Ukratko, postoje dva moguća objašnjenja za revolucionaran novi oblik terapije protiv žalosti koji je otkrio dr. Allan Botkin, klinički psiholog iz
Terapija, koja se zove inducirana komunikacija nakon smrti (Induced After-Death Communication, IADC), rezultira time da pacijenti vide pokojne voljene osobe i komuniciraju s njima, a povremeno i s pokojnim neprijateljima. IADC je nastao iz desenzibilizacije i reprocesiranja pomoću pokreta očiju ( Eye Movement Desenzitization and Reprocessing, EMDR), terapije koju je 1987. otkrila dr. Francine Shapiro iz Kalifornije. Kako je objašnjeno na njenoj web-lokaciji, Shapiro je jednog dana hodala parkom, kad je primijetila da pokreti očiju smanjuju negativne emocije povezane s njenim vlastitim bolnim sjećanjima. Malo eksperimentiranja dovelo je do razvoja procedure koju je u početku zvala desenzibilizacija pokretima očiju.
Nakon što se emocionalni problemi pacijenta u potpunosti proanaliziraju i utvrdi se plan liječenja, pacijent i terapeut fokusiraju se na bolne događaje za koje se čini da su doveli do emocionalnog poremećaja. Pacijenta se uputi kako da se fokusira na određenu sliku ili negativnu misao dok istovremeno pomiče svoje oči naprijed i natrag, prateći prste terapeuta, koji se u vidnom polju klijenta pomiču 20 do 30 sekundi ili duže. Pacijentu se kaže da isprazni um i obrati pažnju na bilo koju misao, sliku ili sjećanje koje će se pojaviti. Od pacijenta se zatim traži da se fokusira na pozitivno vjerovanje dogovoreno na početku seanse, i da se dodatno fokusira na emocionalno uznemirujući događaj. Nakon nekoliko serija pokreta očiju, pacijenti obično izvještavaju o povećanom pouzdanju u pozitivno vjerovanje i uklanjanju emocionalnih smetnji.
U terapiji IADC-om, od osobe koja žaluje zbog nečije smrti traži se da se izravno fokusira na žalost za vrijeme pokreta očima. U tipičnom IADC-u pacijenti vide umrlu osobu, i ta umrla osoba govori im da je sve u redu i da ne trebaju tugovati. U određenom broju slučajeva, umrli su otkrili informacije koje pacijentu dotada nisu bile poznate. Terapija djeluje na ljudima svih uvjerenja, uključujući ateiste i skeptike. Konačni rezultat je da većina pacijenata prevlada svoju žalost.
Botkin je prilično siguran da brojni pacijenti koji su imali koristi od ove terapije nisu sanjali, zamišljali, fantazirali ili možda halucinirali, ali ne želi spekulirati o tome jesu li pacijenti zaista u dodiru sa svijetom duhova. Kakvo god bilo objašnjenje, prema Botkinu, to djeluje u barem 70 posto slučajeva.
«Kao psiholog kojeg prvenstveno zanima liječenje ljudi koji tako duboko trpe, odlučio sam se za strategiju ne upuštanja u rasprave oko uvjerenja», kaže objašnjavajući svoj stav. «Vjernici i skeptici vode tu bitku već neko vrijeme. Vjerujem da ako se odlučim za jednu stranu, i ako me svrstaju u jedan kamp, bit će mi teže pružati pomoć onima koji ju trebaju.»
Osim toga, Botkin ističe da njegov neutralan položaj pacijentu omogućava da interpretira iskustvo bez da na njega utječu vjerovanja terapeuta.
Iako je Botkin otkrio IADC 1995, njegov položaj psihologa zaposlenog u ministarstvu za veterane do prije tri godine ga je sprečavao da tu terapiju aktivno promovira među svojim stručnim suradnicima i da na nju skreće pažnju javnosti. Prihvaćena terapija za žalost dugo je godina bila gašenje emocionalnih veza s preminulim voljenim osobama – tj., oni su umrli i više ih nema, zato ih zaboravite. Terapija IADC-om, međutim, u skladu je s polako nastajućim pristupom koji ima suprotno gledište: da treba razvijati zdrave kontinuirane veze s umrlima. Budući da se taj pristup potpuno suprotstavlja materijalističkoj znanosti – koja nas je indoktrinirala vjerovanjem da je život jednostavno marš prema uništenju i ništavilu – mnogi mu se terapeuti opiru ili ga ignoriraju.
«To je još uvijek vrlo novo, ali sada se počinje eksplozivno širiti», kaže Botkin o terapiji IADC-om.
On spominje da je njegova knjiga Induced After-Death Communication, koju je napisao zajedno s dr. sc. R. Craigom Hoganom, objavljena 2005. i sada se tiska drugo izdanje, kao i činjenicu da televizija počinje pokazivati zanimanje. U vrijeme svog intervjua za članak u Nexusu upravo je završio snimanje dokumentarca za HBO, a uskoro bi se trebao pojaviti u emisiji Good Morning America.
Nakon što je primio doktorat iz psihologije na sveučilištu Baylor 1983, Botkin se zaposlio u bolnici za ratne veterane na području Chicaga. Tijekom sljedećih 20 godina specijalizirao se za liječenje ratnih veterana iz Drugog svjetskog rata, Korejskog rata, Vijetnamskog rata i Pustinjske oluje koji su bolovali od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), stanja koje je do kasnih 1970-ih bilo poznato kao «šok od granatiranja» ili «frontovska neuroza». To stanje nastaje kao posljedica doživljavanja ili prisustvovanja strahotama i užasima rata. U mnogim slučajevima, posljedice su dugotrajne. Ponekad su sjećanja zakopana u podsvijesti i godinama kasnije štetno utječu na ličnost na načine koji nisu uvijek jasno povezani s iskustvima na bojištu.
U prvih dvanaestak godina svoga rada, Botkin je često bio frustriran ograničenim rezultatima «terapije izlaganja», koja je tada bila glavna metoda liječenja. Kako to Botkin objašnjava, pacijenti su bili opetovano izlagani podsjećanju na njihova traumatična iskustva u sigurnoj, suosjećajnoj okolini, u nadi da će, kao rezultat toga, njihove emocionalne reakcije izgubiti na intenzitetu.
Pozitivniji rezultati počeli su se javljati nakon što se Botkin obučio za EMDR tijekom ranih 1990-ih. Dok su uz konvencionalnu psihoterapiju često trebale proći godine prije nego što bi kod pacijenta došlo do vidljivih promjena, Botkin je s EMDR-om počeo viđati dramatične promjene u samo jednoj seansi. Otkrio je da je EMDR posebno djelotvoran kod liječenja žalosti.
bglavac
edin.kecanovic
