Do trenutka kada su se Scott i Irwin našli na površini, spremni za vožnju, činilo se da će im toga dana sreća okrenuti leđa. Bili su prisiljeni, prije ispuštanja zraka, nešto vremena utrošiti na brisanje desetak litara vode koja se prethodne noći prolila po podu, kada je plastični antibakterijski filter pukunuo u njihovoj štrcaljki za vodu; a morali su i ljepljivom vrpcom pričvrstiti Irwinovu antenu na rancu, slomljenu kada se prethodne večeri uvlačio natrag u LM. Ali oba su problema vrlo brzo riješili i sada su - na Scottovo oduševljenje - ustanovili kako se roverom može upravljati i okretanjem prednjih kotača.

"Znam ja što si uradio noćas, Joe !" kazao je on svom komunikatoru. "Poslao si momke iz Marshalla da dođu ovamo gore i časak otklone kvar !" Možda je, pretpostavio je on, Boeing izgradio tajnu raketu, pa su inženjeri iz Boeinga i Marshalla skoknuli na Mjesec "popraviti rover".

Tri i pol sata nakon buđenja i sat nakon ispuštanja zraka iz kabine, vožnja je započela ! Scott se neko vrijeme privikavao na novi način upravljanja. Zapravo, nakon nekoliko minuta, odlučio se zaustaviti i prebaciti na upravljanje isključivo prednjim kotačima. Vozilo, kazao je, pretjerano reagira, osobito kada idemo nizbrdo. Međutim, uskoro je ustanovio da se stražnji kotači, dok upravlja prednjima, više kližu ustranu, negoli što pravilno slijede smjer. Upravljanje sa sva četiri kotača bilo je ipak bolje negoli ono sa samo dva, a njemu neće trebati puno da se prilagodi !

Za početak drugog izleta, Scott se odvezao skoro točno prema jugu, prema jednom od šačice osrednjih svježih kratera na nižim obroncima Hadley Delte. Uz malo sreće, možda bi mogli naći neke neizmijenjene uzorke drevne kore kakvi su im izmaknuli kod Sv. Jurja. Vjerojatnost da će pronaći krhotine stjenovite podloge, ovisila je, naravno, o pronalaženju kratera i dovoljno velikog da je objekt koji ga je stvorio prodro prilikom udara kroz regolit, i dovoljno mladog da te krhotine nisu bile ponovo zatrpane istim onim gibanjem materijala koje je izglačalo stijenke klanca ispod Sv. Jurja.

Dok su se vozili na jug, okolicom je dominirao prizor planine. Niži obronci imali su nagib od 8 do 10 stupnjeva, ali iznad njih, strane planine postajale su strmije, uzdižući se skoro do visine planine Fuji u Japanu, skoro jednako tako i strmo. Na vodoravnoj udaljenosti od niti sedam kilometara, planina se uspinjala tri i pol kilometra - nagibom od oko 30 stupnjeva. Kako je veći dio planine tako strm, svaki materijal izbačen udarom meteorita, makar bi se malo zakotrljao niz brijeg, pa su Scott i Irwin, približavajući se mjestu gdje su se planina i more sretali, zamijetili jasnu promjenu u prirodi površine. Na nekih tristo metara od podnožja, primijetili su da je broj dubokih kratera naglo opao, te da na površini ima puno manje manjeg kamenja. Zakapanje sipinom koja se skotrljala s obronka - ili materijalom izbačenim udarima po tim obroncima - činilo se najvjerojatnijim objašnjenjem.

U samom podnožju, Scott i Irwin su se dovezli u jedan plitki kanal položen u smjeru istok-zapad, udubinu koju se može protumačiti barem na dva načina. Prema jednoj teoriji, tijekom ispunjavanja mora, hladeći se, lava se malo stegnula i odmaknula se od planine. Tako nastali procjep naknadno je uglačan udarnom erozijom i dijelom ispunjen materijalom koji se skotrljao niz Hadley Deltu. Prema drugoj teoriji, planina tone još otkako se uzdigla nakon udara koji je stvorio Kiše : ta depresija, kaže teorija, predstavlja rasjedni jarak koji biva napola ispunjavan kako se rastvara - ponovo krhotinama koje se kotrljaju s planine.

Dolazeći iz smjera LM-a, Scott i Irwin su pokušavali uočiti kakav svježi krater ili kamene gromade na obronku, ali - čak i kada su se približili i kada su mogli razaznati više pojedinosti - takvih se pojedinosti moglo vidjeti jako malo. Osim kratera Ostruga (Spur), svježe tvorbe promjera četrdeset metara, gdje su namjeravali obaviti veći dio uzimanja uzoraka, jedini uočljivi objekt kojega su vidjeli vozeći se na jug, bio je jedan krupni kamen na obronku, malo iznad Ostruge. Inače je cijeli obronak izgledao kao suha, pješčana i istrošena plaža prekrivena zaobljenim humcima i slabo razlučivim plitkim kraterima.

Plan misije tražio je od Scotta i Irwina da se uspnu na obronak malo zapadnije od Ostruge, te se potom okrenu na istok i odvezu se otprilike tri kilometra prateći koliko bude moguće crtu podnožja. Tako bi mogli vidjeti kakvi im sve uzorci stoje na raspolaganju, prije negoli stanu na kraju tog puta kako bi ih uzimali. Planirali su vraćati se prateći vlastite tragove, zaustavivši se jednom na pola puta do Ostruge, a potom i kod samog kratera. Međutim, kako bušenje još nije bilo dovršeno i zbog stope potrošnje kisika u Scotta, takav je plan bio vrlo ambiciozan, pa je Houston od njih zatražio da razmotre što više vrijedi - voziti se ili uzimati uzorke. Scott i Irwin su ubrzo uvidjeli da svaki dio krajolika kroz koji su prolazili izgleda jako slično bilo kojem drugom dijelu, pa su zaključili da se mogu zaustaviti i prije konačnog odredišta i tu uzeti uzorke. Kako su se prije toga nastavljali uspinjati, našli su se otprilike u visini one gromade iznad Ostruge i oko tristo metara istočno od nje. Parkirali su rover i bacili se na posao : pokazalo se to dugim i vrlo produktivnim geološkim iskapanjem !