Bez nje ne bismo mogli odložiti čašu na stol niti se zavaliti u naslonjač. Zato je volimo. Ali opet – sputava nas kada želimo poletjeti. Ime tog starog neprijatelja svih nesuđenih letača jest – gravitacija. Jeane Manning, novinarka i autorica knjiga «Nadolazeća energetska revolucija» (The Coming Energy Revolution)  i «Energija» (Energie) ne vidi stvari tako crno. Ponegdje se, kaže,  već i «lebdi», iako nikome nije potpuno jasno kako, kao što se tek nejasno naslućuje i sama priroda sile koju zovemo gravitacijom. Ispred njenih je očiju - kao članice odbora «Pokreta za novu energiju» i istražiteljske novinarke free energy-scene koja nikome ne vjeruje dok sama ne vidi – prošlo mnogo toga. Nešto od toga uvjerilo ju je da ima nade za poništavanje gravitacije.

Živimo li u magičnom dobu dok istovremeno proživljavamo stresno razdoblje? Primjećujem da su čuđenje i strahopoštovanje itekako živi, dok se svjetonazori šire. Pojedinci kažu da do širenja njihovih svjetonazora nisu dovela samo duhovna iskustva, nego i upoznavanje s revolucionarnim znanstvenim otkrićima.

Kada vide kako nemoguće postaje moguće, ljudi - čini se - više razmišljaju o primarnom moru energije koje omogućava takva čuda. Razmislite o dva mala primjera koji šire paradigme, sićušnoj levitirajućoj igrački iz SAD-a i skulpturi u vječnom kretanju iz Norveške. A u širim okvirima fizike, prema inženjerima vizionarima, naš kolektivni svjetonazor proširuje se zato što smo bliži međuzvjezdanim putovanjima nego što većina ljudi vjeruje.

Međuzvjezdanim? Da, antigravitacijska tehnologija u bliskoj bi budućnosti mogla doslovno doživjeti uzlet. Znanstvenici ozbiljno razmatraju mogućnost stvaranja bezinercijskog pogona za svemirske brodove.

SVLADAVANJE INERCIJE = POLIJETANJE

Inercija je težnja tijela u pokretu da se nastavi kretati u istom smjeru, odnosno težnja tijela koje miruje da ostane na kauču. Kada stojite u autobusu koji kreće uz trzaj ili se naglo zaustavlja, inercija je sila koja vas baca na pod.

Postoje i gravitacijske sile koje iskrivljuju lica ljudi u raketi koja ubrzava. Gravitaciju i inerciju nekako moramo savladati želimo li da svemirski brodovi budu u stanju izvoditi trikove koji se pripisuju navodno izvanzemaljskim objektima na nebu. Gledatelji, uključujući i pilote avionskih kompanija, opisivali su neidentificirane letjelice koje naglo skreću pod oštrim kutom ne smanjujući brzinu, ili ubrzavaju od lebdjenja u mjestu do ogromnih brzina. Da bi putnici u svemirskim brodovima preživjeli iznenadne promjene lokacije, treba poništiti ili manipulirati inercijom u i oko objekta. To bi praktično predstavljalo kontrolirano gravitacijsko polje. Mogućnost bezinercijskog pogona sve nam je bliža zato što priznati znanstvenici sada imaju predodžbu o tome što bi mogao biti uzrok inercije.

Prije nekoliko godina Physical Review, ugledni časopis za fiziku, objavio je članak B. Haischa, A. Ruede i H. E. Puthoffa s teorijom o inerciji. Oni ukazuju na poznatu činjenicu da ono što je popularno poznato kao prazan prostor u stvari nije prazno; diljem svemira on vrije od kvantnih fluktuacija elektromagnetske energije nulte točke. No, trojica fizičara sugeriraju da upravo interakcija s ovim poljem nulte točke uzrokuje i inerciju i gravitaciju.

Ako shvatimo tu interakciju, možemo li otići do zvijezda? Možda je razumijevanje te interakcije prvi korak. Nedavno je dr. Hal Puthoff, jedan od one trojice fizičara, to detaljnije objasnio. U znanstvenom magazinu Ad Astra on piše o svemirskom vakuumu kao o energetskom spremniku, s energetskim gustoćama jednako jakim kao kod nuklearne energije ili većim. Kad bi se polje nulte točke moglo crpiti za praktičnu upotrebu, ono bi - svugdje u svim galaksijama - pružalo energiju za svemirsku propulziju.

Na koji bi to način moglo postizati? Puthoff nam daje tragove, kao što je fenomen koji se zove Casimirov efekt, u kojem se međusobno zbijaju glatke metalne ploče postavljene tijesno jedna uz drugu. Drugi istraživač, Robert Forward, pokazao je kako se električna energija može dobivati iz elektromagnetskih fluktuacija vakuuma manipuliranjem ovog efekta. Puthoff također citira rad svojih kolega, Haischa iz Lockheeda i Ruede iz Državnog sveučilišta Kalifornija, zajedno s dr. Danielom Coleom iz IBM-a. Oni iznose mišljenje da golema svemirska prostranstva predstavljaju idealno okruženje za ubrzavanje jezgri polja nulte točke i time pružaju mehanizam stvaranja svemirskih zraka. On spominje izvještaj koji je objavilo Vojno zrakoplovstvo SAD-a u kojem se govori o mogućnosti upotrebe pristupa supkozmičkih zraka za ubrzavanje protona u kriogeno ohlađenoj, beskolizijskoj vakuumskoj zamci i time dobivanja energije iz vakuumskih fluktuacija.

Bit svega je, kako objašnjava Puthoff, u tome da znanstveni pokusi pokazuju da ljudska tehnologija može utjecati na vakuumske fluktuacije. To vodi do ideje da bismo, u principu, također mogli mijenjati gravitacijske i inercijske mase.
Puthoff ističe da su sve do danas prihvaćene teorije promatrale samo učinke gravitacije i inercije, umjesto izvora ovih fundamentalnih sila. On primjećuje da je prvi znanstvenik koji je natuknuo da bi gravitacija i inercija mogle biti ukorijenjene u temeljnim vakuumskim fluktuacijama bio ruski disident Andrej Saharov, u jednoj studiji iz 1967.

Zaključujući svoj članak u magazinu Ad Astra citatom autora znanstvene fantastike Arthura C. Clarkea, koji kaže da vrlo naprednu tehnologiju ne možemo razlikovati od magije, Puthoff dodaje da se, nasreću, čini da takva magija čeka na svoj red u produbljivanju našeg razumijevanja kvantnog svemira u kojem živimo.