Religijski tekstovi i geološki dokazi sugeriraju da je u dalekoj prošlosti nekoliko područja u svijetu doživjelo razorne atomske udare

 

Sljedeći tekst pojavio se u njujorškim novinama Herald Tribune 16. veljače 1947. (Ivan T. Sanderson ponovno ga je objavio u siječnju 1970. u svom magazinu Pursuit): Kad je prva atomska bomba eksplodirala u Novom Meksiku, pustinjski pijesak pretvorio se u rastaljeno zeleno staklo. Ta činjenica, prema magazinu Free World, šokirala je neke arheologe. Oni su vršili iskapanja u drevnoj dolini Eufrata i otkrili sloj agrarne kulture stare 8.000 godina, sloj stočarske kulture koji je još stariji, i još stariju kulturu špiljskih ljudi. Nedavno su došli do još jednog sloja rastaljenog zelenog stakla.

Dobro je poznato da atomske detonacije na površini ili iznad pješčane pustinje rastale silicij u pijesku i pretvaraju Zemljinu površinu u staklenu ploču. Ali ako se ploče drevnog pustinjskog stakla mogu naći u raznim dijelovima svijeta, znači li to da su se u drevnoj prošlosti vodili atomski ratovi, ili, u najmanju ruku, da su se u pradavnoj povijesti obavljala atomska testiranja? To je zapanjujuća teorija, ali za nju ne nedostaje dokaza, jer su takve drevne ploče pustinjskog pijeska geološka činjenica. Udari groma ponekad mogu rastaliti pijesak, tvrde meteorolozi, ali to su uvijek specifični, korijenju slični oblici. Te čudne geološke neobičnosti zovu se fulguriti, i javljaju se kao razgranati cjevasti oblici, a ne kao ravne ploče rastaljenog pijeska. Zbog toga se  gromovi  uglavnom odbacuju  kao uzrok takvih geoloških nalaza, i geolozi se radije drže teorije da  su  njihov  uzrok  udari meteora ili kometa. Problem te teorije je što obično  nema  kratera  povezanih  s takvim anomalnim pločama stakla. Brad Steiger i Ron Calais, u svojoj knjizi Myster/'es of Time and Space, spominju da je Albion  W.  Hart, jedan od  prvih građevinskih inženjera koji su diplomirali na   Masačusetskom   institutu   za tehnologiju, poslan na jedan građevinarski projekt u središnjoj Africi. Dok su on i njegovi   ljudi   putovali   u  jedno  skoro nedostupno područje, prvo su morali prijeći preko ogromnog pustinjskog prostranstva. «U to vrijeme bio je zbunjen jednom pojavom koju nije mogao objasniti,  velikom   površinom  zelenkastog stakla   koja je prekrivala pijesak dokle mu je sezao pogled«, piše Margharete asson u jednom članku o Hartovom životu objavljenom u magazinu Rocks andMinerals (br. 396,1972). Ona u nastavku spominje: «Kasnije u svom životu prošao je kraj područja VVhite Sands nakon prve atomske eksplozije koja je tamo izvedena, i prepoznao je isti tip rastaljenog silicija kakav je vidio pedeset godina ranije u Afričkoj pustinji.«

Tektili: Zemaljsko objašnjenje?

 

U geološkoj literaturi povremeno se raspravlja o velikim pustinjskim područjima posutim zagonetnim kuglicama «stakla» poznatim kao tektiti. Vjeruje se da te kuglice «skrutnutog stakla« (staklo je zapravo tekućina) u većini slučajeva potječu od udara meteorita, ali dokazi pokazuju da u mnogim slučajevima nema udarnog kratera. Druga je mogućnost da tektiti imaju zemaljsko objašnjenje takvo koje uključuje visokotehnološka oružja koja su u stanju rastaliti pijesak. Rasprava o tektitima sažeto je prikazana u jednom članku Johna O'Keefea pod naslovom «Tektitski problem«, objavljenom u kolovozu 1978. u Scientific Americanu. O'Keefe kaže:  Ako su tektiti zemaljski, to znači da postoji nekakav proces kroz koji se tlo ili obične stijene mogu u trenutku pretvoriti u homogeno   staklo   bez   vode   i mjehurića i biti izbačeni tisuće milja iznad atmosfere. Ako tektiti potječu s Mjeseca, čini se da iz toga slijedi da negdje na Mjesecu postoji barem jedan moćan vulkan koji je imao erupciju prije samo 750.000 godina ili manje. Nijednu od tih mogućnosti nije lako prihvatiti. Ipak, jedna od njih mora biti prihvaćena, i ja vjerujem da je moguće izabrati onu razumniju odbacivanjem one koja je nevjerojatnija. Ključ za rješenje problema tektita je inzistiranje  na  fizikalno  razumnoj hipotezi i odlučnost da se ne damo impresionirati običnim numeričkim podudarnostima kao što su sličnost zemaljskih sedimenata s tektitskim materijalom. Vjerujem da je hipoteza o lunarnom vulkanizmu fizikalno moguća, i daju moramo prihvatiti. Ako vodi do neočekivanih, ali ne i nemogućih zaključaka, to je upravo ono što je čini korisnom.

Da citiram samo jedan primjer koristi, lunarno porijeklo tektita snažno podupire ideju da je Mjesec nastao cijepanjem Zemlje. Tektiti su zaista daleko sličniji zemaljskim stijenama nego što bi se moglo očekivati od slučajnih nakupina. Ako tektiti potječu od lunarne magme, tada duboko u unutrašnjosti Mjeseca mora postojati materijal koji je vrlo sličan Zemljinom plastu - sličniji plastu nego plićim dijelovima Mjeseca iz kojih potječu bazalti Mjesečeve površine. Ako je Mjesec nastao cijepanjem Zemlje, objekt koji je postao Mjesec bio je intenzivno zagrijavan izvana, i izgubio je veći dio svoje izvorne mase, posebno hlapljivijih elemenata. Lave koje tvore većinu današnje Mjesečeve površine eruptirane su rano u Mjesečevoj povijesti, kada je njegova toplina bila koncentrirana u plitkoj osiromašenoj zoni prilično blizu površine. Tijekom nedavnih razdoblja u kojima je dolazilo do padanja tektita, izvori lunarnog vulkanizma morali su nužno biti puno dublji, tako da je bilo koji vulkan koji je odgovoran za tektite crpio lunarni materijal koji je najmanje pretrpio u razdoblju ablacije, i zbog toga je najsličniji neizmijenjenom materijalu Zemljinog plašta. Ironično, to bi objasnilo zašto su tektiti po nekim stvarima sličniji zemaljskim stijenama nego stijenama na Mjesečevoj površini.

 

Zagonetno staklo u egipatskoj Sahari

 

Jedna od najčudnijih zagonetki drevnog Egipta ona je o golemim staklenim pločama koje su otkrivene tek 1932. U prosincu te godine, Patrick Clavton, geodet Egipatskog geološkog zavoda, vozio se među dinama Velikog pješčanog mora u blizini Saadske visoravni, u doslovno nenaseljenom području tek malo sjevernije od jugozapadnog ugla Egipta, kada je čuo kako njegove gume drobe nešto što nije pijesak. Pokazalo se da se radi o velikim komadima čudesno prozirnog, žutozelenog stakla. U stvari, to nije bilo neko obično staklo, nego ultračisto staklo koje je sadržavalo zapanjujućih 98 posto silicija. Clavton nije bio prva osoba koja je naišla na to polje stakla, jer su razni 'pretpovijesni' lovci i nomadi očigledno pronašli danas slavno libijsko pustinjsko staklo (LPS). To staklo u prošlosti se koristilo za izradu noževa i oštrog oruđa, kao i drugih predmeta. Skarabej isklesan iz LPS-a pronađen je čak i u Tutankamonovoj grobnici, što pokazuje da se staklo ponekad koristilo i za izradu nakita.

Članak Gilesa VVrighta pod naslovom «Zagonetka pješčanih područja«, objavljen u znanstvenom magazinu New Scientist (10. srpnja 1999), kaže daje LPS najčistije prirodno silicijevo staklo ikada pronađeno. Preko tisuću tona tog stakla razbacano je po stotinama kilometara gole pustinje. Neki grumeni teški su i 26 kilograma, ali većina LPS-a postoji u obliku manjih, uglatih komada koji izgledaju kao krhotine preostale nakon što je neka kolosalna sila razbila divovsku zelenu bocu.

Prema članku, LPS, čist kakav je, sadrži sićušne mjehuriće, bijele mrlje i poput tuša crne vrtloge. Bjeličaste inkluzije sastoje se od vatrostalnih minerala kao što je kristobalit. Vrtlozi nalik tušu, pak, bogati su iridijem, koji je prema konvencionalnoj znanosti znak izvanzemaljskog udara, kao kod pada meteorita ili kometa. Općenito je prihvaćena teorija da je staklo nastalo prilikom snažnog udara svemirskog projektila koji je rastalio pijesak.

Međutim, postoje ozbiljni problemi u vezi s ovom teorijom, kaže VVright, i mnoge zagonetke povezane s ovim dijelom pustinje koji sadrži čisto staklo. Glavni je problem: Odakle je došla ta ogromna količina široko razbacanih staklenih krhotina? Ne postoje dokazi o udarnom krateru bilo kakve vrste; površina Velikog pješčanog mora ne otkriva tragove divovskog kratera, kao ni dubinska mikrovalna sondiranja pustinjskog pijeska obavljena satelitskim radarom. Nadalje, čini se da je LPS previše čist da bi mogao nastati neurednom svemirskom kolizijom. VVright spominje da su poznati udarni krateri, poput onog u VVabaru u Saudijskoj Arabiji, puni razbacanih komadića željeza i drugih meteoritskih krhotina. To nije slučaj s nalazištem libijskog pustinjskog stakla. Osim toga, LPS je koncentriran na dva područja, a ne samo na jednom. Jedno je područje ovalnog oblika; drugo je okrugli prsten, širok šest kilometara i s promjerom od 21 kilometra. Prostrano središte kruga potpuno je bez stakla. Prema jednoj teoriji dogodio se meki udar projektila: meteorit, promjera možda 30 metara, mogao je detonirati nekih desetak kilometara iznad Velikog pješčanog mora, pri čemu je udar vrućeg zraka rastalio pijesak na površini. Vjeruje se da se takav udar bez kratera dogodio prilikom Tunguske eksplozije u Sibiru barem što se tiče glavne znanstvene struje. Taj događaj, poput čistog pustinjskog stakla, ostaje misterij. Prema drugoj teoriji, meteorit se odbio od pustinjske površine, ostavivši za sobom staklastu koru i plitak krater koji se ubrzo ispunio. Ali postoje dva poznata područja s LPS-om. Jesu li to bila dva kozmička projektila u tandemu?

Alternativno, moguće je da je postakljena pustinja rezultat atomskog rata u drevnoj prošlosti? Jesu li zrake iz oružja Teslinog tipa mogle rastaliti pustinju, možda prilikom testiranja?

Članak pod naslovom «Datiranje libijskog pustinjskogsilicijskog stakla« objavljen je 1952. u britanskom časopisu Nature (br. 170). U njemu je autor Kenneth Oaklev rekao: Komadi prirodnog silicijskog stakla težine do 16 funti [7,26 kg] javljaju se rijetko razbacani na ovalnom području, veličine 130 km u smjeru sjever-jug i 53 km od istoka do zapada, u Pješčanom moru libijske pustinje. Taj izvanredni materijal, koji je skoro čist (97 posto silicija), relativno lagan (specifične težine 2,21), proziran i žućkasto zelene boje, ima kvalitete poludragog kamena. Otkrila ga je egipatska geodetska ekspedicija pod vodstvom g. P. A. Claytona 1932, i detaljno gaje istražio dr. L J. Spencer, koji se pridružio specijalnoj ekspediciji Geodetske uprave s tim ciljem 1934.

Komadi se nalaze u koridorima bez pijeska između grebena dina orijentiranih u smjeru sjever-jug, oko 100 m visokim i 2-5 kilometara razmaknutim. Ti koridori ili «ulice» imaju šljunčanu površinu, prilično sličnu pisti za automobilske utrke, koja se sastoji od uglatogšljunka i crvenih ilovastih krhotina, istrošenih od zuba vremena, što prekrivaju nubijsku pješčanu pustinju. Komadi stakla leže na toj površini ili su djelomično utonuti u nju. Samo je nekoliko malih komadića pronađeno ispod površine, i nijedan dublje od otprilike jednog metra. Svi komadi na površini izbrazdani su ili uglačani od djelovanja pijeska. Raspored stakla je neujednačen.

lako je nesumnjivo prirodno, porijeklo libijskog silicijskog stakla nije pouzdano utvrđeno. Po svom sastavu ono podsjeća na tektite koji su navodno svemirskog porijekla, ali oni su puno manji. Tektiti su obično crni, iako je jedan podtip koji se može naći u Češkoj i Moravskoj, poznat kao moldavit, proziran i duboke zelene  boje.  Libijsko silicijsko staklo također je uspoređivano sa staklom koje nastaje taljenjem pijeska u vrućini nastaloj padom golemog meteorita; na primjer, u Wabaru u Arabiji i u Henburyu u središnjoj Australiji.

U izvještaju o otkrićima svoje ekspedicije, dr. Spencerje rekao da nije bio u stanju povezati libijsko staklo s bilo kojim izvorom; nikakve krhotine meteorita ili znakovi kratera nastalog padom meteorita nisu se mogli naći na području njegove distribucije. On je rekao: «Činilo se lakše pretpostaviti da je jednostavno palo s neba.«

Bilo bi vrlo korisno kad bi se vrijeme nastanka ili dolaska silicijskog stakla  u  Pješčanom  moru  moglo geološki  ili arheološki utvrditi. Njegova ograničenost na površinu ili gornji sloj površinskog nanosa sugerira da nije vrlo velike starosti, s geološke točke gledišta. S druge strane, jasno je da se tamo nalazi od pretpovijesnih vremena. Neki od listića poslani su egiptolozima u Kairo, koji su ih smatrali »kasno neolitskim ili preddinastijskim«.  Usprkos pažljivom  istraživanju  koje su proveli dr. Spencer i pokojni g. A. Lucas, nijedan predmet od silicijskog stakla nije pronađen u zbirkama iz Tutankamonove grobnice ili bilo koje druge od dinastijskih grobnica. Nikakvi ostaci   lončarije nisu pronađene na području sa silicijskim staklom, ali u blizini krhotina pronađeni su neki «grubi stakleni vrhovi kopalja«; također i neka oruđa od kvarcita, žrvnji i krhotine ljusaka nojevih jaja. Oaklev, čini se, nije u pravu kada kaže da    LPS   nije   pronađen    u Tutankamonovoj grobnici, jer je prema VVrightu jedan komad pronađen. U svakom slučaju, postakljena područja libijske pustinje tek treba objasniti. Jesu li ona dokaz drevnog rata   rata koji je sjevernu   Afriku   i   Arabiju   možda pretvorio u pustinje kakve su danas?