Zbog problemâ s bušenjem i mnoštva poslova neobavljenih prije te misije, do kraja druge EVA-e, Scott i Irwin kasnili su sat i četrdeset minuta za rasporedom. Kada su se popeli u LM, bila su im preostala još samo dvadeset dva sata prije povratka u orbitu : a u tom kratkom razdoblju, još su morali obaviti zadaće koje uvijek slijede poslije EVA-e, malo odspavati, obaviti treću "šetnju" i potom, četiri sata poslije posljednjeg povratka u LM, uzletjeti i spojiti se s modulom Ala Wordena. Vremena je manjkalo, pa je - na razumno inzistiranje iz Houstonu - treća šetnja morala biti skraćena, podjednako na račun i noćnog odmora i vremena koje su trebali utrošiti na pripreme prije lansiranja. Aktivnosti koje nisu bile nužne - poput predviđenog znanstvenog izvještaja - otpale su, ali u rasporedu nije bilo puno nevažnog. Do jutra su Scott i Irwin uspjeli nadoknaditi jedino desetak minuta, a pred njima je bila EVA koje je trebala potrajati negdje "između četiri i pet sati", prije negoli nominalnih šest. Allen je pokušao sagledati misiju u cjelosti, pa je rekao kako je njen glavni cilj već bio ostvaren. Tek s malim pretjerivanjem, kazao je kako su tijekom prve "šetnje" obavljene sve znanstvene zadaće, dok je u drugoj tek poneka ostala neodovršena. Nadalje ih je trebao čekati samo lagodan posao i ponešto zanimljive geologije. "Ovo bi trebao biti", kazao je, "dan za uživanje."

Dva i pol sata nakon buđenja, Scott i Irwin bili su dovršili svoj zajutrak i, slušajući kakav im je plan Houston odredio za taj dan, već su prilično odmakli u pripremama za izlazak. Prva su tri sata trebali slijediti osnovni plan i odvesti se na zapad do klanca radi uzimanja uzoraka i fotografiranja. Ali potom bi se okrenuli i pošli kući, ne posjećujući skupinu kratera nazvanu Sjeverni kompleks, gdje su se geolozi, prema tankim dokazima navodno viđenim na orbitalnim fotografijama, nadali pronaći dokaz vulkanske aktivnosti iz razdoblja nakon oblikovanja mora. Scott je bio razočaran tom odlukom, pa je zatražio od Houstona da makar ostavi otvorenom mogućnost makar kratke posjete kraterima. Joe Allen je potvrdio prijem njegove molbe i nagovijestio mogućnost dopune novog plana. "Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati", rekao je.

Tri sata nakon buđenja, Scott i Irwin su se našli na površini. Nisu gubili vrijeme dok su tovarili na svoje rance i rover alate i vreće za uzorke, da bi - samo četrdeset tri minute nakon ispuštanja zraka iz kabine - bili spremni napustiti LM. Međutim, prije negoli su mogli poći prema klancu, čekala ih je itekako značajna zadaća : trebalo je izvući dubinski uzorak tla i oni su se mogli jedino nadati da je zla kob koja ih je pratila kod bušenja, konačno okončana.

Ali nije bilo tako. Svrdlo se nije htjelo ni pomaknuti - čak ni kada su njih dvojica zajedno podizali bušilicu za njene ručice. Na prijedlog iz Houstona, nekoliko su sekunda držali bušilicu uključenom, ali je ona Scotta samo "usisala nadolje", kako je to sam rekao. Pokazalo se da u uređaju još uvijek ima napona, pa je Scott ovako opisao situaciju : "Kada uključim bušilicu, Joe, ona buši, onako kako bi sve bušilice i trebale raditi."

Bilo im je potrebno neko mehaničko pomagalo kojim bi podignuli bušilicu, ali to je moralo pričekati do Apolla 16. Zasada su imali jedino svoje mišiće. Podvlačeći laktove i ramena pod ručice bušilice, svakim bi trzajem izvukli svrdlo po pet-šest centimetara. Nakon desetak minuta mučenja, počela se rađati nada.

Nakon što je Scott još jednom podvukao rame, cijev je izašla van. Nitko to u tom času nije znao, ali on je tom zgodom jako ozlijedio ligamente ramena. Međutim, rame bi puno brže zacijelilo od sjećanja na cijev za uzorke zaglavljenu i ostavljenu u lunarnoj površini. Obavili su posao i jedino je to bilo važno. Premda ćuteći bol, Scott je bio spreman ostatak dana raditi punom snagom. Svakako ne bi imalo smisla izvještavati Houston o bolnom ramenu ! Kada se jednom vrati u kabinu, možda bude uzeo koju tabletu da njome ublaži bol, ali u tom trenutku, pred njim je bila posljednja "šetnja" i nju je trebalo dovršiti.

Nevolja je tu mogla biti okončana, ali - iako je tijekom prve EVA-e odlično poslužila kao "ključ" - stega na stražnjoj strani rovera nije služila svrsi. Ona je trebala stegnuti dio cijevi s uzorkom, tako da ga se može odvojiti od drugih dijelova. Međutim, kako je Scott otkrio, stega jedva da je uspijevala stisnuti. Držeći čvrsto cijev jednom rukom, Scott je uspio razdvojiti gornje tri sekcije, ali donje tri nije mogao. Radeći, ustanovio je da je stega na rover postavljena naopako, što je bilo veliko otkriće, budući je komad na kojega je bila postavljena onemogućavao njeno pogrešno okretanje. Kako se pokazalo, pogreška je nastala još u nacrtu. Prilikom izrade trenažne inačice rovera - zbog očiglednog razloga što stega nije radila - montažni je dio postavljen na pravi način, ali ta spoznaja nije prenesena ljudima koji su sastavljali pravi rover, niti je nacrt promijenjen : stoga su se Scott i Irwin našli s alatom koji nije mogao funkcionirati. Kako su se donji dijelovi cijevi za uzorke najviše vremena okretali u tlu, mađusobno su se prejako zaglavili da bi ih Scott, čak i uz Irwinovu pomoć, mogao ručno razdvojiti. Na koncu, nakon što su Scott i Irwin proveli pola sata mučeći se oko cijevi, Houston im je savjetovao da preostali dio ostave na tlu i nastave sa EVA-om. Irwin je primijetio da je preostali dio dovoljno kratak da može stati u LM takav kakav jest, ali Scott se upitao gdje bi ga stavili u zapovjednom modulu. Houston nije na to rekao ništa, a Scott je zaključio kako je vrijeme da nešto primijeti u pogledu vremena koje su potrošili na tu cijev.

"Hej, Joe, nikada mi nisi rekao da je ovo važno. Samo mi reci da je važno, pa ću se osjećati puno bolje."

"Jest, važno je, Dave", odvratio je Allen.

"Važi. Dobro. Tako ne osjećam da sam uludo potratio jako puno vremena."

"Ne", rekao je Allen. "Skroz ozbiljno, Dave i Jime : to je bez sumnje najdublji uzorak izvađen iz Mjeseca, možda još otkako se on pojavio tu gore."

Nakon misije, cijev s uzorkom je smjesta ispitana rendgenskim zrakama i Scott je imao zadovoljstvo pokazati je na konferenciji za tisak. Tijekom bušenja, probio je on više od pedeset različitih slojeva, što je izuzetan rekord uzastopnih događaja koji su stvorili taj osobiti stup zemlje. Tako dobiveni podaci, zajedno s onima koje su dala ispitivanja uzoraka iz misija Apolla 16 i Apolla 17, dala su građevinarima i rudarskim inženjerima uvid u mogućnosti podizanja ukopanih ili napola ukopanih objekata, odnosno prerade velikih količina regolita u potrazi za vodikom, ugljikom i helijem-3. Zadržavanje je koštalo Scotta i Irwina prilike da posjete Sjeverni kompleks, ali je gubitak tog jednog sata ipak bila sitnica prema, na primjer, onome što se dogodilo Apollu 13 - oni su izgubili priliku sletjeti na Mjesec ! Kratko ostajanje na površini, zahtijevalo je kompromise.

Niz takvih manjih poteškoća, još nije bio okončan za Apollo 15. Nakon što je odložio cijev na tlo, Scott je sada morao ući u rover i, pred Irwinom koji je držao filmsku kameru, provozati se okolo kako bi Boeingovi i Marshallovi ineženjeri stekli bolji uvid u rad svoga vozila. Nažalost, kada se Scott prvi put provezao, Irwin je ustanovio da kamera ne radi. Na vlastitu inicijativu, Scott je odlučio odustati od "Grand Prixa". Inženjeri su morali pričekati na Apollo 16 da bi dobili svoj film, a usto je bilo očigledno da rover radi izvrsno. Usmeni opis njegovih performansi trebao je biti dovoljan.

Houston je smjesta podupro Scottovu odluku. Joe Allen je predložio da sada smjesta krenu prema Postaji 9 i izbliza pogledaju klanac, našto je Scott izjavio da mu je to bila "najbolja ideja toga jutra".