Suvremeni čovjek ima iluziju da je čovjek iz prošlosti bio primitivni divljak, bez imalo tehnološke spoznaje, osim uporabe kotača i vatre. Ali piramide u Egiptu, čudesni megaliti u Engleskoj (Stonehenge, i dr.), kao i ostaci drugih civilizacija od

Mezopotamije do Južne Amerike, svjedoci su vanrednih ljudskih sposobnosti

tisućama godina prije suvremene civilizacije. Zato je sve više onih koji znaju da su stari narodi bili mnogo naprednijima no što smo mi to danas spremni priznati. Javljase sve više onih koji su uvjereni da su nekada postojale civilizacije razvijene poputdanašnje, a brojni "ufolozi" ove teorije povezuju s izvanzemaljskim civilizacijama. Najpoznatija priča svakako je ona o Atlantidi, kontinentu koji mnogi vjeruju da se nalazio na mjestu današnjeg Atlantskog oceana...

Atlantida - opis veličine i moći

O Atlantidi zapis nalazimo u dijalozima Timaj i Kritija, grčkog filozofa Platona (427-347.pr.Kr.). Najpoznatiji citat nalazimo u Timaj 24e: "Ispred tjesnaca koji vi nazivate Heraklovim stupovima, nalazio se otok veći od Libije i Azije zajedno; s njega su oni koji su tada putovali mogli prijeći na ostale otoke, a s njih na cijeli kontinent sa suprotne strane koji je okruživao ovo pravo more."

Trebamo razjasniti neke pojmove iz Platonovog citata. Prvo, Heraklovi stupovi su

antički naziv za Gibraltarski tjesnac. Libija je naziv za Afriku, mada su stari Grci mislili da je ona mnogo manja no što je danas poznato. Azija je ustvari naziv za Malu Aziju,koja odgovara današnjoj Turskoj. Tako Atlantida nema površinu veću od Azije i Afrike zajedno, nego je veća od Sjeverne Afrike i Turske zajedno, što opet daje prilično respektabilnu veličinu. Zanimljivo je da Platon zna za postojanje otoka u Atlantiku,kao i za kontinent s druge strane Atlantika, odnosno Ameriku. To je samo dodatni dokaz da su stari narodi mnogo bolje poznavali zemljopis i putovali svakako više I dalje no što smo i slutili. Platon Atlantidu slika kao jednu razvijenu civilizaciju, ali razvijenu sa stanovišta antičkog čovjeka. Atlantida je dobila ime po Atlasu, bogu koji na svojim plećima drži čitav svijet. To je tipičan grad država, koji u nekim svojim detaljima podsjeća na Babilon iz vremena 6. st. pr. Kr. Atlantida je moćna država koja vlada i dijelovima Sredozemlja i koja dolazi u sukob s Atenom. U tom ratu Atenjani pobjeđuju i protjeruju Atlantiđane iz Afrike i Europe.

Kraj Atlantide

"Kasnije, uslijed strahovitih potresa i potopa, tijekom jednog jedinog dana i sljedeće pogubne noći, utonu u zemlju otok Atlantida, potonu u more i nestade. Stoga je sada more tamo besputno i neispitano, jer smeta muljevito i plitko dno, koje je otok,spustivši se, ostavio za sobom" (Timaj 25d). Prema Platonu, kraj Atlantide došao je kroz iznenadnu i strahovitu kataklizmu (koja je razorila i staru Atenu). Debele naslage mulja kod Gibraltara posljednji su tragovi negdašnje moćne civilizacije. Sve se ovo, prema Platonovoj kronologiji, odigralo negdje oko 95. stoljeća pr. Kr.

 

 

 

Razlozi za sumnju

Platon ističe da je do ovih podataka došao iz spisa njegovog slavnog pretka Solona (640-560 pr. Kr.), atenskog vladara, koji je opet do svih ovih podataka došao od egipatskih svećenika iz Saisa. Međutim, iako je povijesno točno da je Solon putovao u Egipat, nema nigdje bilo kakvog spominjanja Atlantide. Isto tako, nigdje u Egiptu nije pronađen niti najmanji nagovještaj priče o Atlantidi. Stoga je izvjesno da se Atlantida prvi puta spominje tek kod Platona, a njegovo izmišljanje Solonovih i egipatskih zapisa dostatno je za odbacivanje povijesne pouzdanosti Platonove Atlantide. Dodatni razlog sumnji nalazimo i u neprihvatljivoj kronologiji. Danas je više nego jasno da se grčka civilizacija, osobito Atena, pojavljuje nekih osam tisuća godina nakon Platonove Atlantide.

Navedeni su argumenti sasvim dovoljni da se odbaci priča o Atlantidi kao jedan

tipično Platonov mit. Poznavateljima Platonove filozofije jasno je da se u njegovim djelima počesto nalazi mit, kao jedan slikovit govor o stanovitim filozofskim teorijama.Mit o Atlantidi u funkciji je Platonove teorije države. Platon želi idealnu državu, ali se susreće (kao i mi) s gorkom realnošću nesavršenstva. Stoga kroz mit o Atlantidi i Ateni, koja se zahvaljujući svojem savršenom političkom ustroju uspijeva suprostaviti moćnom atlantskom imperiju, Platon samo brani svoj filozofsko-politički stav da je idealna država moguća. Niti jednom ozbiljnom čitatelju Platona ne može pasti na pamet da priču o Atlantidi shvati doslovno.Točno je da su u prošlosti nestajale brojne civilizacije, od Palestine do Južne Amerike. Sigurno je da su legende o njima poslužile i Platonu da izgradi svoj mit.Atlantida je samo jedna filozofska metafora. Svi nagli zaključci, osobito o povezanosti Atlantiđana i izvanzemaljaca, samo su još jedan pokazatelj lakovjernosti koja je čovjeka "krasila" od pamtivijeka.

Pronađena Atlantida!?

Francuski znanstvenik tvrdi da je pronašao mitski grad Atlantidu.

Već više od dvije tisuće godina spekulira se o lokaciji potonulog legendarnog otoka.Najnovija arheološka istraživanja morskog dna, koja sežu u razdoblje od 9000 godina prije Krista, otkrila su potonulo otočje u blizini Gibraltarskog tjesnaca.Profesor Jacques Collina-Girard s Mediteranskog sveuèilišta smještenog u gradu Aixen-Provence ponovno ucrtava karte tog područja na temelju istraživanja koje treba pokazati kako su se ljudi uspjeli prebaciti iz Afrike u Europu.Platonova Atlandida bila je omanji kontinent. Jedan od pronađenih potonulih otoka koji se nalazi u Gibraltarskom prolazu jako sliči opisu Atlantide u Platonovim knjigama. Ima tjesnac i unutarnji zaljev, kako je to Platon i opisao. Kad se razina mora podigla, nakon posljednjeg ledenog doba, ti otoci ostali su ispod razine vode.Glavni problem s ovom teorijom u tome je što je mitski opis Atlantide uvijek uključivao i shvaćanje da je taj otok bio velik poput omanjeg kontinenta, a ne dug petnaestak kilometara, te činjenica da je nestao tisućama godina prije Platonova rođenja. Više o istraživanjima je opisano u posljednjem broju francuskog znanstvenog časopisa Comptes.

NOINA ARKA - SPAS NAKON POTONUĆA ATLANTIDE

Prema nekim izvorima, na našem planetu se u prošlosti zbio i opći potop

koji su preživjeli samo Noa i članovi njegove obitelji u Noinoj arci, koju su

morske struje nasukale navodno na obronke planine Ararat u današnjoj

istočnoj Turskoj na nadmorskoj visini od 4600 metara. S obzirom da je

prosječna dubina svih mora oko 3800 metara, za vrijeme općeg potopa

morala se od nekuda stvoriti barem ista količina vode koja bi razinu vode digla

za još 4600 metara, i naravno, nekuda i nestati nakon potopa.

Podudarnost nekih detalja ovih mitskih priča navode na zaključak kako su

one ustvari dvije varijante jednog te istog događaja. Naime, promatrač Noa bez

suvremenih uređaja nije nikako mogao utvrditi da li otok tone ili je u pitanju

podizanje opće razine mora pri potopu. Ako je mit o Atlantidi nastao na osnovi

priča preživjelih, taj očevidac je mogao biti upravo Noa. Zanimljiva je i blizina

postojbine autora mita o Atlantidi, navodno mjesto ostataka Noine arke i

prostora koji su oko 4500 godina prije Krista nastanili Sumerani, narod

nepoznata porijekla i pradomovine. Listajući Opću enciklopediju nalazimo zapise

o glinenim pločicama koje opisuju mit o Noinoj arci, Babilonskom tornju kojeg su

gradili Noini potomci, razvijenom klinastom pismu, počecima kozmologije, mit o

raju i prvom čovjeku na području južne Mezopotamije koju su nastanili

Sumerani. Sumerane smatramo narodom bez pradomovine možda baš zato što

je ona potonula i nemamo dokaza o tome kako se njihova civilizacija razvila

do tako visokog stupnja dok su drugi narodi još crtali po špiljama.

Prema ovom teoremu, Noina arka je nakon potonuća otoka nošena

morskim strujama pristala negdje na sjevernoj obali Indijskog oceana,

najvjerojatnije kod Perzijskog Zaljeva. Prema smjeru tih struja zaključujemo da

je Atlantida, odnosno Noina pradomovina bila negdje u ekvatorskom dijelu tog

oceana. Indonezijska otočja su možda bili vrhovi planina na tom potonulom

kontinentu. Po današnjem broju stanovnika Indonezije lako je zaključiti da su

tamo jako povoljni prirodni uvjeti za život.

Neslaganja pojedinih detalja mitova kod raznih naroda možemo smatrati kao

posljedicu krivog prevođenja pri prepričavanju zbivanja pripadnicima drugih

naroda. Naime, prije više tisuća godina sigurno nisu postojali dobri riječnici a ni

zemljopis baš i nije bio razvijen, tako da je recimo suženi ulaz u Perzijski

zaljev kod starih Grka protumaèen kao ulaz u Sredozemno more, poznat kao

Heraklove stube.

Istraživačka vjerovanja

Charles Hapgood, profesor na Keene Stateu, dijelu Sveučilišta New Hampshire,

autor poznate knjige "The Path of Pole" (1970), koji je vjerovao kako je na Zemlji

postojala civilizacija prije 100 000 godina. Jedna od njegovih značajnijih teorija jest svakako teorija pokretanja Zemljine kore, pri kojoj mu je pomogao i sam Einstein, a koja je objašnjavala kako su se neka područja u ledenom dobu mogla naći pod ledom, dok su druga mogla imati sasvim ugodnu klimu. Hapgood je vjerovao da je Atlantida postojala, dokaze za to nalazi u starim kartama, primjerice karti koju je sastavio turski pomorac Piri Reis 1513. godine, a na kojoj je pisalo kako je karta izdvojena iz velikog broja starih zemljopisnih karata (pretpostavlja se da bi mogle biti stare oko 4 000 godine pr. Kr.) a na kojoj se prikazuje Južna Amerika, dio zapadne Afrike a na dnu karte, ispod Južne Amerike nalazilo se tlo koje je po svemu sudeći,moralo biti dio Antarktika.

Ono što je začuđujuće kod ove karte jest to da je Antarktik otkriven tek 1818. godine,a tek sonarnim snimanjem koje je provedeno 1949. godine utvrđena je konfiguracija njegovog tla. Ta karta dovela ga je do zaključka kako je prije posljednjeg velikog pomicanja Zemljine kore, manji dio antarktičkog kontinenta, bio izvan antarktičkog kruga, a tek se poslije primaknuo bliže i zato možda bio bez leda 9600 godina pr. Kr. Tada je, prema Platonu, nastala Atlantida. Još jedna karta privukla je njegovu pažnju, a to je karta koju je izradio Orontej Finej godine 1531. a prikazivala je Antarktik kakav uglavnom izgleda na današnjim kartama. A na njoj su bili prikazani zaljevi bez leda,rijeke koje su tekle u more, čak i planine koje su sad zakopane pod ledom.Tko su bili ljudi koji su iscrtali ove karte takvom preciznošću da ih ni današnji znanstvenici ne mogu objasniti? Da li su oni ostavili svoje bogato nasljeđe i znanstvene spoznaje koje su pomogle izgradnji nekih velikih spomenika iz povijesti naše civilizacije? Što je uzrokovalo njihovu propast? Međutim, sam Hapgood za svoju je Atlanditu namijenio drugo mjesto, otok koji se nalazi uz obalu Južne Amerike, otprilike 1 600 kilometara udaljen od obale Venezuele i koji je vidljiv na karti Pirija Reisa i na još dvjema starim kartama, a na čijem se mjestu danas nalaze samo dva mala otoka poznata kao stijene Sv. Petra i Pavla. Istraživanje koje je Hapgood namjeravao provesti na ovom mjestu nikad se nije dogodilo, a dokaze koje je navodno imao za postojanje civilizacije stare 100 000 tisuća godina koja je obitavala na području Amerike i Antarktika (koje je spomenuo u pismu Randu Flem-Athu) nije nikad iznio jer ga je pomela iznenadna smrt. Dokazi da je u prošlosti ove planete postojala civilizacija na zavidnom tehnološkom nivou, koja je na neki način utjecala na stvaranje civilizacija koje danas poznajemo, brojni su. Bez obzira koliko pitanje Atlantide i njezino smještanje na Antarktik bili inicijalne hipoteze, oboriva teorija ili jednostavno povijesna legenda ili mit, ne možemo zanemariti važnost ovih istraživanja.

NEKE OD PRIČA O NESTALIM KONTINENTIMA

Priča o Atlantidi je dobro poznata svima onima koji vole mitove i misterije što

uključuje veliki broj onih koji vole SF, fantasy, “male-zelene” itd. Međutim naklapanja o njoj su dugačka i nekada pomalo zamorna pa je teško napraviti nekakvu recenziju svih tih priča. Uglavnom se vode debate oko toga da li je taj izgubljeni continent ikada postojao i gdje je u tom slučaju bio smješten.

Prema jednoj teoriji Atlantida nije jedini kontinent koji nestao u dubinama oceana.

Smatra se da je postojao veliki kontinent Lemurija koji je u sebi sadržavao Mu, Mar i Lumaniju. Također su postojale zemlje Thula i Hiperborea koje su prema priči skrivene pod velikim ledenim pokrivačem na Sjevernom polu. Prema istoj teoriji prvotni Atlantiđani su bili vanzemaljskog porijekla. Po izgledu sličili su ljudima, ali su bili dosta viši i bez ijedne dlake po tijelu. Poznati su i iz priče o genezi kao Elohim i Annunaki prema kojoj je njihov životni vijek preko 800 godina. Većina starih civilizacija spominje ih kao Titane ili visoke (“the tall ones”). Teoriju o njihovom postojanju potkrepljuju pričama iz dnevnika Španjolskih konkvistadora koji su ih opisali kao visoke plavooke divove (8-12 stopa) koji trče po Andama te nekim arheološkim dokazima uglavnom kostura tih “visokih ljudi”.

Gotovo sve teorije o nestalim kontinentima govore o naprednoj tehnologiji gdje se spominje uporaba atomske energije, kontrole vremena, napredne arhitekture itd. Međutim možda najfascinantnija i najzanimljivija od svih je teorija o korištenju kristala kao izvora energije i u druge nepoznate svrhe. Prema njoj Atlantiđani su imali daleko veća znanja o kristalima nego što je danas poznato modernoj znanosti koja još od 1990. godine pokušava stvoriti savršeni kristal koji može izdržati sve vibracije i koji bi se mogao koristiti onako kako su to činili Atlantiđani.

Prvi koji su počeli istraživati kristale bili su svećenici koji su ih među ostalim rabili i za poticanje parapsiholoških sposobnosti poput vidovitosti, telekineze i ostalog. Svaka kuća je imala kristale koji su skupljali energiju od sunca i tople vulkanske lave. Kako se energija dobivala dosta jednostavno i kako je tako dobivene energije bilo na pretek može se pretpostaviti da je to bio pravi raj na zemlji. Međutim, da sve to ne bi bilo tako idilično, sve dobro se može upotrijebiti i u loše svrhe pa tako i kristali. Snage Arhiemanic počele su borbu za prevlast sa svećenicima. Oni su postavljali kristale ispod velikih svetišta te su u njima pobuđivali velike vibracije koje bi razorile hramove. Na takav čin nasilja svećenici su uzvratili istom mjerom što je kasnije dovelo do totalne katastrofe tj. do strašnih potresa i na kraju do nestanka cijelog kontinenta u tišini oceana. Smatra se da su prije potopa svećenici pomoću brodova evakuirali manji dio ljudi te ih poslali na razne strane svijeta. Tako se vjeruje da se civilizacija Atlantide proširila na Ameriku, Egipat i drugdje. Zato se ne treba čuditi naprednoj tehnologiji kojima su Egipćani i Maje podizali svoje piramide koje su bile kopije onih koje su postojale na Atlantidi, a bile su napravljene od kristala. 1970. godine Dr. Ray Brown je uz pomoć sedam ronilaca istraživao morsko dno u području Bahama gdje je našao neke metalne predmete te minijaturnu piramidu napravljenu u potpunosti od kristala. Kasnije su izvršena istraživanja te piramide na univerzitetu u Floridi gdje se pokazalo da ona pojačava i usmjerava energiju koja prolazi kroz nju. Za djelo ljudi s Atlantide smatraju se i velike kristalne lubanje koje su kao i prije spomenute piramida velike zagonetke modernoj znanosti. Kao što sam

naziv kaže, kristalna je lubanja replika ljudske, napravljena od različitih vrsta kristala (najèešće od ametista ili kvarca). Danas neprocjenjivo vrijedne nađene su pokraj ruševina starih civilizacija Inka, Maya i Azteca. Na žalost nije moguće točno odrediti točan datum njihova nastanka jer ne postoji metoda određivanja starosti kvarca.Hawlett-Packard (stručni tim Američkog instituta) proučavao je 1970 –1971 Michell-Hedges-ovu lubanju i zaključio kako je današnjom tehnologijom apsolutno nemoguće napraviti repliku takve lubanje. Naime, površina tih lubanja je tako glatka da jednostavno nije poznata metoda kojom je ona postignuta. Mnogi vjeruju kako kristalne lubanje koriste kao svojevrsno spremište podataka koje sadrži cjelokupnu povijest našeg planeta uključujući i “naj-pitanje” - porijeklo ljudskog roda. Michael Kant, ekspert za kristalne lubanje, smatra da tehnologija potječe sa Atlantide, a tamo su je donijeli stanovnici zviježđa Plejade. Prema njegovim tvrdnjama Zemlju je posjetilo dvanaest izvanzemaljskih vrsta, a svaka je donijela kristalni kostur koji je sadržavao znanje i genetičke kodove dotične rase. Isto tako, pretpostavlja se da postoji i trinaesta lubanja koja objedinjuje ostalih dvanaest. Zajedno su poznate kao “13 vladajućih lubanja”. Kao i početak Atlantide i njezin kraj je isto toliko misteriozan. Da li je nestala usred erupcije vulkana i potresa koji je uzrokovao njezino potonuće ili pak uništenjem atomskim ili nekim drugim oružjem ostat će tajna koja će kao i sama priča o Atlantidi zauvijek pobuđivati radoznalost svih onih koje zanimaju takve misterije. A misterija o Atlantidi i ostalim nestalim kontinentima će uvijek postojati.