1982. godine dogodio se jedan vrlo značajan događaj. Na Pariškom Univerzitetu tim naučnika pod vodstvom profesora fizike, Alaina Aspecta, izveo je jedan od možda najvažnijih eksperimenata 20-tog vijeka. O ovome vjerovatno niste ništa čuli na televiziji. Ukoliko ne pratite naučnu literaturu, vjerovatno niste čuli ni za profesora Aspecta, iako danas ima puno onih koji vjeruju da njegovo otkriće može da promjeni temelje na kojima počiva današnja nauka.

 

Aspect i njegovi saradnici su otkrili da su pod određenim okolnostima subatomske čestice kao npr. elektroni u stanju da momentalno prenesu informaciju jedan drugome bez obzira na to koliko su jedan od drugog udaljeni. Apsolutno nije bitno da li se radi o razdaljini od 10 metara ili 10 biliona kilometara. Na neki način jedna čestica u svakom momentu zna šta druga čestica radi. Problem sa ovim poduhvatom je taj da on ruši Ajnštajnovu postavku u koju se dugo vjerovalo tj. da ne postoji ništa brže od brzine svjetlosti. S obzirom da je putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti ravno proboju vremenskog zida, ova potresna postavka dovela je do toga da određeni fizičari pokušavaju na veoma elaborirane načine da preispitaju Aspectove nalaze. Dok je sve ovo inspirisalo i neke da ponude čak i mnogo radikalnija objašnjenja.

 

David Bohm, profesor fizike sa Londonskog Univerziteta, na primjer, vjeruje da Aspectovi nalazi potvrđuju da objektivni realitet ne postoji, tj. da uprkos tome što nam se ovaj univerzum čini da je materijalne prirode on je u suštini samo jedna fantazija, odnosno hologram gigantskih proporcija. 

Da bi razumjeli Bohmovu tvrdnju, čovjek mora prvo da razumije bar nešto o tome – šta je to u stvari hologram. Hologram je tro-dimenzionalna fotografija napravljena uz pomoć lasera.

 

Da bi se napravio jedan hologram, objekat koji će biti fotografisan prvo mora da se izloži svjetlosnom snopu lasera. Kada se onda prema njemu usmjeri svjetlosni snop drugog lasera, svjetlost ovog drugog lasera će se odbijati od reflektirane svjetlosti prvog lasera. Potom se rezultirajući uzorak interferencije (prostor gdje se svjetlost obaju lasera isprepliće) snimi fotografskim aparatom. Kada se ovaj film iz aparata razvije na njemu se može vidjeti samo jedan vrtlog isprepletenih svijetlih i tamnih linija. Međutim, kada se ovaj film ponovo izloži laserskoj svjetlosti, pojaviće se tro-dimenzionalna slika originalnog objekta.

 

Tro-dimenzionalost ovog objekta nije jedina stvar vrijedna pomena. Ako se hologram jedne ruže prepolovi i onda izloži laserskom snopu svjetlosti, svaka polovina će još uvijek da sadrži sliku cijele ruže. I tako ako bi onda opet prepolovili ove dvije polovine, svaki komadić filma će da sadrži doduše manju ali ipak originalnu sliku cijele ruže. Za razliku od obične fotografije, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina.

 

"Cjelina u svakom djeliću" je osobina holograma koja nam pruža jedan potpuno nov način razumjevanja strukturalne organizacije i reda, jer tokom većeg dijela svoje istorije zapadnjačka nauka se nosila predrasudom da je najbolji način da se prouči neki fizički fenomen, bilo da se radi o jednoj žabi ili o atomu, da se on disecira te da se onda proučavaju njegovi sastavni djelovi. Hologram nam pokazuje da postoje stvari u univerzumu koje ne mogu da se podvrgnu jednom ovakvom pristupu. Ako pokušamo da rastavimo nešto što je holografično sastavljeno, nećemo dobiti nikakve dijelove, nego, samo manje cjeline.

 

Uvidjevši ovo, Bohm je sugerisao jedan novi način interpretacije Aspectovog otkrića. Bohm vjeruje da glavni razlog što su subatomske čestice ostale u kontaktu nije taj što one u stvari šalju neki signal jedna drugoj, nego je u tome što je, u stvari, njihova sama separacija u suštini samo jedna iluzija. On tvrdi da na jednom dubljem nivou realnosti ove čestice ne predstavljaju individualne entitete, nego su samo produžeci nečega što je na svom fundamentalnom nivou isto.

 

Da bi to malo bolje dočarao ljudima, Bohm je ponudio sljedeće objašnjenje :

 

Zamislite jedan akvarijum sa ribicom unutra. Zamislite takođe da vi niste u stanju da direktno vidite taj akvarijum, nego da vaše znanje o njemu dolazi preko dvije televizijske kamere od kojih je jedna postavljena ispred a druga sa strane akvarijuma. Kad sve ovo posmatrate na dva monitora, vjerovatno ćete pretpostaviti da je na svakom od njih druga ribica. S obzirom da kamere snimaju akvarijum iz različitih uglova, svaka slika će biti malo drugačija. Međutim, poslije malo dužeg posmatranja ove dvije ribice, zaključiće te da postoji neka određena veza između njih.

 

Kada se jedna od njih okrene, i druga se takođe malo pomakne, mada ne na baš isti način; kada je jedna ribica okrenuta prema prednjoj strani akvarijuma, drugu vidimo s njene bočne strane.  Ako vam nije poznata cijela pozadina ove situacije, možete čak zaključiti da ove ribice imaju neki način međusobne momentalne komunikacije, mada se očigledno ne radi o tome. To je upravo ono, kako kaže Bohm, što se događa između subatomskih čestica u Aspectovom eksperimentu.

 

Prema Bohmu, ova očigledno brža od svjetlosti komunikacija između dvije subatomske čestice, govori nam, u stvari, da postoji jedan dublji nivo realnosti koji nam još uvijek nije poznat, jedna mnogo kompleksnija dimenzija izvan ove naše koja je analogna sa akvarijumom. Bohm dodaje, mi vidimo objekte kao npr. ove subatomske čestice odvojene jedne od drugih, jer vidimo samo jedan dio njihove realnosti. Ove čestice nisu odvojeni "djelovi", nego aspekti jedne dublje cjeline koja je isto toliko holografične prirode i nedjeljiva kao i ona ruža koju smo maloprije pomenuli. I pošto je sve u fizičkoj realnosti sastavljeno od ovih "eidolona", i sam univerzum je jedna projekcija, tj. hologram. 

Kao dodatak svojoj fantomskoj prirodi, ovakav univerzum će posjedovati i druga zapanjujuća svojstva. Ako je očigledna odvojenost ovih subatomskih čestica iluzorna, to znači da su na jednom dubljem nivou realnosti sve stvari međusobno beskrajno povezane. Elektroni atoma ugljika u ljudskom mozgu su u međusobnoj vezi sa subatomskim česticama koje čine svakog lososa koji pliva, svako srce koje kuca i svaku zvijezdu koja treperi na nebu. Sve je prožeto svim drugim, sve prožima sve ostalo. Iako ljudska priroda ima tendenciju da definiše, klasifikuje i svrstava sve fenomene ovog univerzuma, sva ta kategorizacija je u stvari vještačka, jer je cijela priroda, u svojoj suštini, nešto kao jedna tkanina, pletivo bez šavova i rubova.

 

U holografskom univerzumu, čak se ni na vrijeme i prostor ne može gledati kao na neke fundamentalne principe. Koncept lokacije nekoga ili nečega, jednostavno pada u vodu, jer u njemu ništa nije u stvarnosti ni odvojeno od svega drugog, sve je jedna cjelina. Tako se vrijeme i tro-dimenzionalni prostor mogu posmatrati kao i ona riba kad se posmatra na dva TV monitora, odnosno kao  projekcija jednog dubljeg realiteta. 

Na jednom svom dubljem nivou, sama realnost je u svojoj suštini jedan super-hologram u kome prošlost, sadašnjost i budućnost simultano egzistiraju. To nam sugeriše da bi jednog dana, ukoliko bi imali odgovarajuće sposobnosti, mogli da dosegnemo taj superholografični nivo našeg realiteta i izdvojimo iz njega scene i događaje iz davno zaboravljene prošlosti.

 

Šta sve još ovaj hologram sadrži u sebi, to je još uvijek jedno veliko pitanje. Ako dozvolimo, za svrhu ove rasprave, da je super-hologram jedan matriks koji je rodio sve ostalo u našem univerzumu, na kraju krajeva, on sadrži svaku subatomsku česticu koja postoji i koja je ikada postojala – svaki mogući oblik materije i energije, od snježne pahulje pa do kvazara, od plavog kita pa do gama zraka. Na ovo se može gledati kao na kosmičku robnu kuću "Svega Što Postoji". 

Iako Bohm priznaje da mi nemamo načina da saznamo šta sve još leži sakriveno u ovom superhologramu, on se usuđuje da tvrdi kako nemamo razloga za pretpostavku da ovaj hologram ne sadrži i mnogo više. Ili kako on kaže, možda je ovaj superholografični nivo realnosti samo jedna obična pozornica iza koje leži jedan beskonačan potencijal za
dalji razvoj. Bohm nije jedini naučnik koji je zaključio da je naš univerzum jedan superhologram. Radeći nezavisno na polju istraživanja rada mozga, neurofiziolog Karl Pribram, iz Stanforda, takođe je postao uvjeren o holografskoj prirodi realnosti. Pribrama je privukao holografski model kada je rješavao zagonetku kako i gdje je memorija uskladištena u mozgu. Decenijama su raznovrsne studije pokazivale da umjesto da
je memorija ograničena na jedno specifično područje u mozgu, ona je u stvari rasprostranjena po cijelom mozgu. U seriji eksperimenata u orjentaciji, dvadesetih godina prošlog vijeka, naučnik koji se bavio proučavanjem mozga, Karl Lashley, zaključio je da bez obzira koji dio mozga je odstranio pacovu, nije bio u stanju da uništi njegovu sposobnost ostvarivanja specifičnih i kompleksnih radnji kojima je bio naučen neposredno pred operaciju. Jedini je problem bio da niko nije bio u stanju da pruži objašnjenje mehanizma "cjeline svakog djelića", odnosno prirode skladištenja memorije. 

 

Kada se Pribram, šezdesetih godina prošlog vijeka, sreo sa pojmom holografije, zaključio je da je našao objašnjenje za kojim je tragao ovaj naučnik, koji je proučavao rad mozga. Pribram vjeruje da memorija nije inkodirana u neuronima (nervnim ćelijama) ili grupama neurona, nego u unakrsnoj strukturi koju obrazuju nervni impulsi kad struje kroz mozak, tj. na isti način kako je formiran uzorak interferencije čestica laserske svjetlosti koje prožimaju površinu djela filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim rječima, Pribram vjeruje da je mozak sam po sebi – hologram.  

 

Pribramova teorija takođe objašnjava zašto ljudski mozak može da uskladišti toliko mnogo informacija, na tako malom prostoru. Utvrđeno je da ljudski mozak ima sposobnost da upamti preko 10 milijardi bit-a (jedinica memorije prim.prev.) informacije, u toku jednog prosječnog ljudskog života (to je, grubo rečeno, približno količini informacija sadržanih u 5 tomova Enciklopedije Britanike).  

 

Slično tome, takođe je otkriveno da pored ostalih sposobnosti, hologrami posjeduju nevjerovatan kapacitet za skladištenje informacija – jednostavno promjenom ugla pod kojim dva laserska snopa padaju na određeni dio fotografskog filma, moguće je "složiti" nekoliko različitih slika na istom mjestu. Već je dokazano i to, da se na samo jednom kvadratnom centimetru filma može uskladištiti i do 10 milijardi bit-a informacije.    

Naša izvanredna sposobnost da izvučemo potrebnu informaciju iz ogromnog skladišta naše memorije postaje razumljiva ako  naš mozak funkcioniše na holografskom principu. Ako vas prijatelj upita na šta prvo pomislite kad on izgovori riječ "zebra", vi ne morate da preturate dugo po nekom ogromnom cerebralnom dosijeu, da bi došli do odgovora. Umjesto toga asocijacije "prugasta", "slična konju", i "afrička životinja", momentalno će vam pasti na pamet.    

Jedna od najnevjerovatnijih karakteristika načina čovjekovog razmišljanja je ta, što je svaki djelić jedne informacije u međusobnoj korelaciji sa svim ostalim djelovima informacije; a to je i jedna od karakteristika holograma, jer svaki djelić holograma je beskrajno isprepleten sa svim ostalim djelovima, i to je možda najbolji prirodni primjer jednog sistema međusobne korelacije.   

Uskladištenje memorije nije jedina neurofiziološka zagonetka koja postaje mnogo razumljivija kad se uzme u obzir Pribramov holografski model mozga. Druga je, kako to mozak uspijeva da prevede lavinu frekvencija kojima je neprestano obasipan od strane čula (svjetlosne vibracije, zvučne vibracije itd.) u stvarni svijet naše percepcije.

 

Inkodiranje i dekodiranje vibracija je upravo ono što hologram najbolje radi. Upravo zato što hologram i funkcioniše kao neka vrsta sočiva tj. objektiva, odnosno uređaja za prevođenje, koji je u stanju da pretvori jedan, na prvi pogled nerazumljiv, konglomerat vibracija - u jednu cjelovitu sliku, Pribram vjeruje da mozak takođe predstavlja jednu vrstu objektiva koji se koristi holografskim principima kad matematički pretvara, preko čula primljene vibracije – u unutrašnji svijet naše percepcije. 

 

Jedan veliki broj dokaza sugeriše da se mozak koristi holografskim principima prilikom obavljanja svoje funkcije. Pribramova teorija zadobija sve veću podršku među neurofiziolozima.

 

Argentinsko – italijanski naučnik, Hugo Zucarelli, nedavno je proširio ovaj holografski model i na svijet akustičnih fenomena. Začuđen činjenicom da su ljudi u stanju da lociraju izvor zvuka bez potrebe da okrenu svoju glavu, čak i u slučaju da čuju na samo jedno uho, Zucarelli je otkrio da se ova sposobnost može da objasni holografskom teorijom. Zucarelli je takođe razvio tehnologiju holografskog zvuka, odnosno tehniku snimanja zvuka koja je u stanju da reproducira akustične tonove sa jednim izvanrednim realizmom.

 

Pribramovo vjerovanje da naš mozak matematički konstruiše "tvrdu", odnosno, opipljivu realnost oslanjajući se na prijem vibracija, takođe je zadobio veliku eksperimentalnu podršku. Naučnici su otkrili da su naša čula osjetljivija na mnogo širi spektar frekvencija, nego što se to prije smatralo. Tako su npr. naučnici otkrili da je naš vizuelni
sistem takođe osjetljiv i na zvučne vibracije, da naše čulo mirisa djelomično ovisi o tzv. "osmičkoj frekvenciji" i da su čak čelije našeg tijela osjetljive na široki spektar frekvencija. Ova otkrića sugerišu da se u holografskom domenu mozga ove vibracije razvrstavaju, sortiraju i pretvaraju u konvencionalnu percepciju. 

 

Pribramovog holografski model najviše zapanjuje, kada se poveže sa Bohmovom teorijom. Jer ako je "čvrstoća" svijeta samo njegova sekundarna osobina, i ono što je tamo je, u stvari, samo jedan "oblak" frekvencija, i ako je i mozak samo jedan hologram koji samo odabira i razvrstava neke od vibracija iz ovog oblaka i matematički ih pretvara u percepciju, šta je to onda – objektivna realnost ?

.....