroz strogo kontroliran ulaz, zahvaljujući posebnoj dozvoli koju je imao. Stražari nisu primijetili da je ostavio razmaknutu zavjesu. Tako je vodnik mogao vidjeti što se nalazilo iza tih teških zavjesa i što je to toliko važno čuvano u unutrašnjosti. Ugledao je jednu letjelicu u obliku "letećeg tanjura" na posebnom postolju. Bila je diskolikog oblika, oštrih rubova, s kupolom na sredini gornjeg trapa. Nekoliko je ljudi u plavim uniformama radilo nešto oko letjelice. Objekt je imao oko deset metara u promjeru. Pilot se vratio i izašli su iz hangara. Napomenuo mu je da nikome ne priča ono što je vidio, jer će on sve poreći. Poslije je od nekih stražara čuo da se s tom letjelicom izvode pokusni letovi u bazi, i to isključivo noću."

No, ti letovi su bili zaista nevjerojatni i zaprepašćujući. Ali ne u pozitivnom već u negativnom smislu. Taj američki NLO bio je originalan dokaz koliko smo nemoćni da objasnimo kako se NLO-i kreću. Testiranje tog "fantastičnog proizvoda američke avijacije" doživjelo je apsolutan neuspjeh. Ne samo da to "čudo od tehnike" (koje je inače u projektnim nacrtima imalo neslućene mogućnosti i osobine) nije moglo poslužiti ama baš ničemu, već je predstavljalo izvor novih opasnosti - u prvom redu za osobu koja je u "tome" izigravala pilota, a zatim za sve ostale koji su u blizini promatrali kako se odvija "let". Taj golemi ventilator (što je u biti i bio) uspio je uzletjeti najviše oko metar i nešto, s tim da je prethodno "razrovao" nekoliko stotina metara piste po kojoj je "rulao" prije "uzlijetanja". O stabilnosti, tj. apsolutnoj nestabilnosti toga objekta u zraku ne bi trebalo ni razgovarati. Nakon rušenja na zemlju (što je uljepšan naziv za slijetanje) konstatirano je da je ovo najjednostavniji način da se - ubije pilot.