Priprema za prvu pravu EVA-u učas su obavljene. Scott i Irwin su otkrili da se moglo uprijeti rukama o šipke koje su im stajale iznad glave, pa se tako, viseći u zraku, uvući nogama u odijelo. Sa samo šestinom gravitacije, bio je to zahvat skoro lišen napora i samo četiri i pol sata poslije buđenja, našli su se oni na površini Mjeseca. Sada je najvažnije bilo razviti rover. U toj misiji, radije negoli da prvo postavljaju ALSEP, Scott i Irwin su kanili smjesta iskoristiti vozilo i napraviti jedan geološki izlet dug četiri kilometra, do mjesta gdje je klanac doticao podnožje Hadley Delte. Prednosti rovera nisu bile besplatne, ali cijena svakako nije bila previsoka u odnosu na dobit. Trebalo im je samo četrdeset pet minuta da izvade i sastave rover, te još jedan sat da na njega utovare alate i vreće za uzorke.

Kada je izveo rover na kratku pokusnu vožnju, Scott je bio pomalo smeten otkrićem da upravljanje prednjim kotačima ne radi, ali je - nakon nekoliko minuta petljanja s prekidačima - odlučio poslužiti se onim što ima. Iz treninga prije leta, znao je da će moći upravljati i zakrećući samo stražnje kotače, pa su dva sata nakon ispuštanja zraka iz kabine, on i Irwin već bili "na putu". Vožnja je bila drmusava onoliko koliko se i moglo očekivati od takva grubog terena lišenog cesta. Kraj je bio prošaran niskim brežuljcima i astronauti su "jedva vidjeli sebi iznad obrva" (Scott). Uglavnom su se vozili brzinom od nekih 10 km/h, ulazeći u udubine kratera i iz njih izlazeći, propinjući se i valjajući se lijevo-desno. U jednom se trenutku Irwin požalio da će dobiti morsku bolest od Scottove vožnje.

Zapravo, to valjanje i propinjanje nisu ih ni izdaleka toliko uzbuđivali kao kada bi povremno izbili na vrh kakva uspona i naišli na krater dovoljno svjež i velik da ih odbaci uvis sa sva četiri kotača. Obojici je bilo drago što su imali pojaseve. Jedina stvarna poteškoća koju su Scott i Irwin iskusili u vezi rovera, bili su upravo ti pojasevi. Prije misije, nitko nije ozbiljno uzeo u obzir to da se, u Mjesečevoj gravitaciji, odijela neće osobito dobro zbiti. Na nesreću, pojaseve se nije moglo podešavati, pa su bili jako tijesni. Uistinu, zakopčavanje se pokazalo pravom mukom, no posve nužnom. Kako bi mogli obaviti sve planirane zadaće, morali su biti brzi. Scott je, stoga, trebao držati brzinu što je bliže moguće maksimalnoj. Mogao je smanjivati neravnomjernost vožnje pomno pazeći na "cestu", vozeći pravo kroz pliće kratere i kočeći prije no što bi pokušao zaobići prepreku : ali svejedno bi se povremeno dobro protresli. Zbog slabe Mjesečeve gravitacije, oscilacije u amortizerima prigušivale su trešnju sporije no što bi to činile na Zemlji, pa je vožnja uvijek bila skakutava. Srećom, na putu nije bilo puno kamenja dovoljno velikog da zasmeta roveru, a - kako je u jednom trenutku kazao Scott - nisu postojali ni veliki izgledi da upadnu u prometnu gužvu.

U načelu, problem dolaska na planirano geološko odredište, bio je vrlo jednostavan. Na obzorju je bilo mnoštvo uočljivih oznaka, a za prvu EVA-u, najkorisniji je bio krater Sv. Jurja : dojmljivi, dva kilometra široki ožiljak urezan u bok Hadley Delte, malo iznad i iza njihova odredišta. Krater je bio vidljiv cijelim putem i Scott je zapravo jedino morao voziti prema njemu. Međutim, pokazao je on prirodno zanimanje jednog pilota za valjanost navigacijskog sustava, pa su ga on i Irwin nakon nekog vremena odlučili iskušati.

Kako im je navigacija davala udaljenost i smjer LM-a, prvo je na karti trebalo točno odrediti mjesto na koje su sletjeli. Svaka neodređenost položaja LM-a, značila bi i neodređenost položaja rovera. Scott je mislio da zna gdje su sletjeli, no, dok su se vozili, Irwin nije uspjevao povezati kratere kraj kojih su prolazili s onima na foto-zemljovidima. Naravno, čak i da su točno znali gdje su sletjeli, čitanje karte bilo bi teško budući je (1) u blizini bilo malo velikih i/ili upadljivih kratera, (2) procjena veličine kratera bila je sama po sebi teška zadaća i (3) mape su načinjene na osnovu fotografija slabe razlučivosti. Stoga ne iznenađuje što se Irwin još uvijek figurativno češkao po glavi kada su, nakon trinaest minuta vožnje i pređenih kilometar i pol, posve iznenada naišli na klanac. Smjesta je postalo jasno da su se zatekli prilično sjevernije od mjesta gdje su trebali biti. Gledajući niz kanjon prema jugoistoku, mogli su vidjeti gdje ovaj oštro skreće prema zapadu : na tom mjestu, na bližem rubu, mogli su vidjeti svoj cilj, prikladno nazvan krater Koljeno. Scott je zaključio da su otišli previše prema zapadu, ali zasad pojedinosti nisu bile važne. Čim budu stigli do Koljena, ljudi u Stražnjoj sobi (kako je nazivana Soba za znanstvenu potporu) će moći iskoristiti udaljenost i azimut poznatog mjesta i razriješiti cijelu situaciju. U međuvremenu su Scott i Irwin mogli vidjeti mjesto gdje su željeli ići, pa su se okrenuli na jug i zaputili se uz ivicu klanca. Do kratera Koljeno stigli su za oko deset minuta.