Nekoliko hipnoterapeuta eksperimentiralo je s progresijama svojih subjekata u buduće živote. Prvo istraživanje poduzela je kalifornijska psihologinja Helen Wambach, a nakon njene smrti istraživanja je nastavio njen štićenik Chet Snow. On je slijedio njen pionirski rad s istovremenom regresijom grupe subjekata, a isti protokol je djelomično korišten u progresijama.

Prva stvar koju treba istaknuti je da se čini kako su i Wambach i Snow bili poklonici rada Edgara Caycea, takozvanog «spavajućeg proroka» koji je u svojim viđenjima u stanju transa predvidio da će doći do katastrofalnih «zemaljskih promjena» u raznim dijelovima svijeta negdje između 1958. i 1988. Činilo se da Snowove vlastite detaljne individualne progresije s Helen Wambach, provedene ranih 1980-ih ali s fokusom na njegov život u kasnim 1990-im, potvrđuju Cayceova predviđanja – za koja, naravno, danas znamo da se nisu ostvarila, barem ne još.

Njihove kasnije grupne seanse, u kojima je subjektima davana mogućnost da se ili vraćaju ili odlaze dalje u budućnost u buduće živote – u 2100. ili u 2300. – kao da su na određene načine potvrđivale ideju o globalnoj katastrofi na kraju 20. ili početkom 21. stoljeća. Ali one su također sadržavale razne događaje, uključujući izvanzemaljske kontakte, koji bi se vjerojatno mogli očekivati od bilo koga tko je ikada pogledao par znanstveno-fantastičnih filmova ili filmova katastrofe.

Drugi glavni hipnoterapeut koji je eksperimentirao s individualnim progresijama također je iz Kalifornije: Bruce Goldberg. Neke od njegovih studija slučaja svakako sadrže detalje koji su barem jednako opsežni kao oni u impresivnim slučajevima regresije, ali je on u progresijama svoje pacijente ponekad slao znatno dalje. Jednom prilikom odveo je jednu ženu u njen život u godini 3015. Da sažmem njegove pomalo konfuzne ideje, on tvrdi da svaki budući život nije potpuno predodređen, i može imati pet «alternativnih frekvencija», koje su u rasponu od «vrlo loše» do «izvrsne». S terapeutske perspektive, on tvrdi da ako pacijent ima lošu progresiju, jednostavno ga reprogramira tako da ima jednu od ugodnijih verzija. Međutim, svaka od alternativa uključuje istu osobu s istim širim okolnostima.

Dakle, jesu li progresije u buduće živote u bilo kom smislu pouzdane? Dokazi za to su svakako slabi, a iz Snowovih predviđanja znamo da one nisu u potpunosti točne, posebno što se tiče vremena događanja. No, s druge strane, to vrijedi i za mnoge regresije u prošle živote, koje mogu uključivati elemente mašte i druge informacije isprepletene sa stvarnim sjećanjima. Međutim, zapanjujuća razina detalja u nekim slučajevima progresije sugerira da ih ne bismo smjeli potpuno odbaciti bez daljnjeg razmatranja. Ali ako su one imalo točne, što nam to govori o predodređenosti i izboru, kao i o prirodi samog vremena?

Poput mnogih drugih ljudi koji vole preispitivati naše konvencionalne pretpostavke o vremenu, i Snow i Goldberg spominju Einsteinovu teoriju relativnosti u, kako se čini, pokušajima sugeriranja da ono ne protječe na linearan način – to jest, iz prošlosti, kroz sadašnjost i u budućnost.

Međutim, rekao bih da obojica donekle krivo interpretiraju ovu teoriju. Točno je da je Einstein dokazao da prostor i vrijeme nisu neovisni jedno o drugom i da se, budući da je svjetlosti potrebno određeno vrijeme da prevali veće udaljenosti, događaji mogu opisati s potpunom točnošću samo uz poznavanje kombiniranih prostorno-vremenskih koordinata promatrača. To je najbolje vidljivo kod ogromnih udaljenosti koje postoje u svemiru. Da uzmemo najekstremniji primjer, galaksije u najudaljenijim dijelovima našeg svemira danas možemo otkriti pomoću modernih svemirskih teleskopa. Zbog njihove udaljenosti od nas i vremena koje je vidljivoj svjetlosti koju one emitiraju potrebno da stigne do nas, naši astronomi te sustave opažaju u stanju u kakvom su bili prije mnogo milijardi «svjetlosnih godina» - to jest, puno bliže točki kada je stvoren fizički svemir. Ali to ne implicira da vrijeme ne protječe kao linearna pojava; to jednostavno govori da se ono može mjeriti samo ovisno o položaju promatrača.

Usprkos tome, kako se čini, ova teorija govori da ne možemo objektivno definirati ništa što se zove «sada», zato što je taj trenutak zaista ovisan o promatraču. Ali to je nebitno za tip analize koji je ovdje relevantan, posebno zato što je moderna znanost – kroz EPR [Einstein-Podolsky-Rosen] pokus i Bellov teorem, na primjer – također dokazala izvan svake sumnje da se drugi oblici komunikacije koji se ne temelje na svjetlosti događaju ne samo brže od svjetlosti, nago zapravo trenutno. Tako, na primjer, kad bih bio dovoljno razvijen da mogu uspostaviti telepatski odnos s vanzemaljcem na planetu udaljenom 10.000 svjetlosnih godina i pitao ga čime se oni sada bave, oni to ne bi preveli u kontekst kašnjenja vidljive svjetlosti i pokušali mi reći što su radili prije toliko vremena. Zapravo, takav pokus predstavljao bi težak test njihovog pamćenja prošlih života. Umjesto toga, oni bi smatrali da je u trenutačnom svijetu telepatske komunikacije njihovo sada potpuno isto kao i moje. Tako je savršeno prihvatljivo koristiti koncept univerzalnog «sada» kada djelujemo u područjima koja su očigledno izvan normalnih ograničenja vidljivog, fizičkog svijeta.

Na temelju toga, predložio bih da zamislimo da vrijeme djeluje otprilike ovako. Prošlost, sadašnjost i budućnost stvarno postoje kao zasebni povezani linearni koncepti, tako da se se uzroci i posljedice zaista događaju. Međutim, može se reći da se u određenom smislu budućnost već dogodila. Ili je možda bolje reći da je doslovno beskonačan broj budućnosti već predviđen, ali se nije dogodio u bilo kom fizičkom smislu.

Kako biste bolje razumjeli što time želim reći, moram se osvrnuti na konzistentnu ideju koja se vidljiva iz regresijskog istraživanja međuživota. a to je da barem relativno napredne duše izabiru i planiraju svoj budući život tako da sebi daju najbolje mogućnosti za poboljšanje karme. Slike potencijalnog budućeg života, koje neke duše vide, nipošto nisu tako nepromjenjive da se može govoriti o potpunoj predodređenosti. Ali one predstavljaju velike vjerojatnosti za taj život, ili ponekad manje alternativne mogućnosti.

Zamislimo da možemo zaustaviti vrijeme u određenom sada, kada neka određena duša gleda budući život koji bi mogla voditi i određeni broj važnih vjerojatnih događaja u tom životu kao da se već događaju. To predstavlja najvjerojatniji ishod ako budu intuitivno slijedili njihov životni plan i prepoznavali razne poticaje koji će im biti pruženi kako bi im pomogli. Ali njihov životni plan je u bliskom međudjelovanju s planovima mnogih drugih duša, posebno onih u njihovoj «grupi duša». A životni planovi udaljenijih duša bit će u interakciji s potpuno drugim grupama duša koje onda treba uzeti u obzir u ovoj verziji budućnosti. U stvari, posebno danas kada živimo u vremenima intenzivnih globalnih komunikacija i putovanja, skoro je sigurno da bismo u našem izvornom planu života duše s lakoćom mogli pronaći veze sa svakom drugom dušom na Zemlji. Ali te veze ne bi prestale sa smrću naše izvorne duše u tom životu. One bi nastavile postojati u budućnosti ad infinitum. I ta budućnost života na Zemlji bi skoro sigurno u nekoj točki omogućila svemirska putovanja i kolonizacije kao velike vjerojatnosti, povezujući ga tako s budućnošću svakog drugog naseljenog planeta u svemiru.

Tako možemo vidjeti koliko bi ova verzija takozvane budućnosti morala biti složena i sveobuhvatna. To po mom mišljenju znači da u određenom smislu ta budućnost već postoji, s točno onim detaljima koje u ovom «sadašnjem» trenutku predviđaju «gospodari vremena», duše koje, kako izvještavaju subjekti regresija, koordiniraju i nadgledaju proces planiranja sljedećeg života. Ali stvarna kompleksnost javlja se čim izađemo iz tog određenog sada i uđemo u novo.

Očigledno je da su se, čak i u dijelu sekunde koji vam je bio potreban da pročitate zadnjih nekoliko riječi, širom svijeta dogodili milijuni odluka koje nisu bile dio izvornih životnih planova ljudi.

Te praktično beskonačne i neprekidne prilagodbe najvjerojatnijoj budućnosti daleko nadilaze mogućnosti naših smrtnih umova, ali na temelju svih dokaza koje su nam dali naši pioniri, moramo pretpostaviti da su potpuno u dosegu gospodara vremena koji kontroliraju proces. To je možda najviše što se možemo približiti razumijevanju stvarnog značenja uvriježene pretpostavke da se sve moguće budućnosti događaju u paralelnim svemirima.

Dakle, koje su implikacije ove analize? Prošlost je zaista fiksna, i ne može se promijeniti – barem ne u kontekstu potpuno interaktivne fizičke razine. Ali budućnost nije. U bilo kojem «sadašnjem» trenutku, postoji samo jedna verzija budućnosti koja je najvjerojatnija, ali se ona gotovo odmah mijenja na temelju odluka koje individualne duše donose iz trenutka u trenutak.

Dakle, nitko nikada neće iskusiti ovu konkretnu verziju budućnosti na fizičkoj razini, zato što se ona nikada neće dogoditi točno tako. Međutim, u našoj fiksnoj točki u vremenu ona usprkos tome postoji kao koncepcija gospodara vremena.

Stoga tvrdim da bi u bilo kojem «sadašnjem» trenutku bilo barem teorijski moguće hipnotičkom progresijom subjektu omogućiti da, uz razne razine jasnoće, vidi najvjerojatniju verziju budućnosti kako ju gospodari vremena zamišljaju u toj točki u vremenu. Ali, bi li oni vidjeli svoju vlastitu individualnu budućnost, ili samo općenitiju sliku? Ako su progresije imalo pouzdane, a vjerojatno se radi o velikom «ako», tada bi razina detalja pruženih u nekim slučajevima sugerirala da subjekti zacijelo vide svoje individualne buduće živote onako kako oni izgledaju iz te točke, čak i u dalekoj budućnosti.

Zaključak: Budućnost čovječanstva

Nadam se da sam pokazao da je duhovni svjetonazor temeljen na povezanim konceptima reinkarnacije i karme vjerojatno najlogičniji koji možemo usvojiti, uzimajući u obzir svu širinu i dubinu modernih dokaza koji su nam na raspolaganju. Nadalje, karma posve sigurno ne uključuje predodređenje i reakcije na prošle događaje, već uključuje izbore i učenje.

Ali upravo zbog tog razloga ne bismo očekivali da pokušaji progresije ljudi u njihove buduće živote imaju bilo kakvu stvarnu vrijednost. Na prozaičnoj razini dokaza, ako pokušaji da se vidi dalje u ovom životu nisu previše precizni, pokušati progresijom vidjeti buduće živote vjerojatno bi bilo još besplodnije. Ali iz filozofske perspektive, kad bismo mogli predvidjeti budućnost s velikom točnošću, slobodan karmički izbor bio bi isključen – kao i sve drugo što znamo iz modernih regresija i drugih dokaza.

Joan Grant izražava ovo gledište u svojoj prvoj autobiografskoj priči o prošlom životu, Winged Pharaoh (objavljenoj 1937), s pjesničkom ljepotom superiornom bilo čemu što bih ja mogao postići:

Prošlost je fiksna; to što se dogodilo ne može se promijeniti. Ali svaki čin mijenja budućnost koja je fluidna i može se preinačavati u prošlosti koja traje. Tvoj sljedeći dan ili sljedeći život u kojem ćeš biti rođen nalik su tvom odrazu na površini jezera: u bilo kom trenutku možeš provjeriti kako izgleda jezero tvoje budućnosti, ali kroz svoju vlastitu slobodnu volju možeš učiniti da nad njim bjesni oluja ili stvarati valove na njegovoj mirnoj površini. To je razlog zašto se tako malo predviđanja ostvari.

I na kraju, bilo bi prikladno da razmislimo o tome što bi sve ovo moglo značiti za čovječanstvo u cjelini. Ako zamislimo da našu zajedničku budućnost predstavljaju grane sveprisutnog stabla života, jedan put kroz nju mogao nas manje-više izravno odvesti do duhovnije egzistencije koji mnogi smatraju našom konačnom sudbinom. Drugi put mogao bi biti puno krivudaviji i zavojitiji, ali bi ipak, na poslijetku, mogao izbiti na svjetlo Sunca. Ali ne vjerujem da možemo biti dovoljno nerazboriti da zanemarimo činjenicu da će se neke grane osušiti i umrijeti, zarobljene u gustom lišću prije nego što stignu do Sunčeve svjetlosti. Zbog karmičkog izbora i slobodne volje, sve su to mogući smjerovi za budućnost čovječanstva.

Ako bi se dogodilo da krenemo slijepom ulicom i uništimo naš predivni planet, bio bi to užasan znak naše nesposobnosti da cijenimo svoje pravo stečeno fizičkim rođenjem. Ali, čak i u tom slučaju, većina duša vezanih za Zemlju najvjerojatnije bi se preselila na druge naseljene planete – kako bi nastavila s vrhovnom zadaćom transcendentne evolucije svih duša, gdje god se nalazio njihov privremeni fizički dom.