1970-ih, kapitalizam se suočio s još jednom prijetnjom kad je poratni rast oslabio a profiti pali. SAD su počele gubiti svoj dominantan položaj na svjetskim tržištima; proizvodnja nafte na domaćim bušotinama dosegnula je vrhunac i počela padati, zbog čega je Amerika postajala sve ovisnija o uvozu nafte iz arapskih zemalja; Vijetnamski rat oslabio je američku ekonomiju; a zemlje trećeg svijeta zahtijevale su «dijalog Sjevera i Juga» koji bi doveo do veće samostalnosti siromašnih zemalja. Predsjednik Nixon odgovorio je ukidanjem fiksnih deviznih tečaja i devalvacijom dolara, čime je dobrim dijelom izbrisao američki ratni dug drugim zemljama. Kasnije je novoizabrani predsjednik Reagan, na sastanku 22 čelnika država u Cancúnu u Meksiku 1981, odbio razgovarati o novim financijskim aranžmanima s trećim svijetom, čime je praktično odobrio njihovu daljnju korporacijsku eksploataciju.

 

U međuvremenu, same korporacije također su odgovorile novom strategijom. Povećana mobilnost kapitala (koju su omogućili plivajući tečajevi i nove proizvodne, transportne i komunikacijske tehnologije) omogućila je američkim kompanijama da proizvodnju presele u «izvozne zone za preradu» u siromašnijim zemljama. Korporacije su također poduzele proces restrukturiranja, i krenule u smjeru «umrežene proizvodnje» - u kojoj su velike tvrtke, zadržavajući i učvršćujući svoju moć, unajmljivale manje tvrtke da za njih vode opskrbu, proizvodnju, računovodstvo i transport. (Ekonomist Bennett Harrison definirao je umreženu proizvodnju kao «koncentraciju kontrole u kombinaciji s decentralizacijom proizvodnje».) Taj proces restrukturiranja također je poznat «kao smanjivanje broja zaposlenika» (downsizing), jer je doveo do toga da su se velike korporacije riješile visoko plaćenih zaposlenika, a manje kompanije u ugovornom odnosu s njima unajmile su jeftinu zamjenjivu radnu snagu.

 

Jeremy Brecher i Tim Costello napisali su u knjizi Global Village or Global Pillage: «S produbljivanjem ekonomske krize, postupno se razvijala 'nadnacionalna politička arena' koja je uključivala nove organizacije kao što su Grupa sedam industrijski najrazvijenijih zemalja (G7) i NAFTA, i nove uloge za već postojeće međunarodne organizacije kao što su EU, MMF, Svjetska Banka i GATT. Politike koje su usvojile ove međunarodne institucije omogućile su korporacijama da smanje svoje troškove na nekoliko načina. Snizile su potrošačke, ekološke, zdravstvene i radne standarde. Snizile su poreze na poslovanje. Olakšale su prebacivanje na područja s jeftinijom radnom snagom i smanjile opasnosti od takvog prebacivanja. Osim toga, ohrabrile su širenje tržišta i 'ekonomiju veličine' koju pruža proizvodnja u većim količinama.»³

 

Sve to dovelo je do globalizirane ekonomije u kojoj (da opet citiram Brechera i Costella): «Širom svijeta, ljude usmjeravaju jedne protiv drugih kako bi vidjeli tko će globalnim korporacijama ponuditi najjeftiniju radnu snagu i najniže socijalne i ekološke zahtjeve. Njihovi poslovi prebacuju se u područja s nižim plaćama, nižim porezima na poslovanje i većom slobodom zagađivanja. Njihovi poslodavci koriste prijetnju 'strane konkurencije' za održavanje niskih nadnica, plaća, poreza i ekoloških kriterija te kako bi zamijenili visokokvalitetna radna mjesta privremenim, povremenim, nesigurnim i niskokvalitetnim radnim mjestima. Njihovi vladini dužnosnici opravdavaju smanjivanja izdataka za obrazovanje, zdravstvo i druge usluge kao nužna radi smanjivanja poreza na poslovanje kako bi se zadržala ili otvorila nova radna mjesta.»

 

Korporacije, koje više ne podliježu nacionalnim zakonima, češljaju svijet u potrazi za najboljim ponudama radne snage i sirovina. Od 120 vodećih svjetskih ekonomija, skoro pola su korporacije, a ne države. Tako se moć građana bilo koje zemlje da kontroliraju korporacije kroz demokratske procese koji su im dostupni neprestano smanjuje.

 

U studenom 1999, deseci tisuća studenata, članova sindikata i domaćih stanovnika okupili su se u Seattleu kako bi prosvjedovali na sastanku Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Čini se da je taj masovni prosvjed bio signal rađanja novog globalnog populističkog ustanka protiv korporacijske globalizacije. U godinama koje su otada prošle, novi masovni prosvjedi – neki veći, mnogo manjih – dogodili su se u Genovi, Melbournu, Milanu, Montrealu, Philadelphiji, Washingtonu i drugim gradovima.

 

U siječnju 2001, George W. Bush i Dick Cheney preuzeli su dužnosti, nakon krajnje sumnjivih američkih izbora. Snažno povezana s naftnom industrijom i velikom energetskom korporacijom Enron, nova administracija odmah je predložila nacionalnu energetsku politiku koja se usredotočila na otvaranje zaštićenih federalnih teritorija za traženje nafte i dodatno subvencioniranje naftne industrije.

 

Enron, najveći donator kampanji Georgea W. Busha, bio je sedma najveća korporacija u SAD-u i 16. najveća svjetska korporacija. Usprkos njegovim navodno golemim profitima, u četiri od pet prethodnih godina nije platio nikakav porez. Kompanija je imala tisuće partnera u drugim zemljama, preko kojih je sakrila dug veći od milijardu dolara. Kada je taj skriveni dug otkriven u listopadu 2001, kompanija je krahirala. Cijene njenih dionica strmoglavo su pale, a kreditni rejting joj je uništen. Njeni osramoćeni direktori podnijeli su ostavke, uzevši sa sobom milijunske bonuse, dok je ogroman financijski gubitak pao na leđa zaposlenika i dioničara. Enronov stečaj bio je dotad najveći u korporacijskoj povijesti, ali čini se da njegove kreativne računovodstvene prakse nisu bile jedinstvene, i deseci drugih korporacija nalaze se na rubu sličnog kolapsa.

 

Nakon šokantnih i tragičnih napada 11. rujna, Bush je pokrenuo «Rat protiv terorizma», povećavši broj potencijalnih ciljanih zemalja s tri na skoro pedeset, od kojih je većina bogata izvorima energije. S Irakom (u kojem se nalaze druge najveće svjetske dokazane zalihe nafte) visoko na popisu režima koje treba nasilno svrgnuti, čini se da je cilj Rat protiv terorizma Bushove administracije učiniti svijet sigurnim za širenje dosega američkih naftnih korporacija. U međuvremenu, novi zakoni i izvršni nalozi ograničili su ustavna prava i podigli veo tajnosti oko vladinih postupaka i procesa donošenja odluka.

 

Još uvijek se očekuje reakcija američkog stanovništva na ovaj razvoj situacije. I ovdje nam povijest može pomoći da vidimo koje su moguće opcije.