Tijekom te prve EVA-e, Scott i Irwin namjeravali su nešto više od sat vremena obavljati geološki rad na terenu : otprilike petnaest minuta kod Koljena, a ostalo na obronku blizu Sv. Jurja. Premda znanstvena javnost još nije bila razvila dosljedni opis lunarnog razvoja, općenito se vjerovalo kako su planine u Hadleyju uzdignute prije otprilike četiri milijarde godina, kao ishod divovskog udara koji je oblikovao bazen Kiša. Tijekom prvih nekoliko minuta nakon udara, veliki komadi stijena na onome što je sada rub bazena, bili su odgurnuti gore i van, pri čemu su stvorene jezgre planina koje je potom prekrio materijal izbačen iz Kiša.

Tijekom prvih nekoliko stotina milijuna godina koje su uslijedile nakon udara koji je stvorio Kiše, bazen se napunio lavom, očigledno postupno, tanki sloj po sloj. Između dviju uzastopnih epizoda punjenja, moglo je proći relativno puno vremena; ali, prije tri do tri i pol milijarde godina, lava je prestala izbijati iz unutrašnjosti i doba oblikovanja mora bilo je okončano. Nakon toga, jedino je postojana kiša metorita stvarala promjene, oblikujući pet metara debeli pokrivač od regolita na podlozi od lave i istovremeno povećavajući nanos regolita na planinskim obroncima. Sletišta Apolla 11 i Apolla 12 dala su reprezentativne uzorke bazaltne lave ispod Mora tišine, odnosno Oceana oluja; u krateru Koljeno, Scott i Irwin su se nadali pronaći uzorke bazalta iz Kišâ. A potom, gore na obroncima Sv. Jurja, geolozi su se nadali i očekivali pronaći uzorke drevne lunarne kore, ne napregnute i promijenjene poput onih komada kamenja izbačenog iz Mora kiša koje su Shepard i Mitchell uzeli u Fra Mauru, već samo premještenih naviše i izvan središta Kiša.

Dok su Scott i Irwin poslovali kod Koljena, uskoro je postalo očigledno koliko će djelotvorne biti J-misije. U tom trenutku, prilikom prvog zaustavljanja, našli su se tri kilometra udaljeni od LM-a, pa ipak su imali obilje rashladne vode, kisika i vremena za terenski rad. Imali su obilje alata, vreća za uzorke, cijevi za uzimanje uzoraka tla i filmova, a što je najvažnije, uza sve to, posao su počeli obavljati posve odmorni. Za desetak minuta, prikupili su kamenja i prašine, opisujući tvorbe koje TV-kamera nije mogla snimiti i snimajući obilje fotografija. A onda je došlo vrijeme da pođu dalje.

Na maloj udaljenosti onkraj kratera Koljeno, počeli su se uspinjati uz obronak Hadley Delte. Nisu imali namjeru uspeti se sve do ruba Sv. Jurja. Bila bi to poduža vožnja preko strmine, a njima je bilo dovoljno doći dovoljno visoko da budu sigurni kako su stigli do svježeg materijala iz mora. Kako se rover počeo uspinjati, brzinu mu je stala opadati. Sedam minuta od Koljena, našli su ono što su tražili : gromadu promjera jedan metar, posjednutu na obronak oko pedeset metara iznad doline.

Scott i Irwin su tragali za kruponozrnatim kristalnim kamenjem zvanim anorteziti, koje se polagano hladilo u dubini, nedugo nakon formiranja Mjeseca. Otkrili su da je ta gromada bliski rođak kamenja koje su Shepard i Mitchell donijeli iz Fra Maura. Bila je riječ o kompozitnoj heterogenoj stijeni zvanoj breča, koja je nastala kada su se kojekakvo kamenje i krhotine međusobno stopili, vjerojatno udarom koji je stvorio Kiše ili čak nekim ranijim velikim udarom. Budući je prvi poveći kamen kojega su pronašli na planini bila breča, postojali su dobri izgledi da su breče uobičajene, a anorteziti, možda, rijetki. Ali jedino bi potpuni skup uzoraka ispričao cijelu priču o toj planini, pa su Scott i Irwin uzeli u ruke grablje, lopatice, foto-aparate i vreće za uzorke, zabili cijevi za uzorke u tlo, čak i prevrnuli gromadu kako bi mogli uzorke uzeti i iz tla ispod nje - uzorke koji bi mogli reći koliko je kamen ležao na mjestu gdje su ga pronašli.

Pogled s padina Hadley Delte mogao se opisati samo kao spektakularan. Zahvaljujući TV-kameri na roveru, Scott i Irwin su pogled mogli podijeliti s gledateljima na Zemlji. U daljini, Mount Hadley i brežuljci zapadno od klanca davali su obzorju prepoznatljivu osobnost - što je nedostajalo prethodnim sletištima - i pružali vizualnu ravnotežu prema vijugavomm kanjonu što je odmicao na sjever od planine. Kako je na Hadleyju još bilo rano jutro, istočna stijenka klanca je bila u sjeni. Zapadni je zid, nasuprot tome, na nekim mjestima bio jarko osvijetljen. Zbog relativno niske razlučivosti TV-kamere, gledatelji na Zemlji nisu mogli vidjeti sve pojedinosti dostupne očima astronauta, no, svejedno, prizor je bio prekrasan i posvuda na dnu klanca su se dale opaziti gromade dovoljno krupne da su ih svi mogli vidjeti.

Dok nisu završili, Scott i Irwin su na Sv. Jurju proveli pedeset minuta. Bilo je to daleko najduže i najproduktivnije geološko zaustavljanje dotad obavljeno od neke posade Apolla. Dobro uvježbani i dobro opremljeni, Scott i Irwin bili su u stanju ograničeno vrijeme iskoristiti na najbolji mogući način. Usto su znanstvenici na Zemlji mogli i čuti i vidjeti što su njih dvojica radili, te im na taj način brzo dati pouzdan savjet.