Botkin tvrdi da proces EMDR-a/IADC-a ne uključuje hipnozu. «Hipnoza inducira pacijenta u opušteno i fokusirano stanje uma», on objašnjava. «EMDR, s druge strane, pojačava obradu informacija u mozgu.» On to uspoređuje s filmskim projektorom, tako što se projekcija za vrijeme hipnoze usporava, a za vrijeme EMDR-a ubrzava.

On također odbacuje tvrdnje da su IADC-i halucinacije. «Najuvjerljiviji dokaz je to što svi ljudi koji su imali IADC izvještavaju da su oni bitno drugačiji od svih drugih iskustava», objašnjava. «Tehnički, halucinacije su opažanja bez odgovarajućeg osjetilnog inputa, što znači da se halucinacije u potpunosti događaju u nečijoj glavi i nemaju nikakve veze s bilo kakvom stvarnošću koja postoji odvojeno od nas. Halucinacije općenito imaju vrlo negativan sadržaj, znatno se razlikuju od osobe do osobe, i smatra se da su simptom ozbiljnog psihološkog poremećaja.

Međutim, jasno je da je sadržaj IADC-a redovito pozitivan, vrlo konzistentan od osobe do osobe, i psihološki vrlo ljekovit.»

Pored toga, doživljavanje zajedničkih iskustava – kao što se dogodilo Stromberg s njenom pacijenticom – kosi se s teorijom o halucinacijama, dodaje Botkin.

On također spominje da su u toku znanstveno kontrolirana istraživanja IADC-a na Sveučilištu u sjevernom Teksasu, i on s optimizmom očekuje da će ta istraživanja potvrditi nekoliko tisuća kliničkih opažanja do kojih su došli on i drugi obučeni IADC terapeuti.

«Osjećam da imam moralnu obvezu prenijeti to svijetu», kaže Botkin. «Moj glavni posao u ovoj fazi je pomoći ljudima kojima je to potrebno, kao npr. ratnim veteranima koji se vraćaju iz Iraka i Afganistana te preživjelima iz katastrofa.»

Ako je IADC ono što većina pacijenata i terapeuta vjeruje da je, lako je moguće da je Botkin došao do najvećeg otkrića prošlog stoljeća, a možda i tisućljeća.