Ili, jednostavno rečeno, ono što nazivamo objektivnom realnošću - ne postoji. Istočnjaćke religije već odavno drže da je materijalni svijet – Maya, samo jedna iluzija, i to što mi mislimo kako se nalazimo i krećemo u fizičkom svijetu, - i to je jedna iluzija.
Mi smo u stvari "prijemnici" koji plutaju po kaleiodoskopičnom okeanu vibracija, i ono što mi "izvučemo" iz njega i pretvorimo u fizičku tj. materijalnu realnost, je samo jedan od bezbrojnih kanala izvučen iz ovog superholograma.  

 

Ovu novu i frapantnu sliku realnosti, koja je sinteza Bohmovih i Pribramovih gledišta, danas nazivaju "holografskom paradigmom". Dok je mnogo naučnika pozdravilo ovu teoriju samo sa jednim hladnim skepticizmom, ima dosta i onih koje je ona oduševila. Jedna mala grupa naučnika, koja se sve više i više širi, vjeruje da je ovo najprecizniji model koji je nauka o realnosti mogla ikada da dosegne. I još više, mnogi vjeruju da ovo može da riješi neke od misterija koje nauka nikada prije nije bila u stanju da objasni, odnosno da je došlo vrijeme kada i na "paranormalno" možemo da gledamo kao na sastavni dio prirode. Mnogi naučnici, uključujući Bohma i Pribrama, primjetili su da mnogi para-psihološki fenomeni postaju mnogo razumljiviji, ako imamo u vidu holografsku paradigmu. 

U univerzumu u kome su individualni mozgovi u suštini nedjeljivi djelovi jednog većeg holograma i sve je beskrajno isprepleteno, telepatija je samo jedan običan pristup jednom od nivoa holograma. Očigledno je mnogo lakše za razumjeti kako informacija može da putuje od uma individue "A" do uma individue "B", na velikim razdaljinama, a takođe objašnjava i mnoge nerješene zagonetke na području psihologije. Posebno, kako tvrdi naučnik Grof, holografska paradigma nam nudi i bazu za razumjevanje mnogih zbunjujućih fenomena koji se javljaju kod pojedinaca za vrijeme promjenjenog stanja svijesti.

 

Pedestih godina prošlog vijeka, dok se bavio istraživanjem na temu upotrebe LSD-a u psiho-terapijske svrhe, Grof je imao jednu pacijentkinju koja je iznenada postala uvjerena da je preuzela identitet jednog praistorijskog reptilskog bića, ženskog pola.
Za vrijeme ove svoje halucinacije, ona ne samo da je detaljno opisala kako se osjećala inkapsulirana u tom obliku, nego je i primetila da muški pripadnici ove rase imaju na glavi djelove kože šarolikih boja, koji podsjećaju na riblju krljušt. Ono što je najviše zapanjlilo Grofa, bilo je to da ova žena nije imala apsolutno nikakvo predznanje o ovim stvarima. U jednom kasnije razgovoru sa jednim zoologom, ovaj je potvrdio kako određene vrste reptila imaju na glavi šarene krljušti, i te boje imaju važnu ulogu u seksualnom uzbuđivanju ženki. Iskustvo ove pacijentkinje nije jedino. Za vrijeme svog istraživanja, Grof se susreo sa mnogo primjera regresije pacijenata i njihove identifikacije sa gotovo svakom živom vrstom evolutivnog stabla. On je takođe otkrio da je kroz ova iskustva saznao i mnogo do tada nepoznatih zooloških detalja, koji su se kasnije ispostavili kao tačni.

 

Regresija ljudske svijesti u životinjsko carstvo nije jedini psihološki fenomen s kojim se Grof susreo. On je imao i pacijente koji su uspjevali da dosegnu zonu neke vrste kolektivnog ili rasnog "besvješća". Osobe koje nisu do tada imale mnogo edukacije odjednom su bile u stanju da u detalje opišu zoroasterske pogrebne rituale, ili neke scene iz indijske mitologije. U drugim slučajevima, pojedinci su podnijeli ubjedljive izvještaje o svojim opažanjima za vrijeme vantjelesnih putovanja, letimičnog bacanja pogleda na neke događaje iz budućnosti kao i događajima iz svojih prošlih života, odnosno, inkarnacija. 

 

Tokom svog daljeg istraživanja, Grof je primjetio da se isti ovaj spektar fenomena javlja i u terapeutskim seansama bez korištenja droga, odnosno, hemijskih supstanci. Zajednički elemenat ovih iskustava bilo je prevazilaženje granica individualne svijesti osobe, premoštavanje granica ega i vremena-prostora.  Grof je nazvao ovakva iskustva "transpersonalnim doživljajima", i šezdesetih godina prošlog vijeka osnovao je jednu granu psihologije koja se zvala "transpersonalna psihologija" i koja se striktno bavila istraživanjem ovakvih fenomena. 

Iako je Grofova novoosnovana "Asocijacija Transpersonalne Psihologije" veoma brzo skupila oko sebe veliki broj zainteresovanih naučnika i postala jedna respektivna grana psihologije, godinama ni Grof ni njegove kolege nisu uspjeli da ponude teoriju koja bi objasnila ove bizarne psihološke fenomene kojima su sami bili svjedoci. Ali i ovo se promjenilo sa pojavom holografske paradigme.

 

Kako je Grof nedavno primjetio, ako je um dio jedne neprekidne cjeline, lavirint koji je u vezi ne samo sa svakim drugim umom koji postoji ili koji je postojao, kao i sa svakim atomom, organizmom i područjem prostora i vremena, činjenica je da je on u stanju da povremeno napravi upade u ove teritorije, i tako ni transpersonalna iskustva se ne čine više toliko zagonetna.

 

Holografska paradigma takođe ima implikacije i u tzv. "tvrdokornim" naukama kao što je biologija. Keith Floyd, psiholog na Virginia Intermont koledžu ukazuje da ukoliko je materijalitet realnosti samo jedna holografska iluzija, onda više ne možemo ni da kažemo da je mozak taj, koji stvara svijest. Prije bi se moglo tvrditi da svijest kreira oblik mozga kao i tijela - i svega ostalog oko nas što mi interpretiramo materijalnim. 

 

Ovakav zaokret u načinu gledanja na biološku strukturu doveo je naučnike do tačke na kojoj se i medicina kao i naše gledanje na proces iscjeljenja, može takođe transformirati holografskom paradigmom. Ako je fizička struktura tijela samo jedna holografska projekcija svijesti, onda je sasvim jasno da je svako od nas više lično odgovoran za svoje zdravlje, nego što to moderna medicina priznaje. Ono na šta sada gledamo kao na jednu remisiju bolesti, odnosno povlačenje simptoma, može u stvari da bude posljedica   promjena u svijesti, koje opet uzrokuju promjene na hologramu tijela.

 

Slično tome, nove i kontraverzne tehnike lječenja kao npr. vizualizacija mogu dosta da pomognu zbog toga što u holografskom domenu, realnost slike koju smo zamislili nije ništa manja od realne "realnosti".

 

Čak i vizije i doživljaji koje smatramo neprirodnim, postaju objašnjivi uz pomoć holografske paradigme. U svojoj knjizi "Pokloni Nepoznatih Stvari", biolog Lyall Watson opisuje svoj susret sa indonezijskom ženom – šamanom koja je bila u stanju, izvodeći jedan ritualni ples, da učini da jedna kompletna aleja drveća jednostavno – ispari. Watson dalje kaže da dok su on i ostali posmatrači zapanjeno posmatrali sve ovo, žena je učinila da se drveće ponovo vrati gdje je i prije bilo, onda opet da nestane, pa ponovo se pojavi… i tako nekoliko puta zaredom. 

 

Iako današnja nauka nije u stanju da objasni ovakve događaje, iskustva kao ova postaju mnogo jasnija ako je materijalna realnost samo jedna holografska projekcija.

 

Možda se mi slažemo oko toga šta je tamo, a šta nije, zato što je ono što nazivamo  "koncenzus realnošću" formulisano i ratifikovano na nivou ljudske svijesti na kom su svi naši umovi neprekidno isprepleteni.

 

Ako je ovo istina, onda je to najznačajnija implikacija holografske paradigme od svih ostalih, jer to znači da iskustva kao ona što ih je Watson imao, nisu svakodnevna samo zato što mi nismo programirali svoju svijest tj. vjerovanja da im mi to dozvolimo.
U holografskom univerzumu ne postoje nikakve granice koje nas sprečavaju da promjenimo "tkaninu" realnosti.

 

Ono što mi percipiramo kao realnost, je samo jedno grubo platno koje čeka na nas, da na njemu naslikamo sliku kakvu želimo. Sve je moguće, od savijanja kašike snagom našeg uma pa do fantastičnih iskustava koje je Kastaneda doživljavao za vrijeme njegove interakcije sa Don Huanom, jer je čarobnjaštvo - naše od rođenja stečeno pravo. Sve ovo nije ni manje ni više čudnije od naše sposobnosti da ostvarujemo realitete kakve želimo, u našim snovima. Mi smo mađioničari, od rođenja.

 

I zaista, čak i naši najfundamentalniji stavovi o realnost postaju sumnjivi, jer u jednom holografskom univerzumu čak su i događaji koji na prvi pogled nemaju veze jedan s drugim, već unaprijed bili određeni. Sinhronizam ili slučajnosti sa smislom, odjednom postaju jasni, a na sve u realnosti bi trebalo da se gleda kao na jednu metaforu, jer čak i najslučajniji događaji mogu da otkriju neku simetriju u svojoj pozadini.  

Da li će nauka prihvatiti  Pribramovu i Bohmovu holografsku teoriju, ili će ona biti osuđena na smrt, ostaje da se vidi. Međutim, ono što se sa sigurnošću može reći, ona je već ostavila jak utisak na način razmišljanja mnogih naučnika. I u slučaju da se dokaže da holografski model ne pruža najbolje objašnjenje za momentalnu komunikaciju, kada dvije subatomske čestice međusobno šalju informacije jedna drugoj, u najmanju ruku, kako primjećuje Basil Hiley, profesor fizike sa londonskog Birbeck koledža, "Aspectovo otkriće pokazuje da moramo biti spremni da uzmemo u obzir radikalno nove poglede na realnost."