Svemirska letjelica Surveyor počivala je na otprilike pola puta do dna, niz istočni obronak kratera, gdje je prilikom slijetanja bila poskočila i otklizala malo ustranu. Za slučaj da bi letjelica mogla otklizati još dalje, Conrad i Bean su se odlučili spustiti niz južni obronak do visine na kojoj se nalazio Surveyor, te mu se potom približiti hodajući usporedno s obodom kratera. Nisu mu htjeli prilaziti odozdo. Dok su se spuštali niz nagib od deset stupnjeva, ustanovili su kako je tlo tek malo mekše negoli na ivici; kada su se okrenuli prema istoku, jedinu su teškoću vidjeli u tome što im je kosina otežavala skakutanje s jedne na drugu nogu. Jednostavno se nisu mogli kretati onako brzo kao na ravnoj površini. Conrad je čak zaključio da je površina dovoljno čvrsta da je - da je samo za to znao i ranije - mogao spustiti Intrepid na široko ravno dno kratera.

"Bio bih umro od straha", kazao je, no bio je uvjeren da je to mogao izvesti.

Dok su se astronauti približavali Surveyoru, bili su iznenađeni otkrivši da je nekoć bijela letjelica, činilo se, tijekom trogodišnjeg boravka na Mjesecu, poprimila svjetlosmeđu nijansu. Bila je to prava zagonetka. Sunce je svakako bilo jarko, no je li se boja mogla tako brzo izmijeniti ? Jesu li u Houstonu sigurni, pitali su oni, da je letjelica izvorno bila jednako bijela kao i model kojega su koristili pri obuci ? Houstonu je trebalo nekoliko minuta dok nisu pronašli nekoga voljnog prisegnuti da je Surveyor pri polasku sa Zemlje bio snježnobijel, a do tada je Bean primijetio da i zrcala kamere izgledaju smećkasta. Bi li to mogao biti tanki sloj prašine ? I zašto smeđe ? Sav prah u okolici bio je izrazito siv. Mogli su to ustanoviti jedino brisanjem zrcala - koje se ukazalo čisto - pa potom i brisanjem prebojenog dijela letjelice. Prema je nekoliko ljuskica boje otpalo kada je Bean prešao rukom preko nje, uskoro je postalo očigledno da se malo prašine uzvitlane ispuhom iz motora LM-a - premda je Conrad sletio 200 metara dalje - uspilo probiti sve do Surveyora. Astronauti su obišli svemirsku letjelicu, pokušavajući vidjeti stvara li kut upada Sunčeva svjetla neku razliku u prividnoj boji. Razlike nije bilo. Uz pravu pozadinu, u dovoljno tankom sloju, lunarno je tlo izgledalo smeđe !

Oko četrdeset minuta, Conrad i Bean ispitivali su robotsku letjelicu i otiske koje je načinila sletjevši. Fotografirali su jarak kojega je napravila svojom mehaničkom rukom, za slučaj da se neki dio njegovih stijenki urušio u tri protekle godine. (Ali nije.) Uporabili su velike škare za lim kako bi skinuli TV-kameru, mehaničku ruku i par drugih dijelova, te ih vratili na Zemlju.

Do kraja toga zaustavljanja, boravili su izvan LM-a već nešto preko tri sata, te su - dobrim dijelom zahvaljujući Conradovoj odlučnosti da "sve obiđu" - zaostajali tek deset minuta. Imali su još samo jednu postaju, a bili su u dobroj formi. Posljednje zaustavljanje, pokraj kratera Blok, bilo je prilično kratko. Bila je to važna postaja, budući je udarni objekt - ponovo veličine košarkaške lopte - pogodio unutarnju kosinu kratera Surveyor. Na tome mjestu površinski sloj - mada čvrst - nije bio debeo kao gore na ravnici, pa se objekt lako probio do stjenovite podloge. Kamenja i kamenih gromada bilo je posvuda unaokolo, većih i od metra u promjeru, pa su astronauti učas napunili vreće reprezentativnim uzorcima. Potom su se vratili do Intrepida i stali se pripremati za odlazak. U dvije "šetnje", Conrad i Bean proveli su 7 sati i 45 minuta izvan LM-a. Osim gubitka TV-kamere na samom početku, bila je to skoro besprijekorna izvedba, nitko nije mogao poželjeti nešto bolje od toga. Obavili su praktično sve zadaće koje su pred njih bile stavljene. Donijeli su na Zemlju riznicu fotografija, kamenja, uzoraka tla i dijelova Surveyora; usto su pokazali da se LM-om može sletjeti precizno, te da dnevna četverosatna EVA nije ni blizu granice mogućnosti dobro uvježbana astronauta. Jednom, tijekom druge "šetnje", potjerali su sebe malo jače no što se svidjelo liječniku u kontroli, pa su se nakratko morali odmoriti. Ali brzo su se oporavili, dokazavši time da se, barem na takvom terenu, uz povremene odmore, može preći velike udaljenosti. Bilo bi lijepo da su s vremena na vrijeme mogli popiti koji gutljaj vode i nešto prigristi; a, izvjesno bi bili obavili još više posla da su imali kakva ručna kolica ili - još bolje - rover na koji bi mogli ukrcati alat, spremnike i drugu opemu. Ali bilo je to tek drugo spuštanje na površinu i Apollo 12 je predstavljalo veliki skok u operativnoj složenosti u odnosu na Apollo 11, a novi takvi skokovi bijahu u pripremi. Kada je jednom LM bio izmijenjen da može ponijeti rover i sve što je potrebno za duži ostanak, produktivnost je još više porasla. Granice se nigdje nisu mogle nazreti. I konačno, Apollo 12 je posebno vrijedan pamćenja zbog toga što su se Pete Conrad i Al Bean jednostavno dobro zabavljali. U velikoj se mjeri kontrast s Apollom 11 ogledao u osobnostima astronauta. Neil Armstrongova tiha suzdržanost naspram Pete Conradova razigranog veselja ! No, opet, Armstrong i Aldrin su morali raditi u ozračju intenzivnog nadzora javnosti, stalno svjesni pozornosti globalnog gledateljstva i povijesti. Nažalost, ta relativna formalnost koja je pratila Apollo 11, stvorila je kod velikog broja ljudi trajan dojam o lunarnim istraživanjima.Conrad i Bean nisu imali nad glavom ništa tako važno što bi ih sputavalo, pa su pjevušili, pjevali i smijali se idući od postaje do postaje. šteta je što je TV-kamera bila oštećena. Nezgoda je bila razumljive prirode, ali nakon nje - ma koji da je bio pravi razlog - TV gledatelji i televizijske kuće zanemarili su misiju. Smanjenje zanimanja bilo je razumljivo nakon drame prvog slijetanja. Novinari su bili primorani koristiti stručni žargon, a bilo je dugih razdoblja kada astronauti nisu radili ništa drugo do trpali u vreće kamen za kamenom : kao zabava, to može biti prilično ubitačno. Ali, sve u svemu, Apollo 12 je bilo ispunjeno zabavom i puno toga je bilo vrijedno vidjeti.