VIZIONAR: Kad ste se prvi put susreli s gledanjem na daljinu?
HAL: Na sveučilištu Stanford bio sam koautor udžbenika o kvantnoj elektronici i laserima. Tada sam došao do zaključka da se kvantna fizika, bez obzira na to što vrlo precizno opisuje nežive predmete, ne bavi razinom fizike povezanom s ljudskim organizmima, sviješću i živim organizmima uopće. Mene je osobito zanimala spregnutost, odnosno činjenica da odvojeni dijelovi mogu zadržati nekakvu međusobnu vezu. Napravili smo jednostavne pokuse s algama. Jedan smo dio organizma stimulirali laserom i proučavali kakve je posljedice taj postupak imao na drugi dio. Napisao sam rad o tome i podijelio ga kolegama. Među ostalima, pročitao ga je i njujorški umjetnik Ingo Swann koji je sudjelovao u pokusima s izvantjelesnom percepcijom (ESP). Napisao mi je pismo u kojemu mi je rekao da, ako me zanima povezanost izoliranih sustava, moram proučiti i izvantjelesnu percepciju. Toga se još nisam sjetio. Poslao mi je svoj životopis. Sudjelovao je u pokusima na gradskom fakultetu u New Yorku. Dizao je i spuštao temperaturu osjetljivim instrumentima za mjerenje temperature. To mi se učinilo zanimljivim i želio sam vidjeti mehanizam koji se krije iza toga. Pozvao sam ga u Stanfordov istraživački institut (Stanford Research Institute) gdje sam u to vrijeme radio i izveli smo pokus s magnetskim mjerenjem instrumentima poput igle kompasa, ali unutar magnetskog štita. Čak je i kroza sve te štitove uspio utjecati na instrumente. Još me je više iznenadilo kad je nacrtao sliku unutrašnjosti toga prostora. Poput Supermanova rendgenskog vida! Kao fizičara, to me je posve zaprepastilo. Ispričao sam kolegama taj događaj, nakon čega nam je Vlada ponudila projekt u sklopu kojega bismo proučili te fenomene. Takvi su projekti postojali i u Sovjetskom savezu i zemljama istočnog bloka, a na zapadu takvo što znanstvenici nisu smatrali ni mogućim. Tako je počelo. Ljudi iz CIA-e su  mi prišli i ponudili projekt koji bi im pomogao u procjeni sličnih projekata diljem svijeta. Trebalo je biti zabavno i zanimljivo, ali kad smo počeli skupljati podatke, projekt je prerastao u nešto drugo.

VIZIONAR: Kako ste objavili svoje prve rezultate? Jeste li naišli na probleme?
HAL: Budući da su drugi članci koje smo objavili bili izrazito znanstvene prirode, odlučili smo da ćemo, ako se budemo time bavili, objavljivati rezultate u ozbiljnim časopisima. Prvi objavljeni članak bio je kratak sažetak otkrića do kojih smo došli promatrajući prirodu. Zatim smo objavili sveučilišnu studiju za IEEE (Institute of Electrical and Electronic Engeneers). To su bila prva dva važnija članka koja smo objavili u ozbiljnim znanstvenim časopisima.

VIZIONAR: Zbog čega su ljudi iz CIA-e bili tako zabrinuti kad su vam se obratili?
HAL: Podaci koje su prikupili pokazali su da sovjetska vlada ulaže mnogo novca u najbolje institute za fiziku na kojima rade vrhunski stručnjaci koji su doktorirali fiziku. Donijeli su mi cijelu hrpu dokumenata u kojima su bili navedeni objavljeni članci, izvedeni pokusi, znanstvenici i instituti. Bilo je očito da su mnogo uložili u istraživanje izvanosjetilne percepcije. S druge strane, zapadni se znanstvenici nisu bavili tom tematikom. Osim nekih francuskih parapsihologa. Gotovo cjelokupna zapada znanstvena zajednica odbacila je to područje jer je smatrala da nije vrijedno proučavanja. U CIA-i su bili zabrinuti jer su smatrali da to predstavlja potencijalnu prijetnju. Mislili su da na istoku rade na razvoju nove znanosti koja je na zapadu nepoznata. No nisu znali kako bi procijenili podatke koje su dobili jer su im za to bili potrebni vlastiti podaci, pokusi i razumijevanje problematike. Zato su bili zabrinuti.


POČETAK ISTRAŽIVANJA GLEDANJA NA DALJINU

VIZIONAR: Kako je izgledao vaš prvi eksperiment s Ingom Swannom i kada ste počeli raditi na mnogo većoj udaljenosti?
HAL: Prvo što je privuklo njihovu pozornost bila je njegova sposobnost da vidi unutar zatvorenog prostora zaštićenog magnetskim poljem. Ako netko može zaviriti u osigurani prostor, očito je da se radi o potencijalnoj prijetnji. Čak i zamisao da netko može vidjeti na velikoj udaljenosti predstavlja prijetnju. Nakon nekog se vremena pokazalo da osim toga može vidjeti i kilometrima udaljena mjesta. S gledišta obavještajnih služba, takve sposobnosti očito predstavljaju sigurnosnu prijetnju.

VIZIONAR: Kad se dogodio prvi slučaj gledanja na daljinu?
HAL: Na početku pokusa, Ingo Swann je rekao da pošaljemo nekoga u zaljev San Francisca tridesetak kilometara dalje, a on će jednostavno opisati gdje se ta osoba nalazi. Radili smo takve pokuse. Poslali bismo tim čiji je zadatak bio ići na nasumično izabrane lokacije, a on bi opisao gdje se točno nalaze. Također bismo nasumično izabrali koordinate bilo gdje na svijetu, a on bi nacrtao sliku toga mjesta. Pomislili smo da je možda napamet naučio globus pa zna koje koordinate pripadaju kojemu mjestu. Birali smo koordinate otočića usred oceana ili jezerca u unutrašnjosti kontinenta, ali on bi uvijek dobro odradio svoj posao. Tada smo prvi put došli u kontakt s tom idejom. Djelovalo je na taj način da smo nasumično birali koordinate diljem svijeta ili jednostavno slali ekipe u udaljena područja. Izvodili smo ta dva tipa pokusa i oba su bila uspješna. No, ne bismo baš svaki put uspjeli. Katkad rezultati i nisu bili najbolji. Izabrali bismo nekoliko meta i slali ekipe na te lokacije s opisima koje smo dobili od sudionika u pokusu. Zadatak ekipa bio je da rangiraju podudarnost opisa i meta od najboljeg prema najgorem. Tako smo na kraju mogli statistički izračunati uspjeh pokusa. Ako imate samo nasumične opise lokacija, nećete dobiti veliku podudarnost. Kad smo napokon otkrili šifru, vidjeli smo da sedam opisa točno odgovara ciljanoj meti. Na primjer, Hoover Tower na kampusu Stanforda vrlo je specifična izgleda pa su suci lako mogli ocijeniti radi li se o točnom opisu mete.

VIZIONAR: Možete li nam ispričati priču o sigurnosnoj uzbuni u podzemnoj bazi? Što se događalo? Kakvi su se pokusi provodili?
HAL: Jedan od promatrača CIA-e rekao je nekome da izabere neko mjesto i da nam koordinate, ali da nam ne kaže što se na toj lokaciji nalazi. Rekao je da će te podatke prenijeti ekipi koja proučava gledanje na daljinu na Stanfordu. Ispostavilo se da je ta osoba izabrala koordinate svoje vikendice u Zapadnoj Virginiji. Bila je to kolibica u šumi. No, nije znao da se u blizini nalazi strogo čuvana podzemna vojna baza. Dva jasnovidioca rekla su da vide samo šumu i kolibe, a zatim su primijetili da se u blizini nalazi neko zanimljivo mjesto s antenama i drugom opremom. Pomislili su da je osoba koja im je dala koordinate htjela da upravo to vide i detaljno su opisali te strogo čuvane podzemne vojne baze. Kad su promatrači vidjeli kako je detaljno ta lokacija bila opisana, zabrinuli su se jer su mislili da netko odaje povjerljive informacije. Pitali su nas kako smo došli do tih informacija, a mi smo rekli da smo samo vježbali gledanje na daljinu. Zabrinuli su se jer su mislili da nam je netko iz baze dao koordinate, a ta osoba nije ni znala da se tamo uopće nalazi vojna baza. Proveli su istragu kako bi otkrili jesmo li informacije dobili onako kako smo rekli ili se radi o curenju povjerljivih informacija. Situacija se sredila sama od sebe jer je netko iz CIA-e zamolio da pogledamo sovjetsku metu da vidi možemo li je opisati. Prva meta bila je istraživačka ustanova u Sovjetskom savezu. Naši su jasnovidioci točno opisali lokaciju. Ispostavilo se da se radilo o vrlo zanimljivoj lokaciji jer se ondje nalazila golema dizalica, a naši su je jasnovidioci detaljno opisali. Opisali što se proizvodi u toj ustanovi i slično. Rezultati su bili odlični. To je dokazalo da primamo podatke gledanjem na daljinu, a ne iz nekih drugih izvora.